Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3540/15 (Bosna i Hercegovina-Uprava za indirektno oporezivanje BiH)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3540/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3540/15, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, Uprave za indirektno oporezivanje BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bosne i Hercegovine- Uprave za indirektno oporezivanje BiH podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006452 15 Rev od 7. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bosna i Hercegovina-Uprava za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo BiH, podnio je 15. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 006452 15 Rev od 7. maja 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužitelja Republike Srpske- Vlada RS-Ministarstvo finansija RS, zastupan po Pravobranilaštvu RS (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 30. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i tužitelj dostavili su odgovor na apelaciju 18. i 19. jula 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 P 006452 11 P od 28. novembra 2013. godine tužitelj je odbijen sa zahtjevom kojim je tražio da se apelant obaveže da tužitelju isplati iznos od 15.004.650,53 KM na ime dospjele a neisplaćene zakonske zatezne kamate skupa sa zakonskom zateznom kamatom na označeni iznos počev od 18. juna 2013. godine do konačne isplate i uz troškove postupka.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je tužitelj podnio tužbu 15. jula 2011. godine koju je konačno opredijelio na glavnoj raspravi od 18. novembra 2013. godine na način da sud donese presudu kojom će obavezati apelanta da tužitelju isplati iznos od 15.004.650,53 KM na ime dospjele a neisplaćene zakonske zatezne kamate, sa zakonskom zateznom kamatom na označeni iznos počev od 18. juna 2013. godine do konačne isplate uz troškove postupka. Ukazano je da je prethodno tužitelj na pripremnom ročištu od 18. juna 2013. godine povukao glavni tužbeni zahtjev na ime naknade štete u iznosu od 52.970.338.09 KM zahtijevajući isplatu zakonske zatezne kamate na označeni iznos duga počev od 18. juna 2013. godine do konačne isplate.

7. Dalje je prvostepeni sud naveo da je istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta neosnovan jer je apelant samostalna upravna organizacija koja za svoj rad putem Upravnog odbora odgovara Vijeću ministara BiH što znači da je Upravni odbor apelanta samo organ koji nadzire rad apelanta i koji je odgovoran direktno Vijeću ministara BiH. Istaknuto je da nisu sporni navodi tužbe da je postupljeno po odlukama Upravnog odbora apelanta u korist tužitelja i to po: drugom privremenom poravnanju za 2009. godinu i prvom privremenom poravnanju za 2010. godinu 14. septembra 2011. godine i drugom privremenom poravnanju za 2010. godinu 5. septembra 2012. godine. Ukazano je da je u istim odlukama određen rok za realizaciju tih odluka do 30. novembra 2011. godine odnosno do 31. decembra 2012. godine. Navedeno je da je nesporno da je apelant postupao po navedenim odlukama u utvrđenim rokovima te da stoga nije bilo razloga za primjenu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) budući da na strani apelanta nema obaveze plaćanja kamata na isplaćeni dug što je razlog zbog kojeg je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Protiv prvostepene presude tužitelj je podnio žalbu koju je Sud BiH u drugostepenom vijeću presudom broj S1 3 P 006452 14 Gž od 29. decembra 2014. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

9. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužitelj na pripremnom ročištu od 18. juna 2013. godine povukao tužbeni zahtjev na ime naknade štete u iznosu od 52.970.338,09 KM. Dalje je navedeno da je među strankama nesporno da je po odlukama Upravnog odbora apelanta u korist tužitelja po drugom privremenom poravnanju za 2009. godinu i prvom privremenom poravnanju za 2010. godinu postupljeno 14. septembra 2011. godine i drugom privremenom poravnanju za 2010. godinu postupljeno 5. septembra 2012. godine.

10. Ukazano je da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je apelant postupajući po navedenim odlukama ispoštovao rok za njihovu realizaciju koji je određen do 30. novembra 2011. godine odnosno 31. decembra 2012. godine. Zbog navedenog je prvostepeni sud smatrao da tužbeni zahtjev nije osnovan s obzirom da apelant nije pao u docnju pa tužitelju ne duguje i kamate na isplaćeni dug.

11. Ukazano je na odredbu člana 4., 21. i 24. stav 1. tačka (ii). Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH. S tim u vezi je navedeno da prema odredbi člana 4. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini Uprava za indirektno oporezivanje je jedini organ u BiH koji je nadležan za provođenje zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju i politike koju utvrdi Vijeće ministara BiH na prijedlog Odbora, kao i za naplatu i raspodjelu indirektnih poreza na teritoriji BiH.

12. Navedeno je da je u konkretnom slučaju Upravni odbor apelanta primjenom odredbe člana 14. stav 1. alineja (vi) i člana 21. stav 4 alineja (iii) Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u vezi sa odredbom čl. 9. i 10. Pravilnika o izračunu koeficijenata i doznačavanju entitetima (u daljnjem tekstu: Pravilnik) donio Odluke o privremenom poravnanju između korisnika raspodjele indirektnih poreza sa jedinstvenog računa apelanta između Federacije BiH i Republike Srpske.

13. Ukazano je da je odredbom čl. 4. i 5. Pravilnika utvrđena kvartalna raspodjela prihoda sa jedinstvenog računa Uprave za indirektno oporezivanje prema entitetima na osnovu kvartalnih koeficijenata privremenog doznačavanja. Navedeno je da postupak dostave podataka za izračunavanje koeficijenata i odobravanja obračuna prema odredbi člana 6. tačka 2. Pravilnika predstavljaju podaci o krajnjoj potrošnji koji uključuje sve korekcije prijava PDV-a na osnovu koje se vrši izračunavanje krajnje potrošnje.

14. Po mišljenju drugostepenog suda nema osnova u zakonskim i podzakonskim aktima za potraživanje kamate istekom perioda na koji se odnosi po I i II privremenom poravnanju raspodjela indirektnih poreza kako to tužitelj potražuje.

15. Ukazano je da se obaveza apelanta u iznosu utvrđenom nakon svih korekcija u smislu člana 14. stav 6. Pravilnika vezuje za konačni obračun a ne za privremenu raspodjelu. Tako kod konačnog poravnanja nakon izvršenih korekcija raspodjele prihoda sa jedinstvenog računa Uprave za indirektno oporezivanje za godinu za koje se vršilo konačno poravnanje postaje konačna i korekcije u raspodjeli za tu godinu nisu više moguće.

16. Po mišljenju drugostepenog suda ne može se prihvatiti žalbeni navod koji ukazuje da je dospjelo plaćanje po II privremenom poravnanju za 2009. godinu dana 31. januara 2010. godine tako i za I i II poravnanje za 2010. godinu tj. istekom perioda na koji se odnosi poravnanje jer i prema odredbi člana 7. i 10. Pravilnika prvo i drugo privremeno poravnanje izvršava se na način i u rokovima iz člana 2. st. 5. i 6. navedenog Pravilnika u roku od 30 dana od dana donošenja odluke o poravnanju. Naglašeno je da su predmetne odluke o privremenom poravnanju za 2009. i 2010. godinu objavljene u Službenom glasniku BiH i realizovane do dana navedenog u Odlukama (član IV Odluke).

17. Istaknuto je da je zaključkom Upravnog odbora apelanta od 31. avgusta 2012. godine u članu 3. određeno da će tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari povući tužbu za glavni dug a ostati i dalje kod zahtjeva za kamate. Međutim po mišljenju drugostepenog suda to nikako ne ukazuje na činjenicu da je apelant prihvatio da nije ispunio svoju obavezu na vrijeme.

18. Protiv drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju koju je Sud BiH u revizijskom vijeću presudom broj S1 3 P 006452 15 Rev od 7. maja 2015. godine usvojio, drugostepenu presudu preinačio na način da se žalba tužitelja usvaja, prvostepena presuda preinačava tako što se apelant obavezuje da tužitelju isplati iznos od 15.004.650,53 KM sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od 18. novembra 2013. godine pa do isplate, te da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.000,00 KM sve u roku od 30 dana od prijema presude.

19. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je, prema stanju u spisu predmeta, među strankama nesporno da je po Odlukama Upravnog odbora apelanta u korist tužitelja po II privremenom poravnanju za 2009. godinu i I privremenom poravnanju za 2010. godinu postupljeno 14. septembra 2011. godine i drugom privremenom poravnanju za 2010. godinu postupljeno 5. septembra 2012. godine. Međutim, po mišljenju revizionog vijeća nisu pravilno prvostepeni i drugostepeni sud zaključili da je apelant postupajući po navedenim odlukama ispoštovao rok za njihovu realizaciju koji je određen do 30. novembra 2011. godine odnosno 31. decembra 2012. godine, te da, zbog navedenog, tužbeni zahtjev nije osnovan s obzirom da apelant nije pao u docnju pa tužitelju ne duguje i kamate na isplaćeni dug.

20. Navedenim odlukama o poravnanjima korisnika raspodjele indirektnih poreza sa jedinstvenog računa Uprave za indirektno oporezivanje utvrđeni su relevantni rokovi za docnju. Tako je Odlukom o drugom privremenom poravnanju za 2009. godinu („Službeni glasnik BiH“, broj 80/11) određen rok za realizaciju odluke do 30. novembra 2011. godine, a plaćanje je izvršeno 14. septembra 2011. godine. Isti rok je određen i za plaćanje prvog privremenog poravnanja za 2010. godinu.

21. Ukazano je da je apelant po svim spornim situacijama postupao u ostavljenim rokovima i isplatio potraživane iznose prije isteka rokova predviđenih navedenim odlukama te je tako izbjegao padanje u dužničku docnju i posljedice docnje koje mu imputira tužba. Ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o iznosima glavnog potraživanja radi kojih je tužitelj i pokrenuo tužbom spor pred sudom.

22. Istaknuto je da je tužitelj na pripremnom ročištu od 18. juna 2013. godine istakao da je apelant nezakonitim postupanjem prilikom raspodjele prikupljenih prihoda za 2009. i 2010. godinu oštetio tužitelja za iznos od 52.970.338,19 KM, jer je nezakonito raspodijelio i doznačio ovaj iznos u korist Federacije BiH i to sa jedinstvenog računa za 2009. godinu u iznosu od 17.494.739,19 KM, a za 2010. godinu u iznosu od 35.475.598,99 KM. Imajući u vidu da je apelant u toku postupka na sudu po predmetnoj tužbi izmirio svoje obaveze po osnovu glavnog duga, tužitelj je u tom dijelu na istom ročištu povukao dio tužbenog zahtjeva u pogledu potraživanja glavnog duga u iznosu od 52.970.338,19 KM, a ostao je i dalje kod zahtjeva za isplatu zatezne kamate na taj dugovani iznos smatrajući da je apelant po osnovu obračuna privremenih poravnanja iz 2009. i 2010. godine bio obavezan da tužitelju isplati navedeni iznos duga.

23. Istaknuto je da iz stanja spisa proizlazi da je iznos od 17.494.739,19 KM koji se odnosi na drugo privremeno potraživanje za 2009. godinu apelant bio dužan da uplati tužitelju 31. januara 2010. godine kada je ovaj iznos i dospio. Iznos od 5.894.441,00 KM koji se odnosi na prvo privremeno poravnanje za 2010. godinu apelant je bio dužan uplatiti 31. januara 2010. godine, a iznos od 29.626.158,00 KM koji se odnosi na drugo privremeno poravnanje za 2010. godinu je bio dužan uplatiti 31. januara 2011. godine.

24. Ukazano je da je apelant iznos drugog privremenog poravnanja za 2009. godinu uplatio tek 14. septembra 2011. godine sa zakašnjenjem od 583 dana pa je stoga i obavezan da tužitelju na ime kamate plati iznos od 5.099.716,47 KM. Navedeno je da je iznos prvog privremenog poravnanja za 2010. godinu apelant također uplatio 14. septembra 2011. godine, dakle sa zakašnjenjem od 403 dana, tako da je dužan tužitelju na ime kamate za taj period isplatiti iznos od 1.178.662,36 KM. Dalje je navedeno da je iznos drugog privremenog poravnanja za 2010. godinu apelant uplatio 5. septembra 2012. godine, dakle sa zakašnjenjem od 574 dana, te je tužitelju dužan isplatiti iznos kamate od 8.502.707,35 KM.

25. Iz navedenog po mišljenju revizijskog vijeća proizlazi da ukupan iznos kamate za dane kašnjenja iznosi 14.781.086,18 KM.

26. Istaknuto je da je tužbeni zahtjev proizašao iz zaključka Upravnog odbora apelanta od 31. avgusta 2012. godine u kojem je u tačci 3. navedeno da će tužitelj povući tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari na ime glavnog duga ali će zahtjev koji se odnosi na potraživanja zatezne kamate i dalje egzistirati. Ukazano je da tužitelj svoj zahtjev postavlja na osnovu odredbe člana 227. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tako što mu pripada kamata za period od dana dospjelosti svakog navedenog potraživanja pa do isplate.

27. Stoga kako je ovo potraživanje kamate dospjelo ali nije isplaćeno, to je tužitelj, u smislu odredbe člana 279. stav 1. i 2. ZOO predložio da se apelant obaveže da mu na ime dospjele a neisplaćene kamate isplati ukupan iznos od 14.781.086,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. juna 2013. godine pa do konačne isplate sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja uz naknadu troškova parničnog postupka.

28. Reviziono vijeće je istaklo da je tužitelj istakao zahtjev za zateznu kamatu na iznos neisplaćene zatezne kamate koji je postao glavni dug počev od 18. juna 2013. godine jer je tog datuma na pripremnom ročištu povukao zahtjev u pogledu iznosa glavnog duga te opredijelio iznos zakonske zatezne kamate koja je tada u skladu sa odredbama ZOO postala glavni dug. Tužitelj je troškove postupka opredijelio u iznosu od po 2.000,00 KM za dva pristupa na ročište i za sastav tužbe što ukupno iznosi 6.000,00 KM.

29. Po mišljenju revizionog vijeća prvostepena i drugostepena presuda gube iz vida jasno opredijeljen zahtjev tužitelja u pogledu uglavničenih kamata i jasno naznačene periode od dospijeća do uplate sredstava sa jedinstvenog računa apelanta za obračunske periode. Istaknuto je da su navedene uplate izostale nezakonitim postupanjem apelanta koji je to i priznao uplatom glavnog duga sa zakašnjenjem što je rezultiralo odustankom tužitelja od tog dijela tužbenog zahtjeva tako što je tužitelj povukao tužbu za iznos glavnog duga navodeći da mu je apelant izmirio glavni dug, ali da ostaje kod naplate zakonske zatezne kamate. Navedeno je da je trajanja docnje, opredjeljeno nalazom i mišljenjem vještaka protiv kojeg apelant nije istakao načelni prigovor već samo parcijalni prigovor u smislu toga da bi sud trebao tužitelju da dosudi iznos prema „prvoj varijanti“ (koja je bila niža) tj. prema propisima o obračunu kamata koji važe u FBiH a ne prema propisima koji važe u RS (tj. druga varijanta a kojom je utvrđen iznos kao u izreci presude) .

30. Revizijsko vijeće je navelo da je tužbeni zahtjev osnovan jer je u periodu do uplate odnosno povrata sredstava tužitelju, pogrešno usmjerenih prema FBiH, tužitelj trpio štetu koja se sastoji u neosnovanom i nezakonitom lišavanju novčanih sredstava koja mu po zakonu pripadaju, a što je apelant i priznao isplatom glavnog duga sa zadocnjenjem. Ukazano je da je za svo vrijeme docnje tužitelj trpio štetu koja se priznaje po zakonu u vidu zakonskih zateznih kamata po osnovu odredbe člana 277. ZOO. Po mišljenju revizijskog vijeća tužitelju pripada iznos zakonske zatezne kamate po propisima koji važe u Republici Srpskoj jer je sjedište tužitelja u Republici Srpskoj i sve novčane transakcije tužitelja se vezuju za njegovo mjesto sjedišta.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da apelant nije mogao biti tužena strana u ovom postupku budući da nije postupao protivpravno i nezakonito nego je postupao isključivo u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima odnosno zakonito izvršavao raspodjelu prihoda od indirektnih poreza kako po privremenim kvartalnim koeficijentima raspodjele tako i po odlukama o prvom odnosno drugom privremenom poravnanju koje shodno odredbama Pravilnika donosi Upravni odbor apelanta. Dalje navodi da revizijsko vijeće Suda BiH u osporenoj presudi nije cijenio Pravilnik a što je bilo od suštinskog značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju. Ističe da je sud propustio da obrazloži primjenom kojih zakonskih odredbi ili podzakonskih akata je došao do zaključka kada za apelanta dospijeva obaveza prenosa sredstava tužitelju po I i II privremenom poravnanju. Ukazuje da apelant nije mogao biti tužena strana u predmetnoj pravnoj stvari budući da nije postupao protivpravno i nezakonito već je postupao isključivo u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima odnosno zakonito je izvršavao raspodjelu prihoda od indirektnih poreza kako po privremenim kvartalnim koeficijentima raspodjele tako i odlukama o prvom odnosno drugom privremenom pooravanju koje shodno odredbama Pravilnika donosi Upravni odbor.

b) Odgovor na apelaciju

32. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje kod navoda iz obrazloženja osporene presude tog suda, te smatra da osporenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

33. Tužitelj je naveo da je predmetna apelacija neosnovana, te da apelant nije ponudio relevantne argumente da je osporenom presudom došlo do kršenja ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

V. Relevantni propisi

34. Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 44/03, 52/04, 34/07, 4/08, 49/09 i 32/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Uprava je jedini organ u Bosni i Hercegovini koji je nadležan za provođenje zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju i politike, koju utvrdi Vijeće ministara na prijedlog Odbora, kao i za naplatu i raspodjelu indirektnih poreza na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Uprava je nadležna za sva druga pitanja koja joj mogu biti povjerena zakonom.

Član 15.

Odbor je pravna osoba.

Član 21. stav 4.

Sistem raspodjele i metod izračunavanja udjelâ prikupljenih prihoda, u skladu s ovim članom, detaljno će se razraditi u Zakonu o jedinstvenom računu.

35. Pravilnik o izračunu koeficijenata doznačavanja entitetima („Službeni glasnik“, broj 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. st. 5. i 6.

(5) Privremena poravnanja iz prethodnog stava i konačno poravnanje između entiteta iz stava (3) izvršava UIO na teret tekućih prihoda entiteta u roku od 30 radnih dana od dana donošenja odluke o poravnanju.

(6) Korisnici raspodjele mogu dogovoriti rok za izvršenje privremenih i konačnog poravnanja koji je kraći od roka iz prethodnog stava.

Član 4.

(1) Privremena kvartalna raspodjela prihoda s jedinstvenog računa UIO prema entitetima za kalendarske kvartale Kl - K4 vrši se na osnovu izračunatih kvartalnih koeficijenata privremenog doznačavanja.

Član 14. stav 6.

(6) Nakon izvršenih korekcija raspodjela prihoda sa jedinstvenog računa UIO za godinu za koje se vršilo konačno poravnanje postaje konačna i nisu moguće daljnje korekcije u raspodjeli za tu godinu.

36. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.

Član 278.

(1) Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje.

(2) Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.

VI. Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH broj S1 3 P 006452 15 Rev od 7. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2014. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

41. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje isplate zakonske zatezne kamate, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane revizijskog vijeća Suda BiH. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja navoda o povredi ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, stav 35), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61.).

46. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

47. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu zakonske zatezne kamate i apelant obavezan da tužitelju na ime zakonske zatezne kamate isplati iznos od 15.004.650,53 KM. S tim u vezi Ustavni sud prije svega zapaža da su navodi apelanta u odnosu na prigovor pasivne legitimacije riješeni u prvostepenom i drugostepenom postupku na način što je apelant odbijen s tim prigovorom o čemu su redovni sudovi (prvostepeni i drugostepeni sud) dali zadovoljavajuće razloge u kojima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku utvrđeno da je prvobitnom tužbom tužitelj tražio isplatu glavnog suda od apelanta u iznosu od 52.970.338,19 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Međutim, kako je apelant u toku predmetnog postupka tužitelju isplatio glavni dug tužitelj je na pripremnom ročištu od 18. juna 2013. godine povukao tužbeni zahtjev u tom dijelu dok je ostao kod zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na glavni dug zbog kašnjenja apelanta u isplati duga. Stoga kako je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelant sa zakašnjenjem izmirio glavni dug prema tužitelju, budući da su sredstva koja pripadaju tužitelju greškom bila usmjerena prema FBiH, po mišljenju revizionog vijeća Suda BiH, u periodu od uplate odnosno povrata pogrešno usmjerenih sredstava, tužitelj je trpio štetu koja se sastoji od neosnovanog i nezakonitog lišavanja novčanih sredstava koja mu po zakonu pripadaju. Zbog toga je u smislu člana 277. ZOO osporenom odlukom apelantu dosuđena zakonska zatezna kamata koja je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka protiv kojeg apelant nije isticao načelni prigovor već prigovor po kojim propisima je trebalo obračunati zakonsku zateznu kamatu. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je tužitelju dosuđena zakonska zatezna kamata po propisima koji važe u Republici Srpskoj budući da je sjedište tužitelja u Republici Srpskoj kao i da se i sve novčane transakcije tužitelja vezuju za njegovo mjesto sjedišta. U navedenom obrazloženju revizijskog vijeća Suda BiH Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na način kako to apelant ukazuje u apelaciji. Po mišljenju Ustavnog suda revizijsko vijeće Suda BiH je u osporenoj odluci na veoma jasan način obrazložilo zbog čega je usvojen tužbeni zahtjeva tužitelja u dijelu zakonskih zateznih kamata koje su postale glavni dug od momenta kada je tužitelj povukao zahtjev u pogledu iznosa glavnog duga (na pripremnom ročištu od 18. juna 2013. godine).

48. Stoga imajući u vidu navedeno, suprotno navodima apelanta, Ustavni sud smatra da je revizijsko vijeće Suda BiH dalo veoma jasno i detaljno obrazloženje za zaključke o osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate zbog docnje apelanta u pogledu isplate glavnog duga. U takvom obrazloženju revizionog vijeća Suda BiH u osporenoj odluci Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelant nastoji prikazati u apelaciji.

49. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Pravo na imovinu

50. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada je redovan sud za svoju odluku dao veoma jasne razloge.

52. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-3540/15 (Bosna i Hercegovina-Uprava za… | Sudska praksa | Aktio