Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2335/17 (ASA BANKA d.d. Sarajevo (raniji naziv IK banka d.d. Zenica))

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2335/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2335/17, rješavajući apelaciju ASA BANKA d.d. Sarajevo (raniji naziv IK banka d.d. Zenica), na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela ASA BANKA d.d. Sarajevo (raniji naziv IK banka d.d. Zenica) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Rs 123091 17 Rev od 7. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ASA BANKA d.d. Sarajevo (raniji naziv IK banka d.d. Zenica) (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnijela je 8. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 123091 17 Rev od 7. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužiteljici (A. M.) isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev kojim tužiteljica za određeni period traži isplatu razlike plaće i naknade toplog obroka primjenom odredaba Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljem tekstu: GKU) i Pravilnika o plaćama. Nadalje, da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužiteljica u utuženom periodu bila zaposlenica apelantice na radnom mjestu referenta za blagajničko i šaltersko poslovanje, da joj je apelantica za utuženi period isplaćivala plaću i naknadu toplog obroka u manjim iznosima od onih koji su propisani odredbama člana 22. GKU (osnovna plaća) i člana 15. Pravilnika o plaćama (naknada toplog obroka), te da je finansijskim vještačenjem tužiteljica dokazala novčane iznose dospjelih, a neisplaćenih razlika plaća i naknade toplog obroka. Zatim, da su na tako utvrđeno činjenično stanje, za koje je vezan revizijski sud (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu OKU), člana 22., 25. i 26. GKU, te člana

15. Pravilnika o plaćama apelantice, kada su apelantice obavezali da za utuženi period tužiteljici isplati potraživane razlike plaća i naknade toplog obroka. Vrhovni sud je istakao da apelantica (kao i u žalbi), ponavlja prigovore pogrešne primjene materijalnog prava kroz navode da nije dokazano da nju obavezuju odredbe predmetnog GKU, da je stupanjem na snagu OKU iz 2005. godine prestala primjena predmetnog GKU, te da je vještak finansijske struke sam odredio koeficijent složenosti poslova tužiteljice, na što nije imao pravo. Naglašeno je da su te prigovore cijenili nižestepeni sudovi u svojim odlukama, dajući pravilne razloge za donošenje svojih odluka. Naime, da je članom 2. stav 1. GKU izričito propisano da taj ugovor obavezuje strane koje su ga zaključile, a primjenjuje se na finansijske organizacije (poslodavce) koji imaju šifru djelatnosti grupacije finansija - financija, odnosno na zaposlenike koji su članovi sindikata, a da je prema članu 60. stav 1. u ime Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo finansija strana u zaključivanju ugovora, te da prava i obaveze koje iz toga proizlaze obavezuju poslodavca. U vezi sa tim je istaknuto da kako je apelantica finansijska organizacija (koja činjenica je nesporna među strankama), da navedeni GKU obavezuje apelanticu, bez obzira na njenu vlasničku strukturu, kako to pravilno utvrđuju i nižestepeni sudovi u svojim odlukama, te da suprotni prigovori nisu osnovani. Vrhovni sud je ocijenio da je neprihvatljiv i stav revizije da nakon stupanja na snagu OKU iz 2005. godine nema mjesta primjeni odredaba navedenog GKU, temeljem kojih je od strane nižestepenih sudova utvrđena visina razlike plaće, odnosno da je prestala primjena predmetnog GKU. Naime, da je navedeni pravni stav apelantice suprotan načelu produženog trajanja kolektivnih ugovora i načelu povoljnosti. Nadalje, da je odredbom člana 44. stav 2. OKU propisano da stupanjem na snagu tog kolektivnog ugovora prestaje da važi Opći kolektivni ugovor za teritoriju F BiH („Službene novine F BiH“, broj: 19/00) i Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca u F BiH Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH („Službene novine F BiH“, broj: 23/02), dok je odredbom člana 39. stav 2. istog OKU propisano da će se usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog kolektivnog ugovora. Dakle, da prijelazne i završne odredbe OKU ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti da izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. tog ugovora ima za posljedicu prestanak važenja granskih kolektivnih ugovora. Vrhovni sud je ukazao da kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, a kakav je predmetni GKU (član 55.), važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku, jer se ugovor zaključen na neodređeno vrijeme primjenjuje sve do zaključenja novog kolektivnog ugovora, sem ukoliko nije drugačije određeno (čl. 113. Zakona o radu). Zatim, da kako je GKU još uvijek na snazi, da su u skladu sa načelom povoljnosti, izraženim u odredbi člana 3. stav 3. OKU, nižestepeni sudovi pravilno na predmetno potraživanje primijenili odredbe navedenog GKU, kao najpovoljnije pravo za tužiteljicu. Takođe je navedeno, da su suprotno apelantičinom prigovoru, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da Kolektivni ugovor djeluje kao zakon, odnosno kao pravna norma koja garantuje minimum prava ispod kojeg se ne može ići prilikom obračuna i isplate plaća i drugih prava iz radnog odnosa. Vrhovni sud je istako da je neprihvatljiva i apelantičina tvrdnja da je vještak ekonomske struke u svom Nalazu i mišljenju sam utvrđivao koeficijent složenosti poslova tužiteljice, na što nije imao pravo. Naime, da suprotno tom prigovoru, iz Nalaza i mišljenja vještaka, dopuni Nalaza i mišljenja, te iz saslušanja vještaka na glavnoj raspravi se vidi da je vještak svoj zaključak o koeficijentu složenosti poslova tužiteljice zasnovao na odredbi člana 26. GKU, u kome su utvrđeni koeficijenti radnih mjesta zaposlenika po osnovu stepena školske spreme, te kako tužiteljica ima IV stepen školske spreme (nesporno) istoj pripada koeficijent složenosti od 1,7, propisan predmetnim GKU, pa samim tim i osnovna plaća iz člana 25. GKU, pa da su suprotni prigovori neprihvatljivi.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo. Apelantica, između ostalog, navodi da tužiteljica nije dokazala da se GKU uopće odnosi na apelanticu, te da je apelantica bila u obavezi da naknade koje se potražuju tužbom isplati tužiteljici u skladu sa odredbama tog GKU, pa da sudovi GKU nisu ni mogli primijeniti u konkretnom slučaju. Zatim, da vještak nije bio ovlašten, niti je mogao uopšte određivati grupe i koeficijente složenosti poslova kod apelantice, da tužiteljica nikad nije pobijala isplatu plaće po zaključenom Ugovoru o radu, apelantičinom Pravilniku o radu i Pravilniku o plaćama, niti je to činila predmetnom tužbom, pa da je usvajanje njenog tužbenog zahtjeva a bez pobijanja navedenih internih akata apelantice bilo potpuno neosnovano. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji, uglavnom, ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2335/17 (ASA BANKA d.d. Sarajevo (raniji… | Sudska praksa | Aktio