Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2007/17 (P. i N. I.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Radni spor
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2007/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2007/17, rješavajući apelaciju Predraga Ivkovića i Nenada Ivkovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Predrag Ivković i Nenad Ivković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 Rs 028122 16 Rev od 28. februara 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag Ivković i Nenad Ivković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mihajlo Šipovac advokat iz Nevesinja, podnijeli su 23. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 028122 16 Rev od 28. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da im je tuženi (JP "Šume Republike Srpske", ŠG "Botin" Nevesinje) mišljenjem broj 01/01-173-1/12 od 5. aprila 2012. godine prouzrokovao štetu i počinio diskriminaciju kod njihovog zapošljavanja, te da se stoga tuženi obaveže da im na ime naknade štete isplati po određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i da otkloni posljedice diskriminacije, na način da im omogući zaposlenje.

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog naveo da apelanti postavljeni tužbeni zahtjev zasnivanju na tvrdnjama da je tuženi 10. aprila 2012. godine Upravi JP "Šumarstva - Šume Republike Srpske" Sokolac dostavio mišljenje o zapošljavanju apelanata u ŠG ,,Botin“ Nevesinje broj 01/01-173-1/12 od 5. aprila 2012. godine, koje u sebi sadrži elemente klevete i diskriminacije u zapošljavanju, što im je nanijelo duševne bolove i spriječilo mogućnost zapošljavanja sa ciljem ostvarivanja primanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 6. stav 1. tačka a), b) i v) Zakona o zaštiti od klevete kojima su propisani izuzeci od odgovornosti za klevetu, tako da se neće odgovarati za klevetu, ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje mišljenja u suštini istinito, ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili prenositi izražavanje ili iznositi i prenositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka, te ako je iznošenje ili prenošenje izražavanja bilo razumno. Vrhovni sud je ukazao da je mišljenjem od 5. aprila 2012. godine tuženi kao nekadašnji poslodavac apelanata iznio svoje mišljenje u pogledu rada apelanata na način da smatra da nisu dovoljno zainteresovani za rad, da imaju konfliktne sklonosti i da im nedostaje osjećaj poštovanja autoriteta pretpostavljenog. Vrhovni sud smatra da navedeno mišljenje tužene u sebi ne sadrži elemente odgovornosti za klevetu u smislu odredaba člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, već da se radi o iznesenom mišljenju u smislu člana 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete u kojem slučaju je isključena odgovornost za klevetu. Vrhovni sud je dalje naveo da iz odredaba člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije proizilazi da se diskriminacijom, u smislu ovoga zakona, smatra svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovima, prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihovih ličnih svojstava ili pripadnosti, pobliže opisanih, koje ima za posljedicu da se bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznanje, uživanje ili ostvarivanje, na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je jedan od osnovnih elemenata diskriminacije odsustvo ostvarivanja na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima javnog života na osnovu određenih ličnih svojstava ili pripadnosti, pobliže opisanih u zakonu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se apelanti na osnovu mišljenja tuženog od 5. aprila 2012. godine ne mogu pozivati na diskriminaciju pri zapošljavanju, kada takvim mišljenjem tuženog nisu dovedeni ni u kakav neravnopravan položaj, s obzirom na lična svojstva ili pripadnost, u odnosu na nekog drugog, prilikom ostvarivanja svoga prava na rad. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da sama činjenica da ih tuženi nije zaposlio na neodređeno vrijeme, ne ukazuje na diskriminaciju pri zapošljavanju, tim prije što je tuženi za to iznio objektivne razloge.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o zabrani diskriminacije na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2007/17 (P. i N. I.) | Sudska praksa | Aktio