Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4766/17 (Z. Ž. iz Korenice, Republika Hrvatska i A. M. iz Zenice)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4766/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4766/17, rješavajući apelaciju Zdravka Žepačkića i Ante Markovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Zdravko Žepačkić i Anto Marković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 43 0 P 017281 15 Rev od 5. septembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Žepačkić iz Korenice, Republika Hrvatska i Anto Marković iz Zenice (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo "Petrušić&Co" d.o.o. Zenica, podnijeli su 16. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 017281 15 Rev od 5. septembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tuženih (Bosna i Hercegovina i Federacija Bosne i Hercegovine) i preinačene nižestepene presude u dosuđujućem dijelu na način da je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev drugoapelanta kojim je tražio da se obavežu tužene da mu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete, dok je odbijena revizija prvoapelanta i potvrđene nižestepene presude kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tužene da mu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime pretrpljene nematerijalne štete (povreda prava ličnosti, ugleda i časti, zbog protivpravnog boravka u zatočeničkom logoru, duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti zbog pretrpljenog PTPS-a, pretrpljeni strah i fizički bol zbog fizičkog i psihičkog maltretiranja u zatočeništvu).
3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da su prvoapelant, kao pripadnik HVO i drugoapelant, kao civilno lice u toku 1993. godine bili zarobljeni od strane pripadnika Armije Bosne i Hercegovine, a da su na slobodu pušteni 19. juna 1993. godine. Dalje je navedeno da prvoapelant tokom postupka nije dokazao da postoji pravosnažna presuda krivičnog suda u pogledu postojanja krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i krivična odgovornost učinioca zbog protivpravnog zatvaranja i boravka u logoru prvoapelanta kao pripadnika HVO u ratnom periodu. Navedeno je da je drugoapelant priložio presudu Međunarodnog suda za krivično gonjenje odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše SFRJ od 22. aprila 2008. godine kojim su E. H. i A. K. oglašeni krivim za događaje u Muzičkoj školi u Zenici gdje je bio zarobljen drugoapelant. Takođe je navedeno da su apelanti tužbu u predmetnoj pravnoj stvari podnijeli 13. marta 2009. godine. Vrhovni sud je ukazao da je osnovan revizioni prigovor zastare potraživanja tuženih i da u odnosu na drugoapelanta nema mjesta primjeni odredaba člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) iz razloga što se ova odredba može primijeniti samo na konkretnog učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice (konkretno tužene) koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Imajući u vidu da drugoapelant tužbom nije obuhvatio kao pasivno legitimisane osobe učinioce krivičnog djela koji su pravosnažno oglašeni krivim za događaje u kojima je drugoapelant pretrpio nematerijalnu štetu (E. H. i A. K.), Vrhovni sud je ukazao da se na tužene, kao treća lica, u odnosu na prigovor zastare, mogu primijeniti jedino odredbe člana 376. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je podsjetio da je odredbama člana 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok), dok je stavom 2. istog člana propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Imajući u vidu da je predmetna šteta nastala u toku rata, istaknuto je da se rok zastare potraživanja ima računati od 23. decembra 1996. godine kao datuma kada je na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i od kada je apelantima bio omogućen pristup sudu. S obzirom na datum podnošenja tužbe u konkretnom slučaju, Vrhovni sud je zaključio da je u skladu sa odredbama člana 376. ZOO zastarjelo potraživanje naknade štete u odnosu na drugoapelanta protekom trogodišnjeg subjektivnog roka, kao i petogodišnjeg objektivnog roka. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni prigovori prvoapelanta koji smatra da prigovor zastare treba raspraviti sa aspekta primjene odredaba člana 377. ZOO. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da prvoapelant nije izveo kao dokaz pravosnažnu osuđujuću presudu krivičnog suda za učinjeno krivično djelo prema njemu, a za koju bi parnični sud bio vezan u skladu sa odredbama člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, pod pretpostavkom da je tužen učinilac krivičnog djela, u kom slučaju bi bilo osnova za primjenu zastarnog roka propisanog odredbama člana 377. ZOO.
Apelacioni navodi
4. Nakon brižljive analize predmetne apelacije, Ustavni sud je zaključio da iz apelacionih navoda proizlazi da se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su u konkretnom slučaju prekršene odredbe materijalnog prava, odnosno da nije bilo uporišta za stav Vrhovnog suda da je potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjelo shodno odredbama člana 376. ZOO. Apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost itd.) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja se pozivaju u predmetnoj apelaciji, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredaba ZOO kojima su propisani rokovi zastare potraživanja naknade štete.
8. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman