Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4273/17 (B.E.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4273/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4273/17, rješavajući apelaciju B. E., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. E.

protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 022053 17 Gž od 24. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. E. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 022053 17 Gž od 24. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, poništenje rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine) od 18. oktobra 2011. godine, od 20. oktobra 2011. godine i od 3. novembra 2014. godine, te obavezivanje tužene da apelantu na ime razlike plate isplati određeni novčani iznos. Takođe je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da apelantu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti, kao i za strah, te zbog smanjenja opšte životne aktivnosti, a zbog mobinga-zlostavljanja na radnom mjestu, isplati određene novčane iznose.

2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev da se ponište rješenja tužene od 18. oktobra 2011. godine (kojim je apelant interno premješten na radno mjesto stručni saradnik za carinsku tarifu u Grupi za tarifu i vrijednost), od 20. oktobra 2011. godine (kojim je apelantu ukinuto ranije rješenje o pravu na pojedinačni dodatak na platu) i od 3. novembra 2014. godine (kojim je apelantu izdat nalog za podnošenje zahtjeva za pokretanje postupka ocjene zdravstvene sposobnosti), jer je nastupila zastarjelost za podnošenje tužbe. Naime, da budući da je apelant podnio tužbu za poništenje predmetnih rješenja istekom jedne godine od dana prijema (tužba podnesena 24. maja 2016. godine), da je shodno članu 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH nastupila prekluzija prava da u sudskom postupku zahtijeva njihovo poništenje. Naglašeno je da je činjenica, da se apelant bezuspješno obraćao tuženoj, bez uticaja na zakonom propisane rokove, koji se prekidaju samo u slučaju podnošenja tužbe sudu. Nadalje, da kako tužbeni zahtjev za isplatu razlike plate predstavlja pravnu posljedicu poništenja rješenja o ukidanju prava na pojedinačni dodatak, da nema pravnog osnova ni za tu utuženu isplatu. Sud BiH je istakao da apelantov žalbeni navod da je rješenje o raspoređivanju apelanta na drugo radno mjesto čin mobinga, ne utiče na pravilnost prvostepene odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva za poništenje predmetnih rješenja. U vezi s tim je istaknuto, da se apelantova žalba bavi paušalnim ukazivanjem na diskriminaciju sa ciljem produženja zakonskih rokova za sudsku zaštitu propisanih odredbama radnopravnog zakonodavstva, ali da gubi iz vida da nije postavljen tužbeni zahtjev za utvrđenje mobinga kao nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu (iz član 4. stav 3. u vezi sa članom 12. Zakona o zabrani diskriminacije u BiH). Dalje je navedeno da je prvostepenom presudom odbijen i tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da apelantu nadoknadi nematerijalnu štetu, jer apelant nije dokazao postojanje zlostavljanja na radnom mjestu, te da nema uzročne veze između postupanja tužene i umanjenja životne aktivnosti apelanta. Naime, da iz evidenciji prisustva na radu, koju je cijenio i vještak finansijske struke proizlazi da je apelant nakon donošenja rješenja o internom premještaju 18. oktobra 2011. godine, u dužem vremenskom periodu, skoro pet godina, radio 58 dana. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije bio na radnom mjestu u vremenu koje omogućava da bude izložen poniženju i zlostavljanju. Zatim, da apelant nije dokazao postojanje duševnih bolova iz osnova povrede časti i ugleda, prava ličnosti i straha, pa da time nije utvrđeno ni postojanje štete što je osnovni uslova za ostvarenje prava na naknadu primjenom odredbe člana 155. u vezi sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima. Sud BiH je istakao, a vezano za narušeno zdravstveno stanje apelanta i nastupanje umanjene životne sposobnost, da iz provedenih dokaza (medicinske dokumentacije i nalaza vještaka medicinske struke), proizlazi da su zdravstveni problemi apelanta nastupili i prije 2011. godine (kada je doneseno rješenje o internom premještaju), pa da je pravilan zaključak prvostepenog suda da ne postoji uzročna veza između postupanja tužene i umanjene životne aktivnosti apelanta.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je prvostepeni sud izveo niz pogrešnih zaključaka (da je nastupila zastara za poništenje predmetnih rješenja, da je apelant dokazao da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o diskriminaciji, da prvostepeni sud nije cijenio provedene dokaze…), te da je u odluci koju je osporio Sud BiH dao proizvoljno obrazloženje svoje odluke, da samo ponavlja stavove prvostepenog suda i da ne obrazlaže iz kojih razloga nije prihvatio navode apelantove žalbe, pa da to obrazloženje ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te na način kako je Sud BiH obrazložio osporenu odluku. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno obrazložio svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Sud BiH, te u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio pri izvođenje zaključaka o neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, postupio suprotno standardima prava na obrazloženu presudu uspostavljenih praksom Evropskog suda. Naime, Ustavni sud ponavlja da je, prema standardima prava na obrazloženu presudu, Sud BiH bio u obavezi da navede jasne i razumljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku i da odgovori na relevantne navode, što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4273/17 (B.E.) | Sudska praksa | Aktio