Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1407/17 (M. L.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1407/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-1407/17, rješavajući apelaciju Mire Lazić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mira Lazić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 198555 16 Rsž od 17. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Lazić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 198555 16 Rsž od 17. februara 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 198555 14 Rs od 13. juna 2016. godine poništeno je kao nezakonito rješenje tuženog („Gloria Line“ d.o.o. Banja Luka) o izrečenoj disciplinskoj mjeri apelantici i rješenje o otkazu ugovora o radu apelantkinji iz 2013. godine i tuženom naloženo da apelantkinju vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti i isplati neisplaćene plate-razliku plata i da joj naknadi troškove postupka, sa zakonskom zateznom, pod prijetnjom izvršenja. Osim toga, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim je tražila isplatu plata sa kamatom, naknadu za prevoz i regres za 2013. i 2014. godinu i troškove postupka preko dosuđenih iznosa, dok je odbačen tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu plate i naknade za prevoz za juli 2013. godine.

3. Okružni sud je, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu na način da je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantkinja bila radnik tuženog na radnom mjestu poslovođe u prodavnici i da je protiv apelantkinje podnesena prijava radi povrede radne dužnosti (preciznije opisano u obrazloženju osporene odluke), nakon čega je pokrenut disciplinski postupak protiv apelantkinje zbog teže povrede radne dužnosti. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud u svojoj odluci zaključio da tuženi nije dokazao opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu kako propisuje odredba člana 128. stav 3. Zakona o radu. Međutim, prema stavu Okružnog suda u presudi prvostepenog suda nepravilno je primijenjeno materijalno pravo. Naime, ukazano je da iz predmetnog spisa proizilazi da je na osnovu prijave rukovodioca maloprodaje tuženog, direktor tuženog, a za što je ovlašten članom 32. stav 2. Pravilnika o radu tuženog, rješenjem pokrenuo disciplinski postupak protiv apelantkinje zbog teže povrede radne dužnosti iz člana 30. stav 1. tačka 2. i 3. Pravilnika o radu. S tim u vezi, Okružni sud je napomenuo da prema odredbama člana 128. stav 1. Zakona o radu, ako poslodavac daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke. Okružni sud je istakao da iz utvrđenih činjenica proizilazi da je apelantkinja 31. oktobra 2013. godine prijemom materijalnih dokaza dostavljenih od strane disciplinske komisije, dakle prije održavanja disciplinske rasprave zakazane za 5. novembar 2013. godine, bila upoznata o povredama radnih obaveza koje joj se stavljaju na teret, te da joj je urednim pozivanjem i prisustvom na disciplinskoj raspravi omogućeno pravo da bude saslušana i iznese svoju odbranu, a koje pravo je i koristila. Stoga se, iz gore navedenih razloga, prema stavu Okružnog suda ne može pravilnim prihvatiti zaključak prvostepenog suda da je disciplinska odluka tuženog nezakonita. Nadalje, Okružni sud je istakao da ne može prihvatiti pravilnim ni zaključak prvostepenog suda da je predmetni disciplinski postupak pokrenut nakon isteka roka propisanog članom 33. Pravilnika o radu tuženog, odnosno nakon 30 dana od dana saznanja za povredu i učinioca, odnosno da su odluke tuženog nezakonite zbog nastupanja zastare pokretanja disciplinskog postupka, budući da iz utvrđenih činjenica proizilazi da je na osnovu prijave rukovodioca maloprodaje, direktor tuženog rješenjem od 21. oktobra 2013. godine pokrenuo disciplinski postupak protiv apelantkinje zbog teže povrede radne dužnosti, to se cijeni da je dan saznanja za povredu i učinioca, direktor kao podnosilac zahtjeva imao danom prijema prijave o učinjenoj povredi radne obaveze od strane apelantkinje. Dakle, kako je, u smislu člana 33. Pravilnika o radu predmetni disciplinski postupak pokrenut u propisanom roku, a prije isteka 30 dana, to zastara nije nastupila. Imajući u vidu da je apelantkinja na disciplinskoj raspravi od 5. novembra 2013. godine priznala da je iznijela robu u određenom novčanom iznosu i koji iznos nije platila, te u pogledu iznosa za koji se tereti da je izuzela iz blagajne u svrhu nabavke voća i povrća koje nije dovezla niti zadužila i nije novac vratila u blagajnu, Okružni sud je ukazao da iz navedenog proizilazi da je apelantkinja počinila težu povredu radne obaveze iz člana 30. stav 1. tač. 2. i 3. Pravilnika o radu i odredaba člana 98. st. 1. i 2. tač. 2. i 3. Zakona o radu. Okružni sud je istakao da kada radnik učini više povreda radnih obaveza, da je za izricanje mjere prestanka radnog odnosa, dovoljno da je bar za jednu od njih dokazano da spada u kategoriju težih povreda za koju se ova mjera može izreći.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovog prava apelantkinja, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno pravnih propisa. Apelantkinja smatra da su osporene presude rezultat pogrešne primjene odredaba Zakona o parničnom postupku, jer je ona dokazala svoje navode iz tužbe, tj. da je dokazala da joj je nezakonito prestao radni odnos. Apelantkinja, takođe, navodi da je disciplinski postupak nezakonito proveden, kao i da su relevantne odredbe Zakona o radu primijenjene na njenu štetu. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, ne nalazi da je Okružni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o radu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1407/17 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio