Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2337/17 (R. A.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2337/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2337/17, rješavajući apelaciju Refika Agića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Refik Agić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 059018 15 Gž od 12. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Refik Agić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, podnio je 7. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 059018 15 Gž od 12. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina-Vojska BiH) da apelantu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos, zbog toga što je za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja dao kamion i putničko vozilo (bliže opisani u izreci prvostepene odluke) koji mu nikad nisu vraćeni.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je predmetna apelantova imovina (navedeni kamion i putničko motorno vozilo) mobilisana od strane Štaba teritorijalne odbrane Živinice, za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno apelantov tužbeni zahtjev podveo pod relevantne odredbe Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane, kao mjerodavnog materijalno-pravnog propisa, te slijedom istih zaključio da odštetna odgovornost u konkretnoj pravnoj stvari leži na entitetu Federacije BiH, a ne na tuženoj državi Bosni i Hercegovini (članovi 53., 66., 70., 75., 82., 87. i 89. navedene Uredbe). Kantonalni sud je ukazao, između ostalog, da su Zakonom o odbrani Federacije BiH institucije i administrativni aranžmani u oblasti odbrane u područjima Federacije pod kontrolom Armije R BiH i HVO prešli na institucije tog entiteta (prelazne i završne odredbe tog Zakona). Zatim, da je odredbom člana 37. tog Zakona određeno da u ratu Oružane snage čine vojska i policija, da se Oružane snage Federacije BiH sastoje od jedinica Armije BiH i HVO, te da valja pomenuti da su navedene Oružane snage finansirane iz budžeta Federacije BiH. Takođe je istakao da je u okviru dalje reforme odbrane donesen Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine, u kojem je navedeno (član 2. stav 2.) da se Oružane snage sastoje od „tri pješadijska puka koji su organizacije odgovorne za vojno naslijeđe i identitet jedinica i naroda iz kojih potiču" (Armija R BiH, HVO i Vojske RS), dok je članom 72. stav 2. pod naslovom „Prijenos drugih prava i obaveza" propisano da su entitetske Vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006. godine. Kantonalni sud je istakao da odredbe navedenih zakona jasno propisuju odgovornost Federacije BiH za sve obaveze, pa i po osnovu naknade štete, koje su nastale do 1. januara 2006. godine i u tom pogledu ne ostavljaju nikakvu dilemu, pa da su stoga neprihvatljivi apelantovi prigovori kojima se nastoji osporiti zaključak prvostepenog suda da tužena država Bosna i Hercegovina nije pasivne legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari.
Apelacioni navodi
3. Iz navoda predmetne apelaciji, proizlazi da se apelant poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu nije jasno zašto mu nije isplaćena šteta, da je invalid 100% i da je teško bolestan, da mu je vojska uzela sve i uništila, da je prije rata imao firmu a da danas nema od čega živjeti jer je bolestan.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio bilo kakve argumente i dokaze koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman