Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2339/17 (P.Š.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2339/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2339/17, rješavajući apelaciju P. Š., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio P. Š.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 I 029266 17 Gž od 16. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički Odvjetnički Ured Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 7. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 I 029266 17 Gž od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba (kao izvršenika), podnesena protiv prvostepenog rješenja o dosudi, kojim su, između ostalog, ponuđaču/tražitelju izvršenja (UniCredit Bank d.d. Mostar) dosuđene apelantove predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepenog rješenja o dosudi).
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja o dosudi iz razloga što ponuđeni iznos nije veći od 1/3 utvrđene vrijednosti predmetnih nekretnina, odnosno vrijednosti procijenjene od strane ovlaštenog sudskog vještaka, zbog čega iste nisu mogle biti prodate navedenom ponuđaču. Nadalje, da iz predmetnog spisa i osporenog rješenja proizlazi da se na ročištu za treću javnu prodaju predmetnih nekretnina, kao jedini ponuđač javio tražitelj izvršenja koji je za predmetne nekretnine ponudio određene novčane iznose, pa kako se radi o iznosu koji je veći od 1/3 utvrđene vrijednosti procijenjene od strane ovlaštenog sudskog vještaka građevinske struke I. V., te imajući u vidu dopis Porezne uprave u kojem je istaknuta da se predmetne nekretnine ne mogu prodati ispod 1/3 utvrđene vrijednosti, da je sud zaključkom na zapisnik proglasio da su predmetne nekretnine prodate tražitelju izvršenja za ponuđeni iznos. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 89. stav 5. Zakona o izvršnom postupku, jasno propisano da „ Ako nekretnina ne bude prodata ni na drugom ročištu, sud će u roku najmanje od 15 dana do najviše 30 dana zakazati treće ročište. Na ovom ročištu nekretnina može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost Porezne uprave F BiH. Ako Porezna uprava F BiH uskrati saglasnost za predloženu cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je sudu predložiti realnu vrijednost za koju se nekretnina može prodati na ovom ročištu u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva za davanje saglasnosti na prodajnu cijenu.". U vezi sa navedenim je istaknuto da je prvostepeni sud u postupku prodaje predmetne nekretnine, na trećem ročištu, prethodno postupio u smislu naprijed citirane odredbe. Zatim, da je od strane stalnog sudskog vještaka I. V. za određene predmetne nekretnine utvrđena vrijednost u iznosu od 83.817,00 KM, a da trećina od toga iznosi 27.939,00 KM, te da je za iste ponuđač ponudio iznos od 28.000,00 KM, a da je za druge predmetne nekretnine utvrđen iznos od 140.927,31 KM, a da trećina od toga iznosi 46.975,70 KM, te da je za iste ponuđač ponudio iznos od 47.000,00 KM. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može govoriti da su predmetne nekretnine prodate ponuđaču za iznos ispod 1/3 od procijenjene, odnosno utvrđene vrijednosti, slijedom čega da su navodi apelantove žalbe očito paušalni i neutemeljeni.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u tome jer su u izvršnom postupku apelantove nekretnine prodate za manje od 1/3 njihove procijenjene vrijednosti.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja o dosudi, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman