Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-18/16 (Ž. A. i M. M.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Miješanje u privatni život
  • Sloboda izražavanja
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Kleveta
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-18/16

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-18/16, rješavajući apelaciju Željka Arsića i Marinka Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Arsića i Marinka Markovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 026414 14. Gž od 11. novembra 2015. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 P 026414 13 P od 17.

aprila 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Arsić i Marinko Marković (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Omer Borovac advokat iz Goražda, podnijeli su 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 026414 14 Gž od 11. novembra 2015. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 026414 13 P od 17. aprila 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Novinske agencije RS „Srna“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 21. decembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tuženi je putem advokata Nade Mandić iz Istočnog Sarajeva dostavio odgovor na apelaciju 3. januara 2018. godine. Okružni sud i Osnovni sud nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 91 0 P 026414 13 P od 17. aprila 2014. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi na ime nematerijalne štete učinjene klevetom isplati iznos od po 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. juna 2013. godine kao dana nastanka štete do isplate.

6. Apelanti su, kako je navedeno u obrazloženju presude, u tužbi protiv tuženog naveli sljedeće: da su zaposleni u JU SŠC „Ivo Andrić“ Višegrad kao profesori; da je na nastavničkom vijeću od 31. maja 2013. godine jednoglasno dogovorena ruta maturske šetnje 67. generacije maturanata; da su oni, kao i ostali profesori u školi, pred sami početak šetnje maturanata upoznati s inicijativom da se šetnja odvija kroz Andrićgrad; da je prijedlog stavljen na glasanje i da prijedlog nije podržan od strane razrednih starješina i profesora. Nakon toga je, kako je dalje navedeno u tužbi, na web sajtu tuženog www.srna.rs kao izdavača, u tekstovima „Maturanti ipak spriječeni da prošetaju Andrićgradom“, „Slučaj s maturantima govori o primitivcima“, „Zatražen zapisnik sa nastavničkog vijeća i izjašnjenje direktora“, „Mutabdžija: cijeli slučaj ispolitizovan“, „Matursko veče ispolitizovali lokalni vlastodršci“ tuženi objavio neistine o apelantima identifikujući ih kao lica koja su sprječavala i zaustavila ulazak maturanata u Andrićgrad, u interesu i po direktivama lokalne vlasti. Smatraju da tuženi prilikom objavljivanja tekstova nije postupio u smislu relevantnih odredbi Kodeksa za štampu i da prenošenje izražavanja nije bilo razumno. Stoga su svoj tužbeni zahtjev utemeljili na odredbi člana 5. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i odredbi člana

200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zahtijevajući da im tuženi na ime naknade štete zbog klevete isplati određene novčane iznose.

7. Tuženi je u odgovoru na tužbu osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva pozivajući se prije svega na slobodu novinarskog rada i izražavanja zagarantovanu u članu 26. Ustava Republike Srpske i dužnost blagovremenog, istinitog i objektivnog obavještavanja javnosti o važnim događajima. Smatra da nije odgovoran za klevetu iz razloga što je na objaktivan i nepristrasan način prenio informacije vezane za događaj i lična mišljenja lica koja su bila vezana za taj događaj, pri čemu nije iznosio sopstveni već stav lica koja su s događajem bila direktno ili indirektno povezana. Osim toga, tvrdnja apelanata da su identifikovani kao lica koja su spriječila i zaustavila ulazak maturanata u Andrićgrad je po mišljenju tuženog netačna jer u spornim tekstovima nije identificiran niko, pa ni apelanti, već su prenesene izjave i mišljenja lica povezanih s događajem za koje tuženi ne može preuzeti odgovornost. U tom smislu, tuženi se pozvao na odredbu člana 6. ZZK kojom su propisani izuzeci od odgovornosti za klevetu i istakao da navodi objavljeni na web stranici nisu neistiniti i da su apelanti kao profesori nesporno učestvovali (sa drugim zaposlenicima škole) u donošenju odluke o utvrđivanju maturske šetnje kroz Višegrad, bez ulaska u Andrićgrad, čime su de facto priznali da su zajedno sa drugim uposlenicime škole donijeli takvu odluku i spriječili maturante u želji da obiđu Andrićgrad. U prilog tome tuženi je dostavio otvoreno pismo koje su potpisala 84 maturanta SŠ „Ivo Andrić“ što opet po mišljenju tuženog predstavlja osnov za izuzeće od odgovornosti, jer sadržajima spornih tekstova nije prenesena neistinita informacija.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo dokaze koji su izvedeni na glavnoj raspravi, zatim sadržaj izvedenih dokaza pri čemu su, između ostalog, interpretirani iskazi apelanata saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, iskazi svjedoka predloženih od obje parnične stranke i pročitani sadržaji tekstova koje je tuženi objavio na svom web sajtu 1, 3. i 4. juna 2013. godine, te demanti prvoapelanta Željka Arsića koji je objavljen u „Pressu“ od 4. juna 2013. godine pod naslovom „Željko Arsić: Nisam politički angažovan“, pismo drugoapelanta od 3. juna 2013. godine u kojem je dao svoje mišljenje u vezi konkretnog događaja, saslušanjem svjedoka na okolnosti konkretnog događaja (defilea maturanata) i na okolnost pokušaja provjere objavljenih informacija s apelantima, uvidom u pismenu dokumentaciju sačinjenu od strane Ministarstva kulture i prosvjete od 6. juna 2013. godine sačinjenog povodom organizacije maturske šetnje te proveo dokaz medicinskim vještačenjem apelanata na okolnost posljedica izazvanih objavljivanjem spornih sadržaja.

9. Iz izvedenih dokaza i odgovora na tužbu, Osnovni sud je zaključio da tuženi ne osporava da je u svojim tekstovima iznio ono što apelanti tvrde u svojoj tužbi, ali da osporava da je iznio svoje mišljenje. U spornim tekstovima su nesporno iznesena mišljenja i stavovi lica koja su direktno ili indirektno bila povezana s događajem, pri čemu je iz izvedenih dokaza (iskaza svjedokinje) utvrđeno da je novinar tuženog pokušavao stupiti u kontakt sa apelantima ali u tome nije uspio.

10. Osnovni sud je zatim u obrazloženju presude pojedinačno naveo sadržaj spornih tekstova objavljenih na web sajtu tuženog u periodu od 1. do 4. juna 2013. godine. Iz teksta objavljenog 1. juna 2013. godine pod naslovom „Maturanti ipak spriječeni da prošetaju Andrićgradom“ pored ostalog je navedeno: „ profesor istorije u višegradskoj srednjoj školi Željko Arsić i profesor mašinstva Marinko Marković su u službi lokalne politike zaustavili kolonu višegradskih maturanata ispred Anđrićgrada i spriječili ih da uđu i fotografišu se ispred biste Ive Andrića, izjavio je Srni direktor Andrić grada Žan Marijanović... dvojica profesora rade u interesu lokalne stranke koja ne podržava Andrićgrad. To su ljudi koji nikada nisu ušli u Andrićgrad, od načelnika opštine do narodnog poslanika Miroslava Kojića... maturantkinja Stojka Vasiljević đak generacije rekla je sinoć Srni da su dvojica profesora spriječili maturante da prošetaju Andrićgradom, navodeći da ne zna koji su njihovi razlozi za to....“.

11. Iz teksta objavljenog 3. juna 2013. godine pod naslovom „Zatražen zapisnik sa nastavničkog vijeća i izjašnjenje direktora“ pored ostalog je navedeno da je „Ministarstvo prosvjete i kulture RS zatražilo od rukovodstva SŠC Ivo Andrić u Višegradu, zapisnik sa nastavničkog vijeća i izjašnjavanja direktora, povodom sprečavanja maturanata ove škole da prošetaju Andrić gradom... direktor Andrić grada Žan Marijanović, izjavio je ranije Srni da su profesor istorije u višegradskoj srednjoj školi Željko Arsić i profesor mašinstva Marinko Marković u službi lokalne politike zaustavili kolonu 44 maturanata ispred Andrić grada i spriječili ih da uđu i fotografišu se ispred biste Ive Andrića...“.

12. Iz teksta objavljenog 4. juna 2013. godine pod naslovom „Mutabdžija: cijeli slučaj ispolitizovan“ proizilazi da je „ Ministar prosvjete i kulture RS Goran Mutabdžija izjavio da je bilo propusta u organizaciji maturske večeri maturanata SŠC Ivo Andrić, da je cijeli slučaj ispolitizovan ...da je direktor Andrićgrada ranije izjavio Srni da su profesor istorije Željko Arsić i profesor Mašinstva Marinko Marković u službi lokalne politike na maturskoj večeri u petak 31. maja 2013. godine zaustavili kolonu maturanata ispred Andrićgrada i spriječili ih da uđu i fotografišu se ispred biste Ive Andrića....da je direktor škole za Srnu potvrdio prijedlog da maturanti ne idu u Andrićgrad jer nadležni nisu obezbijedili i osposobili prilazni put da se uđe u kompleks“.

13. Iz teksta objavljenog 4. juna 2013. godine pod naslovom „Matursko veče ispolitizovali lokalni vlastodršci“ proizilazi da su „maturanti SŠC Ivo Andrić u Višegradu uputili otvoreno pismo Ministru prosvete i kulture Goranu Mutabdžiji i cjelokupnoj javnosti povodom, kako su istakli, nemilih događaja koji su proteklog vikenda zatekli Višegrad i njih lično, da svojim potpisima tvrde da su njihov najbitniji dan u životu, matursko veče, ispolitizovali lokalni vlastodršci u saradnji sa profesorima koji su im zabranili šetnju kroz Andrićgrad, a sve zarad svoje političke kampanje protiv Andrićgrada i profesora Emira Kusturice, da je izjava njihove koleginice, đaka generacije Stojke Vasiljević potpuno tačna i da još jednom svojim potpisima potvrđuju da je njihovu želju za završetkom maturske šetnje u Andrićgradu spriječila lokalna politika... Direktor Andrićgrada Žan Marijanović izjavio je ranije Srni da su profesor istorije u višegradskoj srednjoj školi Željko Arsić i profesor mašinstva Marinko Marković u službi lokalne politike zaustavili kolonu maturanata ispred Andrićgrada i spriječili ih da uđu i fotografišu se ispred biste Ive Andrića“

14. Iz demantija prvoapelanta Željka Arsića objavljenog u „Presu“ RS 4. juna 2013. godine pod naslovom „Željko Arsić: nisam politički angažovan“ pored ostalog proizilaze navodi „...Ovo matursko veče na opštu žalost duboko je isplitizovano, nisam pripadnik nijedne političke partije već dugi niz godina...Prepucavanje političkih stranaka preko leđa učenika u ovom gradu traje već ceo niz godina što niti zakon dozvoljava niti je ljudski niti normalno... Političke stranke imaju svoje plaćene advokate zbog čega dotična gospoda biraju politički neangažovane profesore koji od svojih plata jedva preživljavaju i nemaju novca za skupe tužbe niti imaju moćne zastupnike u politici...kaže se u demantiju profesora Arsića...“.

15. Osnovni sud je zatim naveo sadržaj relevantnih odredbi iz čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odredbi iz čl. 1, 3, 4, 5. i 6. ZZK i odredbi iz čl. 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim je u vezi sa sadržajem spornih izražavanja objavljenih na web sajtu tuženog 1, 3. i 4. juna 2013. godine za koje apelanti tvrde da predstavljaju izražavanje neistinitih činjenica i ostalim izvedenim dokazima te relevantnim odredbama ZZK, zauzet stav da navodi izneseni na web sajtu tuženog u naprijed navedenim tekstovima ne predstavljaju iznošenje činjenica već da je u navedenim tekstovima iznesen vrijednosni sud u smislu člana 6. stav 1. ZZK čija se istinitost ne može dokazivati.

16. U vezi takvog zaključka, Osnovni sud je između ostalog naveo sadržaj odredbe člana 5. stav

1. ZZK kojom je propisana odgovornost za klevetu i sadržaj odredbe člana 6. ZZK kojom su propisani izuzeci od ove odgovornosti te naglasio da su odredbama ZZK uređena prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog kojim se povrijeđuju određena prava ličnosti. S druge strane je, kako je dalje obrazloženo, u odredbama istog zakona naglašen značaj prava na slobodu izražavanja koje štiti kako sadržaj izražavanja tako i način na koji je izražavanje izneseno, jer u demokratskom procesu sredstva informisanja putem različitih medija imaju za cilj snabdijevanje javnosti neophodnim informacijama. Shodno navedenom, kako je zaključio Osnovni sud, apelanti u okolnostima konkretnog slučaja nisu dokazali postojanje klevete zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen primjenom odredbe člana 6. stav 1. tačka (a) ZZK.

17. Presudom Okružnog suda broj 91 0 P 026414 14 Gž od 11. novembra 2015. godine žalba apelanata je odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda. Okružni sud je ispitujući presudu u dijelu u kome se žalbom pobija, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka zaključio da žalba nije osnovana. Naime, Okružni sud je u obrazloženju ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepenog postupka koje su apelanti osporili tvrdnjama da iz dokaznog postupka jasno proizilazi da je u pitanju prenošenje neistinitih činjenica od strane tuženog a ne iznošenje vrijednosne ocjene. U vezi s neosnovanošću ovog žalbenog prigovora Okružni sud je ponovio sadržaj relevantnih odredbi ZZK na koje se prilikom odlučenja pozvao Osnovni sud, te ukazao da se cjelokupnog spisa i sadržaja spornih novinskih tekstova može zaključiti da je izražavanje tuženog u predmetnim člancima u suštini istinito, na što ukazuje zapisnik sa sjednice nastavničkog vijeća na kojoj su apelanti bili protiv odlaska maturanata u Andrićgrad kao dijelom maturske šetnje. To su u svojim iskazima potvrdili i apelanti. Formulacije iz spornog teksta poput „maturanti ipak spriječeni da prošetaju Andrićgradom“ su po ocjeni Okružnog suda pravilno ocijenjeni od strane Osnovnog suda kao vrijednosni sud kojim je izneseno mišljenje o apelantima i odnosima u lokalnoj zajednici, o djelatnosti apelanata kao javnih (prosvjetnih) radnika, te da ne sadrže činjenične navode čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazati. Kako prvostepena odluka nije dovedena u pitanje žalbenim navodima, žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti obrazlažu pogrešnim stavom redovnih sudova prema kojem se u konkretnom slučaju radi o iznošenju vrijednosnih sudova iako su spornim izražavanjem iznesene činjenice čiju neistinitost su u postupku dokazali. Međutim, kako u predmetnom postupku izvedeni dokazi nisu ocijenjeni niti pojedinačno, niti međusobno, niti su primijenjeni relevantni kriteriji koje propisuje Zakon o parničnom postupku prilikom ocjene dokaza u smislu obaveze da se u presudi jasno navede koje činjenice su prihvaćene kao dokazane a koje ne, već je propuštanjem postupanja na naprijed navedeni način izveden potpuno pogrešan zaključak da je spornim izražavanjem iznesen vrijednosni sud o apelantima. S tim u vezi, apelacijom se ukazuje da je izražavanje tuženog bilo izvan svake profesionalne etike u smislu člana 5. Kodeksa za štampu kojim se normira tačnost i fer izvještavanje, budući da tuženi sa apelantima nije provjerio istinitost informacija koje je o njima prenio i objavio, niti je u tom smislu uložio razuman napor da provjeri i potvrdi činjenice koje je prenio.

19. Prema ocjeni apelanata, redovni sudovi su prilikom odlučenja proizvoljno primijenili pozitivne propise, posebno u postupku utvrđivanja stvarnih činjenica koje zbog pogrešnog shvatanja da se radi o mišljenjima, u postupku nije ni utvrđivano, pa se ne može prihvatiti da je u smislu odredaba ZPP-a izvršena adekvatna ocjena dokaza. Iz navedenog je proizašla pogrešna primjena odredbe člana 6. ZZK prihvatanjem da u okolnostima konkretnog slučaja postoji razlog za izuzetak od odgovornosti od klevete na strani tuženog odnosno da su ispunjeni uslovi za oslobađanje tuženog od odgovornosti za klevetu. Smatraju da Okružni sud postupa nejednako i na takav način stvara pravnu praksu koja nije sigurna jer je iz istog činjeničnog i pravnog osnova u drugom predmetu utvrdio postojanje klevete na štetu apelanata i objavljeno mišljenje cijenio kao iznošenje neistinitih činjenica a ne vrijednosnog suda, kao što je pogrešno utvrđeno u okolnostima konkretnog slučaja. Stoga je predloženo da se apelacija usvoji.

II.Odgovor na apelaciju

20. Tuženi smatra da u toku postupka nije bilo kršenja prava apelanata jer su u spornim tekstovima objavljenim na web sajtu tuženog prenesena mišljenja trećih lica o važnom događaju za lokalnu zajednicu, a ne neistinite činjenice o apelantima. Osim toga, tuženi je po karakteru zatvorena medijska mreža kojoj pristup mogu imati samo pravna i fizička lica koja imaju zaključen ugovor o korištenju servisa vijesti ,,Srne“, da je zadatak novinske agencije objavljivanje ideja, informacija i mišljenja o pojavama, događajima i ličnostima o kojima javnost ima opravdan interes da zna, da iz izvedenih dokaza proizilazi da je tuženi upravo postupao u skladu sa tom odredbom kodeksa, jer je prije iznošenja spornog izražavanja preduzeo razumne korake u provjeri istinitosti navoda, te da je vrijednosni sud tuženog iznesen u spornim tekstovima utemeljen na dovoljnom činjeničnom osnovu. Tuženi smatra da su sudovi pravilno odlučili o tužbenom zahtjevu apelanata i dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantima novčane satisfakcije za klevetu, jer se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu prava (na ugled) koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, a predmet spornog saopštavanja se ne tiče privatnog života apelanata već njihove djelatnosti kao javnih odnosno prosvetnih radnika.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Granice djelovanja Zakona Član 4. stav 1.

(1) Ovaj zakon se primjenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

Odgovornost za klevetu Član 5.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. (2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti , značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

Izuzeci od odgovornosti Član 6.

(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Naknada štete Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika. Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim Zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda broj 91 0 P 026414 14 Gž od 11. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su putem punomoćnika primili 30. novembra 2015. godine a apelacija je podnesena 31. decembra 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, koja im je prouzrokovana spornim novinskim izražavanjem tuženog. Shodno tome, kako se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju prvo ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje novčane satisfakcije apelantima za izražavanje tuženog izneseno novinskom tekstu čiji je tuženi izdavač (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba ) a zatim navode koji se tiču prava na pravično suđenje.

Pravo na privatni život

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

30. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

32. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na „privatni život“ iz člana 8. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Praksa Evropskog suda pojašnjava da, iako je u osnovi cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti, to ne znači da taj član samo primorava državu da se suzdrži od takvog miješanja. Osim tog prvenstveno negativnog djelovanja, moraju postojati pozitivne obaveze neodvojive od djelotvornog poštovanja privatnog i porodičnog života. Te obaveze mogu obuhvatati usvajanje mjera za osiguranje privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca. U oba slučaja treba voditi računa o pravičnoj ravnoteži između interesa pojedinca i zajednice u cjelini, i u oba slučaja država uživa izvjesno polje procjene (vidi Evropski sud, presuda Von Hannover protiv Njemačke, aplikacija broj 59320/00 od 24. juna 2004. godine). Stoga, iako se apelanti u konkretnom slučaju u apelaciji nisu eksplicitno pozvali na povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da navodi apelacije u suštini pokreću to pitanje.

33. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud prije svega treba odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ulazi u sferu „privatnog života“ apelanata, odnosno njihovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti vezanih za povređivanje prava na ugled i čast apelanata, a što je dovedeno u pitanje izražavanjem tuženog koje je objavljeno na web sajtu tuženog, ulazi u sferu prava na ugled apelanata iz člana 8. Evropske konvencije.

34. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li osporena presuda Okružnog suda predstavlja „miješanje“ u pravo apelanata na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Okružnog suda odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili novčanu naknadu na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti koje su, prema navodima iz tužbe, pretrpjeli zbog iznošenja neistinitih činjenica od strane tuženog u sadržaju spornih tekstova. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom došlo do „miješanja“ u pravo apelanata na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u ovo pravo bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.

35. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u pravo apelanata na poštovanje ugleda izvršeno u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući o zahtjevu apelanata zaključili da navodi izneseni u spornim tekstovima ne predstavljaju iznošenje činjenica već da je u pitanju vrijednosni sud čija se istinitost u postupku ne može dokazivati, zbog čega tuženi po mišljenju redovnih sudova ne podliježe odgovornosti u smislu člana 6. stav 1. tačka (a) ZZK kojim je propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito.

36. Ustavni sud podsjeća na to da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već istakli da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao na to da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

37. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata bili jedinstveni u zaključku da je tuženi u spornim tekstovima iznesenim na web sajtu o apelantima kao javnim (prosvjetnim) radnicima iznio mišljenje (vrijednosni sud), da je povod za iznošenje mišljenja tuženog bilo održavanje tradicionalne šetnje maturanata škole čiji su apelanti uposlenici u svojstvu profesora, da su postupci apelanata dovedeni u vezu s politikom u lokalnoj zajednici i da tuženi nije odgovoran za iznošenje neistinitih činjenica (klevetu) jer je spornim izražavanjem iznio vrijednosni sud, pa je tužbeni zahtjev apelanata odbijen shodno članu 6. stav 1. tačka (a) ZZK.

38. Ustavni sud u vezi naprijed navedenog zaključka redovnih sudova i sadržaja spornih tekstova konstatira da isti djelomično sadrže činjenične navode o ponašanju apelanata (navodi koji se odnose na mjesto zaustavljanja kolone maturanata) a djelomično vrijednosne sudove (u službi lokalne politike; u interesu lokalne stranke), te u vezi sa suštinskim pitanjem koje se tiče proporcionalnosti miješanja u potencijalno suprotstavljena prava (pravo na ugled i pravo na slobodu izražavanja), naglašava da proporcionalnost, bez obzira da li je u pitanju dokaziva činjenica ili je u pitanju vrijednosni sud, može zavisiti od okolnosti i konteksta svakog pojedinog slučaja, uzimajući pri tom u obzir sve relevantne kriterije i faktore koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda. To podrazumijeva analizu i ocjenu svih relevantnih faktora, između ostalog - ne/postojanje javnog interesa; sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja; ne/postojanje standarda postupanja „u dobroj vjeri“, način pribavljanja informacije i niz drugih faktora koji u okolnostima svakog pojedinog slučaja mogu biti vrlo važni, imajući pri tom u vidu da svaki izuzetak koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora biti uvjerljivo utvrđen i obrazložen. U tom smislu, Ustavni sud napominje da, čak i kada su u pitanju i neistinite informacije, to ne znači da je osoba koja je objavila te informacije automatski odgovorna za klevetu, naročito kad su u pitanju mediji koji objavljuju tvrdnje o javnim ličnostima. Naime, praksa Evropskog suda i sudova u drugim evropskim zemljama razvija doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka a 65).

39. Imajući u vidu naprijed navedeno, za Ustavni sud se s aspekta apelacionih navoda postavlja pitanje da li su redovni sudovi prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata i izvođenju zaključka o njegovoj neosnovanosti izvršili svrsishodno ispitivanje relevantnih kriterija ili ne. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud u obrazloženju presude, nakon navođenja sadržaja spornih tekstova i interpretiranja svih izvedenih dokaza u vezi s okolnostima konkretnog slučaja istakao sljedeće: da su u spornom tekstu objavljena imena apelanata koja su dovedena u vezu s politikom, da su apelanti javni (prosvjetni) radnici, da se predmet spornog izražavanja ne tiče njihovog privatnog života već njihove djelatnosti kao prosvjetnih radnika o temi koja je u trenutku objavljivanja za konketnu lokalnu zajednicu predstavljala temu od društvenog interesa (maturski defile srednjoškolaca), da su objavljene informacije dobivene od trećih lica, učesnika opisanog događaja (svjedoci) pri čemu je pribavljena izjava direktora škole u kojoj su apelanti zaposleni, zamjenika direktora Andrićgrada i izjava maturanta generacije, te da je prvoapelantu nakon objavljivanja spornih tekstova omogućeno da objavi svoj demanti u dnevnim novinama „Pres“ od 4. juna 2013. godine. Okružni sud je potvrđujući pravilnost zaključka iz prvostepene presude u vezi s neosnovanošću žalbenih navoda apelanata i njihovih tvrdnji da su sadržajem spornog teksta iznesene činjenice a ne vrijednosni sud, ukazao da se iz cjelokupnog spisa i sadržaja spornih tekstova može zaključiti da je izražavanje tuženog u suštini istinito (temeljem zapisnika sa sjednice nastavničkog vijeća koje je odlučilo da maturanti u okviru maturske šetnje ne posjete Andrićgrad) te da su formulacije iz spornih tektova poput „Maturanti ipak spriječeni da prošetaju Andrićgradom“ pravilno ocijenjene kao mišljenje (vrijednosni sud) o apelantima i njihovim odnosima u konkretnoj lokalnoj zajednici u okviru djelatnosti javnih (prosvjetnih) radnika te odsustvu činjeničnih navoda čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazati.

40. Iako Ustavni sud uvažava da je u konkretnom slučaju u sadržaju spornih tekstova objavljenih na web sajtu tuženog povodom maturske šetnje maturanata SŠC „Ivo Andrić“ o apelantima u pretežnom dijelu iznesen vrijednosni sud a djelomično činjenica, koje se u svojoj sveukupnosti tiču ponašanja apelanata kao javnih (prosvjetnih) radnika u konkretnim okolnostima značajnim za lokalnu zajednicu u kojoj rade i žive, te imajući u vidu naprijed navedene relevantne kriterije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka i izvođenju zaključka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija. Naime, redovni sudovi su, kako proizilazi iz obrazloženja presuda, sporno izražavanje doveli u cjelokupan kontekst i specifične okolnosti povodom kojih su sporni tekstovi objavljeni na web sajtu tuženog, te kontekst relevantnih odredbi ZZK, dakle kako onih koji propisuju odgovornost za klevetu tako i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti i zatim izveli zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili nakandu nematerijalne štete zbog povrede ugleda učinjenog iznošenjem neistinitih činjenica (klevetom), nalazeći da tuženi u okolnostima konkretnog slučaja nije odgovoran u smislu člana 6. stav 1. tačka (a) ZZK.

41. S obzirom na sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva apelanata u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, postignuta pravična ravnoteža između prava apelanata iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženog iz člana 10. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

42. Apelanti su, kako proizlazi iz navoda apelacije, ukazali da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povreda navedenog prava je dovedena u vezu s principom pravne sigurnosti. Suština tih navoda se u ovom dijelu odnosi na različitu procjenu, stav i odlučenje Okružnog suda u tumačenju i primjeni čl. 5. i 6. ZZK u drugom predmetu koji se vodio pred tim sudom u kom je, prema tvrdnjama apelanata, donesena odluka iz istog činjeničnog i pravnog osnova pri čemu je zauzet potpuno drugačiji stav i to da su spornim izražavanjem o apelantima iznesene neistinite činjenice (kleveta) a ne vrijednosni sud.

43. U vezi s tim, Ustavni sud ponovno podsjeća na specifičnost postupka povodom zahtjeva za naknadu štete učinjene klevetom i naglašava potrebu da se kod razmatranja zahtjeva za naknadu štete učinjene iznošenjem neistinitih činjenica, kod odgovora na pitanje da li je cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari, a cilj je zaštita ugleda ili prava osobe u pitanju, izvrši adekvatna analiza svih relevantnih faktora (o kojima je bilo riječi u prethodnom dijelu ove odluke) te svih okolnosti konkretnog slučaja, imajući pri tom u vidu kontekst i cilj objavljivanja neke informacije, postojanje rasprave o nekom pitanju od javnog interesa, itd. Pri tome je dakle neophodno uzeti u obzir sve kriterije, i to: društveni status osobe u pitanju; doprinos raspravi od općeg interesa; sadržaj, oblik i posljedice objavljenog materijala; medij putem kog je objavljen sadržaj; vrijeme i dužina trajanja sadržaja na predmetnom mediju; postupanja bona fide, mogućnosti demantija itd., dakle svih onih okolnosti koji se tiču konteksta i specifičnosti svakog pojedinog slučaja.

44. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 6. Evropske konvencije koji između ostalog garantuje poštivanje principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje, ne daje mogućnost za ulaženje u suštinu prava zaštićenih čl. 8. i 10. Evropske konvencije čiji su standardi zaštite širi od standarda uspostavljenih članom 6. Evropske konvencije. Upravo ta specifičnost postupka koja zahtijeva detaljnu analizu čl. 8. i 10. Evropske konvencije u kontekstu svakog konkretnog slučaja i relevantnih kriterija o kojima je prethodno bilo riječi, s ciljem uspostavljanja pravične ravnoteže između suprotstavljenih prava i/ili interesa, može biti opredjeljujuća za sud koji odlučuje iz istog činjeničnog i pravnog osnova da izvede drugačiji zaključak odnosno da tužbeni zahtjev odbije ili prihvati. Drugačije postupanje bi dovelo u pitanje princip nezavisnosti suda, pa stoga Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti kao osnovane tvrdnje apelanata da je tumačenje i primjena čl. 5. i 6. ZZK rezultiralo povredom principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 6. Evropske konvencije.

45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s principom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije jer su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 10. Evropske konvencije.

47. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada se ne može zaključiti da su redovni sudovi u kontekstu konkretnog slučaja i relevantnih kriterija uspostavljenih praksom Evropskog suda u okviru člana 8. Evropske konvencije, tumačenjem i primjenom odredbi relevantnog prava (čl. 5. i 6. ZZK) povrijedili princip pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-18/16 (Ž. A. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio