Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1827/16 (K.Š.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1827/16

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1827/16, rješavajući apelaciju K.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija K.Š. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 031872 15 Gž od 16. februara 2016. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 031872 14 P od 30. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. K.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupaju Davor Kovač i Lujo Herceg, advokati iz Ljubuškog, podnio je 21. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 031872 15 Gž od 16. februara 2016. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnje tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 031872 14 P od 30. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Euroherc osiguranja d.d. Sarajevo (tuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. decembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 20., odnosno, 22. decembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 031872 14 P od 30. septembra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (zbog umanjenja životne aktivnosti, zbog pretrpljenih bolova i zbog pretrpljenog straha) i materijalne štete (na ime potrebe za tuđom njegom i pomoći i na ime troškova liječenja), sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su u toku postupka izvedeni dokazi saslušanjem apelanta kao parnične stranke, saslušanjem svjedoka A.M.Ž. (apelantova suvozačica, u daljnjem tekstu: suvozačica), saslušanjem svjedoka M.H. (osiguranik tuženog koji je učestvovao u saobraćajnoj nezgodi, u daljnjem tekstu: osiguranik tuženog), saslušanjem vještaka saobraćajne struke i vještaka medicinske struke i uvid i čitanje njihovih nalaza i mišljenja, uvid u zapisnik o uviđaju, te uvid u drugu dokumentaciju. Na osnovu izvedenih dokaza, Općinski sud je ocijenio nespornim da se 16. jula 2011. godine u mjestu Uzarići dogodila saobraćajna nezgoda, u kojoj su sudjelovali apelant na motociklu, sa suvozačicom, i osiguranik tuženog u automobilu, pri čemu nije došlo do kontakta između motocikla i automobila, te da je apelant pretrpio tjelesne ozljede u obliku i mjeri kako je naveo vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju. Po mišljenju Općinskog suda, u postupku je sporna odgovornost za nastanak predmetne saobraćajne nezgode. S tim u vezi, obrazloženo je da se tuženi pozvao na oslobađajuće presude donesene u krivičnom postupku koji se vodio protiv njegovog osiguranika povodom predmetne saobraćajne nezgode, dok je apelant isticao da je na osnovu nalaza i mišljenja obojice vještaka i iskaza svjedoka dokazao da je tuženi isključivi krivac za nastanak saobraćajne nezgode.

7. Općinski sud je istaknuo da je građansko-pravna odgovornost puno šira od krivično-pravne i da su stoga neosnovani prigovori tuženog u tom pravcu. Međutim, uprkos navedenom stavu, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu kod nastanka predmetne saobraćajne nezgode. S tim u vezi, obrazloženo je da je vještak saobraćajne struke u svom nalazu i mišljenju zaključio da je osiguranik tuženog imao namjeru skrenuti u lijevo, te je na taj način izazvao reakciju na opasnost vozača motocikla-apelanta, koji mu je bio u vidnom polju, radi čega je apelant zakočio, izletio sa ceste i upao u vodonatapni kanal. Međutim, vještak je također istaknuo da se u trenutku reagiranja motocikla na kočenje i izlijetanje sa kolnika, tehničkim putem nije mogao utvrditi položaj vozila osiguranika tuženog po širini kolnika. Dalje je istaknuto da je u iskazu pred sudom, navedeni vještak potvrdio stav iznijet u pismenom nalazu i mišljenju. Nalaz i mišljenje kao i iskaz na glavnoj raspravi, je Općinski sud ocijenio stručnim, logičnim i na materijalnim dokazima zasnovanim, te ga prihvatio u cijelosti. Po mišljenju Općinskog suda, ključni trenutak za rješavanje ove pravne stvari je taj što apelant nije pružio dovoljno materijalnih dokaza za utvrđivanje položaja vozila osiguranika tuženog po širini kolnika, u trenutku njegovog reagiranja na kočenje odnosno izlijetanja sa kolnika. Dalje je obrazloženo da apelant nije pružio dovoljno dokaza, iz kojih bi se nedvojbeno i bez sumnje vidjela namjera osiguranika tuženog da vrši skretanje u lijevo, te na taj način postupi suprotno odredbi člana 36. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS). U tom pravcu Općinski sud nije prihvatio iskaze apelanta i suvozačice, u dijelu koji se odnose na opis načina nastanka predmetne nezgode, kao vjerodostojne. Naime, ocijenjeno je da se vjerodostojnost njihovih iskaza nije mogla potvrditi činjenicama, zasnovanim na materijalnim dokazima, dakle ti iskazi nisu se mogli objektivizirati. Općinski sud je istaknuo da nije posebno cijenio niti iskaz osiguranika tuženog, jer je predstavljao subjektivno dokazno sredstvo, čiju vjerodostojnost također nije moguće potvrditi materijalnim dokazima u spisu. Također, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud nije posebno cijenio ostale dokaze, pa niti prigovor apelanta na metodu utvrđivanja brzine motocikla koju je primijenio vještak u svom nalazu. Na osnovu svega navedenog, Općinski sud je zaključio da i pored evidentno nastale štete za apelanta, apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, pa je stoga njegov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

8. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda, te odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka na ime sastava odgovora na žalbu.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza, tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu zasnovanu odluku, za što je dao valjane razloge, koje je prihvatio i Kantonalni sud. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud, cijeneći provedene dokaze, pravilno postupio kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev, iz razloga što nije dokazano da je ponašanje osiguranika tuženog u uzročno-posljedičnoj vezi sa nastalom nezgodom. Kantonalni sud je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi u pogledu odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva i pozivanja na međupresudu bez uticaja na zakonitost i pravilnost prvostepene odluke, iz razloga što prvostepeni sud u konkretnoj situaciji kada odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan nije dužan obrazlagati visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, istaknuto je da je iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazilo da je prvostepeni sud cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je obrazloženje sadržavalo sve ono što propisuje odredba člana 191 stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Stoga je zaključeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi u pogledu povrede odredaba čl. 8. i 191. stav 4. ZPP-a. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da su redovni sudovi iskaze svjedoka ocijenili paušalnim, ne obrazlažući detaljnije na temelju čega je sud stekao takav utisak, odnosno, ne obrazlažući proces ocjene tih dokaza, kako to zahtijeva načelo slobodne ocjene dokaza. S tim u vezi, apelant naglašava da je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio nalaz vještaka saobraćajne struke, koji je u nalazu naveo da je osiguranik tuženog imao namjeru skrenuti u lijevo, dok je odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da apelant nije pružio dovoljno dokaza iz kojih bi se nedvojbeno i bez sumnje vidjela namjera osiguranika tuženog da vrši skretanje u lijevo. Nadalje, ističe da su apelantov i iskaz suvozačice ocijenjeni kao nevjerodostojni, bez ikakvog obrazloženja zašto su takvi i u čemu se ogleda takva nevjerodostojnost. Također smatra neprihvatljivim sa aspekta slobodne ocjene dokaza obrazloženje suda o neprihvaćanju navedenih iskaza jer se njihovi iskazi nisu mogli potvrditi činjenicama zasnovanim na materijalnim dokazima. Slijedom navedenog, ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava iz člana 8. ZPP. Apelant smatra da sud nije posvetio dovoljnu (nikakvu) pažnju iskazu osiguranika tuženog, koji je bio dužan da dokaže svoje tvrdnju u postupku – da nije prešao na kolovoznu traku kojom se kretao apelant iz suprotnog smjera. Pri tome apelant posebno ističe da je osiguranik tuženog nakon saobraćajne nezgode pomjerio svoje vozilo. Apelant smatra da je tvrdnja suda da je bio dužan dokazati namjeru osiguranika apelanta da vrši skretanje u lijevo predstavlja nezakonito miješanje u njegova prava i proizvoljnu primjenu procesnog prava. II.Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovih prava i predlaže da se apelacija odbije.

12. Općinski sud navodi da je odluku donio nakon svestrane ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti, te uz pravilnu primjenu odredaba ZPP i ZOOBS. Smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu.

13. Tuženi navodi da, u smislu odredbe člana 178. Zakona o obligacionim odnosima i odredbi ZOOBS-a, kao materijalnih propisa, ni na jednom mjestu sama namjera nije i ne može biti razlogom za odgovornost ili suodgovornost učesnika u saobraćaju. Nasuprot tome, samo određena radnja ili propust učesnika u saobraćaju, koji nisu u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, mogu biti razlog za (su)odgovornost učesnika. Dalje navodi da u parničnom postupku, pa i putem saobraćajnog vještačenja, se nikad ne utvrđuje postojanje ili nepostojanje nečije namjere, niti se to po logici stvari može utvrđivati saobraćajnim vještačenjem. Tuženi tvrdi da u postupku ni sa najmanjom sigurnošću nije dokazana potencijalna nedozvoljena radnja osiguranika tuženog – prelazak na suprotnu kolovoznu traku u trenutku kada nisu ispunjeni uslovi za navedeno, da bi se navedeno moglo staviti na teret i tako uzročno-posljedično povezati sa štetnom posljedicom za apelanta. Predlaže da se apelacija odbaci, odnosno, odbije.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 191. stav 4.

U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 031872 15 Gž od 16. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 22. februara 2016. godine a apelacija je podnesena 21. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu materijalne i nematerijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

23. Apelant, u suštini, smatra da je do kršenja njegovog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što su redovni sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Ustavni sud u vezi sa ocjenom dokaza naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8. ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na temelju takve brižljive ocjene da izvede zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stav 78).

25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na vlastiti i stav Evropskog suda u kojem je ukazano da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

26. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi proveli dokazni postupak (saslušanjem apelanta kao parnične stranke i saslušanjem svjedoka, vještačenjem po vještacima saobraćajne i medicinske struke i njihovim iskazima, te uvidom u dokumentaciju) i utvrdili činjenično stanje, te primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava u cijelosti odbili apelantov tužbeni zahtjev. S tim u vezi je, nasuprot navodima apelacije, Općinski sud u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza, posebno naglašavajući činjenicu da apelant nije pružio dovoljno materijalnih dokaza za utvrđivanje položaja vozila osiguranika tuženog po širini kolnika, u trenutku njegovog reagiranja na kočenje odnosno izlijetanja sa kolnika. To je dalje dovelo do zaključka da i pored evidentno nastale štete za apelanta, apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, slijedom čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Nadalje, suprotno apelantovim navodima, Općinski sud je obrazložio da nije prihvatio iskaze apelanta, suvozačice i osiguranika tuženog kao vjerodostojne, u dijelu koji se odnosio na opis načina nastanka saobraćajne nezgode jer njihovu vjerodostojnost nije bilo moguće potvrditi materijalnim dokazima u spisu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Općinski sud, u suštini, ukazao da apelant nije pružio nijedan dokaz (osim vlastitog iskaza i iskaza suvozačice) da je osiguranik tuženog postupio suprotno odredbi člana 36. ZOOBS-a, kojim je između ostalog propisano da vozač koji namjerava obaviti neku radnju vozilom na putu (npr. skretanje udesno ili ulijevo) smije početi takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila i pravcu i brzini kretanja. Dakle, apelant nije dokazao da je osiguranik tuženog počeo s radnjom skretanja ulijevo bez da je provjerio da to može učiniti bez opasnosti za apelanta, koji je dolazio iz suprotnog pravca, odnosno, nije dokazao položaj vozila osiguranika tuženog po širini kolnika, u trenutku njegovog reagiranja na kočenje odnosno izlijetanja sa kolnika. Navedeni stavovi Općinskog suda su potvrđeni drugostepenom presudom Kantonalnog suda, koji je prihvatio u cjelini kao pravilnu i zakonitu, budući da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je ponašanje vozila osiguranika tuženog u uzročno-posljedičnoj vezi sa predmetnom saobraćajnom nezgodom.

27. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasniva na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene svakog dokaza zasebno i u vezi sa ostalim dokazima, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

30. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-1827/16 (K.Š.) | Sudska praksa | Aktio