Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2405/17 (Z. S.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2405/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2405/17, rješavajući apelaciju Zuhdije Salkića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zuhdija Salkić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 026331 16 Gž 2 od 22. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zuhdija Salkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 12. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 026331 16 Gž 2 od 22. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da su tuženi S. S., H. S. i M. S. 17. avgusta 2013. godine izvršili smetanje posjeda apelantovih nekretnina na način da su uvoženjem vlastitog ogrjevnog materijala sa svojih susjednih nekretnina u unutrašnjost apelantovog pomoćnog objekta, ometali apelanta u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu njegovih nekretnina, te ga onemogućili u korištenju istih, kao i da se naloži tuženima da uspostave ranije stanje posjeda kakvo je postojalo prije izvršenog smetanja, te da se zabrani tuženima poduzimanje bilo kakvih protupravnih radnji usmjerenih ka smetanju posjeda apelantovih nekretnina.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je 17. avgusta 2013. godine apelant bio posljednji mirni posjednik spornog pomoćnog objekta, te da su tuženi H. S. i M. S. tog dana uvozili ogrjev u predmetni objekat. Nadalje, da su tuženi H. S. i M. S.. u istom objektu i od ranije držali iscijepana drva, da im je navedeni objekat služio kao šupa za ostavu drva, pa da su se drva iz ranijih godina (2011. i 2012. godine) pomiješala sa količinom drva uvezenom 17. avgusta 2013. godine, te da iz izvedenih dokaza sud nije mogao utvrditi o kojoj količini ogrijevnog materijala se radi koji su tuženi H. S. i M. S. uvezli u pomoćni objekt 17. avgusta 2013. godine. U vezi sa navedenim je istaknuto da je tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog S. S. neosnovan iz razloga što apelant nije dokazao da je taj tuženi poduzimao protupravnu radnju, odnosno da je počinio smetanje posjeda sporne nekretnine na način da je uvozio ogrjev u pomoćni objekt ili pomagao u uvoženju ogrjeva ostalim tuženima, jer to ne proizlazi iz izvedenih dokaza. U odnosu na ostale tužene, Kantonalni sud je zaključio da budući da se u pomoćnom objektu apelanta nalazi ogrjev koji su tuženi uvezli ranijih godina, da apelant nije dokazao koja količina je uvezena 17. avgusta 2013. godine, pa sve i kada bi sud utvrdio smetanje posjeda, odluka bi bila neprovodiva jer bi se odnosila na neodređenu količinu ogrjevnog materijala (koju apelant tužbenim zahtjevom traži da se ukloni iz pomoćnog objekta, odnosno da nije moguća uspostava ranijeg posjedovnog stanja nalaganjem tuženim da uklone neodređene količine ogrijevanog materijala). Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Naime, iz prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud u svojoj odluci naveo da je članom
327. Zakona o stvarnim pravima F BiH (koji je stupio na snagu 5. septembra 2013. godine i čijim je stupanjem na snagu prestao da se primjenjuje Zakon o vlasničko-pravnim stvarima, dok je predmetna tužba podnesena 12. septembra 2013. godine) propisano da posjednik ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda, te da posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u roku od 30 dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije od jedne godine od dana nastalog smetanja, kao i da posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, a da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju. Nadalje, da se prvostepeni sud pozvao i na odredbe člana 331. Zakona o stvarnim pravima kojim je, između ostalog, propisano da posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten da svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, a da sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni osnov posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu. U vezi sa navedenim, zaključeno je da budući da apelant nije dokazao odlučne činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, tj. sami čin smetanja u odnosu na jednog tuženog, odnosno kolika je količina ogrjevnog materijala koji su drugi tuženi uvezli u pomoćni objekt, da nisu ispunjene pretpostavke za posjedovnu zaštitu iz člana 331. navedenog zakona.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno i arbitrarno cijenili izvedene dokaze, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da su se trebali primijeniti odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a ne odredbe Zakona o stvarnim pravima.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman