Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4135/15 („Parma Trend“ d.o.o. Trn)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4135/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4135/15, rješavajući apelaciju „Parma Trend“ d.o.o. Trn, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Parma Trend“ d.o.o. Trn podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 058053 14 Rev od 21. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Parma Trend“ d.o.o. Trn (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Trnu, Laktaši, koga zastupa Sanjin Kosić, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 57 0 Ps 058053 14 Rev od 21. maja 2015. godine.

2. Podneskom od 1. septembra 2017. godine apelantov punomoćnik je dostavio traženu punomoć za zastupanje apelanta u ovom predmetu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), te od zakonskog zastupnika Republike Srpske, Ministarstva trgovine i turizma (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. augusta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i zakonski zastupnik tuženog su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 1. do 7. septembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 10. marta 2009. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete nastale donošenjem Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o minimalnim uvjetima u pogledu poslovnog prostora, uređaja i opreme za obavljanje trgovinske djelatnosti (u daljnjem tekstu: Pravilnik o minimalnim uvjetima) kojim je apelantu zabranjena prodaja lož ulja na benzinskim stanicama, i to u periodu od 8. augusta 2003. do 9. aprila 2007. godine. Apelant je u tužbi naveo da je u navedenom periodu, zbog sporne zabrane, pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti jer je apelant prije sporne zabrane na svojim pumpama prodavao ulje za loženje, koje je prestao prodavati isključivo zbog donošenja sporne izmjene Pravilnika o minimalnim uvjetima, čije odredbe je, na apelantov zahtjev, Ustavni sud RS Odlukom broj U-80/04 od 28. marta 2007. godine proglasio neustavnim (član 4. stav (1) Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o minimalnim uvjetima, „Službeni glasnik RS“ broj 64/03), u vrijeme važenja, kao i član 46. stav (1) novog Pravilnika o minimalnim uvjetima („Službeni glasnik RS“ broj 43/06).

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 058053 09 Ps od 27. februara 2014. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 058053 14 Pž od 15. maja 2014. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog na isplatu naknade štete u iznosu od 1.401.701,72 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Okružni privredni sud je u bitnom utvrdio da je tuženi odredbom člana 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o minimalnim uvjetima dodao novi član 42.a) kojim je, između ostalog, propisana zabrana skladištenja i stavljanja u promet ulja za loženje (ekstra lakog i lakog specijalnog) na benzinskim pumpnim stanicama, uz propisivanje uvjeta pod kojima je dozvoljeno skladištenje i prodaja ulja za loženje, zatim da su članom 46. stav 1. novog Pravilnika o minimalnim uvjetima propisani identični uvjeti skladištenja i stavljanja u promet ulja za loženje, zatim je utvrđeno da se apelant nije obraćao sa zahtjevom za dobivanje odobrenja za prodaju ulja za loženje po uvjetima propisanim navedenim aktima, da je 125 privrednih subjekata u tom periodu ishodilo odobrenje za prodaju lož ulja po tim uvjetima, da je apelant pred Ustavnim sudom RS pokrenuo inicijativu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti navedenih odredaba Pravilnika o minimalnim uvjetima i da je Ustavni sud RS Odlukom broj U-80/04 od 28. marta 2007. godine utvrdio da one (član 4. stav (1) Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o minimalnim uvjetima, odnosno član 46. stav (1) novog Pravilnika o minimalnim uvjetima) nisu u saglasnosti s Ustavom i zakonom, da je apelantova osnovna djelatnost promet nafte i naftnih derivata, uključujući i ulje za loženje, da je apelant tu djelatnost obavljao na pumpama koje je imao u vlasništvu, te na pumpama koje je držao u zakupu, te da apelantova izgubljena dobit za period od 24. marta 2003. do 9. aprila 2007. godine zbog nemogućnosti prodaje ekstra lakog i lakog specijalnog ulja za loženje na pumpama prema nalazu i mišljenju vještaka iznosi 1.401.701,72 KM.

9. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Okružni privredni sud je ocijenio da apelant tokom postupka nije dokazao da mu je postupanjem tuženog koji je donio izmjene Pravilnika o minimalnim uvjetima prouzrokovana šteta koja bi se ogledala u izgubljenoj koristi jer je i sam vještak u svom nalazu konstatirao da se apelant bavio prodajom lož ulja na veliko, i to preko cisterni (što je potvrdio apelantov zakonski zastupnik) u periodu prije nastupanja zabrane, pri čemu apelant nije ni pokušao dobiti rješenje o odobrenju za obavljanja djelatnosti prodaje lož ulja na malo u spornom periodu, čime je sam doprinio manjim prihodima po tom osnovu. Okružni privredni sud je naveo da nalaz vještaka u predmetnom slučaju predstavlja projekciju dobiti koju bi apelant ostvario prodajom lož ulja u iznosu ostvarenom prodajom u 2003. godine, što sud može prihvatiti kao obračun izmakle dobiti, ali ne i kao dokaz osnovanosti zahtjeva jer apelant tokom postupka nije dokazao da je postupanjem organa tuženog spriječeno povećanje njegove imovine kao osnovni preduvjet da bi se uopće pristupilo utvrđivanju visine izmakle dobiti kao jednog vida naknade štete.

10. Okružni privredni sud je, dakle, zaključio da apelant nije dokazao da bi ostvario dobit koju traži da nije bilo Pravilnika o minimalnim uvjetima, odnosno da je donošenje Pravilnika spriječilo apelanta da ostvari dobit u traženom iznosu jer je sam apelant propustio da osigura uvjete za predaju lož ulja, te nastavi s prodajom i stjecanjem prihoda po tom osnovu, a uz to nije moguće predvidjeti kretanje na tržištu i smatrati da bi daljnjom prodajom na svim pumpama apelant mogao u istom obimu ostvariti dobit kao što je ostvario u 2003. godini, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti da sud obaveže tuženog da u smislu odredaba člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa čl. 155. i 189. istog zakona nadoknadi štetu u traženom iznosu.

11. Odluku o troškovima postupka Okružni privredni sud je zasnovao na odredbama čl. 383, 386, 387. i 396. ZPP.

12. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 57 0 Ps 058053 14 Rev od 21. maja 2015. godine kojom je reviziju odbio. Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu revizionih prigovora i po službenoj dužnosti Vrhovni sud je zaključio da je ona pravilna i zakonita.

13. Pojašnjavajući takav stav, Vrhovi sud se pozvao na odredbe čl. 70. i 72. Zakona o Ustavnom sudu RS, koji je važio u relevantnom periodu, koje je citirao, na osnovu kojih je taj sud zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o donošenju pojedinačnog akta kojim je povrijeđeno pravo, ali da bi, shodno citiranim odredbama, donošenje općih akata za koje je utvrđeno da nisu u skladu s Ustavom RS i zakonom, zbog posljedica do kojih je došlo uslijed promjene takvih akata, uz ispunjenje uvjeta o općim pravilima o odštetnoj odgovornosti propisanih odredbama ZOO, moglo dovesti do odgovornosti tuženog za eventualnu štetu. Shodno navedenom, kako je naveo Vrhovni sud, prema pravilima o odštetnoj odgovornosti, izgubljena dobit može se priznati samo kada je sasvim sigurno da nije ostvarena, a mora biti i konkretno dokazana, dok se kod ocjene visine izgubljene koristi uzima u obzir dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima, shodno odredbama člana 189. ZOO, a prema ocjeni Vrhovnog suda, navedeni uvjeti u konkretnom slučaju nisu ostvareni.

14. U vezi s tim, Vrhovni sud je pojasnio da je spornim odredbama Pravilnika o minimalnim uvjetima propisano da se ulje za loženje, ekstra lako i lako specijalno ne smije skladištiti i stavljati u promet na benzinskim stanicama, već se skladištenje i prodaja može obavljati samo iz posebno utvrđenih poslovnih prostorija izgrađenih u skladu s urbanističko-građevinskim propisima i propisima o izgradnji i opremanju postrojenja za zapaljive tečnosti i uskladištenju i pretakanju zapaljivih tečnosti (rezervoari), s tim što se dostava vrši auto-cisternama koje su vidno obilježene.

15. Prema ocjeni Vrhovnog suda, navedenim spornim odredbama, kako su pravilno utvrdili i nižestepeni sudovi, nije propisana zabrana prodaje ulja za loženje (ekstra lakog i lakog specijalnog), već su, u odnosu na ranije propise, propisani novi uvjeti koje su morali ispuniti privredni subjekti koji se bave prometom naftnih derivata. Shodno tome, kako je naveo Vrhovni sud, donošenjem spornih propisa apelantu nije zabranjeno da se i dalje bavi prodajom ulja za loženje, ali su propisani novi uvjeti za bavljenje tom djelatnošću. Vrhovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da apelant, kojem je osnovna djelatnost promet naftnim derivatima, nije preduzeo radnje u svrhu ispunjenja tih propisanih uvjeta (izgradnja spomenutih rezervoara i pribavljanje potrebnog odobrenja) u kojem slučaju bi mu pripadalo pravo na naknadu troškova koji su nastali uslijed prilagođavanja novim uvjetima, već apelant tužbeni zahtjev prema činjeničnim navodima iz tužbe zasniva na zabrani prodaje ulja za loženje, do koje zapravo nije ni došlo.

16. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju propustio da preduzme radnje radi otklanjanja posljedica nastalih uslijed promjene općeg akta, koji je na osnovu odluka Ustavnog suda RS prestao da važi, koje bi apelantu dale pravo na naknadu troškova koje je imao preduzimanjem tih radnji, pa se iz tih razloga eventualna izgubljena dobit ne može staviti na teret tuženom. Vrhovni sud nije prihvatio opravdanim revizione prigovore da je apelant trebao postupiti po neustavnom Pravilniku o minimalnim uvjetima jer se na taj način derogira odluka Ustavnog suda RS, navodeći u tom pravcu da su sporne odredbe navedenog pravilnika u relevantnom periodu bile na snazi, što je apelanta obavezivalo da se prilagodi propisanim uvjetima ukoliko je namjeravao da nastavi obavljati djelatnost prodaje lož ulja, a koji su se realno mogli ispuniti uzme li se u obzir da je 125 privrednih subjekata dobilo odobrenje za promet ulja za loženje po novim uvjetima. Još je u tom pravcu navedeno da pri tome nije od odlučnog značaja što su se rezervoari za prodaju lož ulja morali izgraditi van benzinskih pumpi, na čemu se revizionim navodima insistira.

17. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizione navode koje apelant prvi put ističe tek u reviziji, a odnose se na stvarnu nenadležnost suda, obrazloživši u tom pravcu da je konkretni materijalno-pravni odnos proistekao iz apelantove privredne djelatnosti, koju apelant obavlja u skladu s aktima čije je donošenje u nadležnosti tuženog, pa se shodno tome radi o privrednom sporu. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov prigovor da drugostepeni sud nije ispitao sve žalbene navode jer je, kako je pojasnio Vrhovni sud, u razlozima pobijane presude suštinski odgovoreno na žalbene navode.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelacijom se tvrdi da je osporenom presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u ovom predmetu povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se pojašnjava da je tužba podnesena nadležnom Osnovnom sudu u Banjaluci kao stvarno i mjesno nadležnom sudu u predmetnoj pravnoj stvari, ali je predmet, bez donošenja rješenja o proglašavanju tog suda stvarno nenadležnim, ustupljen Okružnom privrednom sudu na postupanje. U vezi s tim apelant se poziva na Zakon o sudovima RS tvrdeći, shodno citiranim odredbama, da su u konkretnom slučaju sudili stvarno i mjesno nenadležni sudovi. Nadalje se apelacijom ukazuje na proizvoljne zaključke redovnih sudova koji su, prema apelantovoj ocjeni, izvedeni bez uporišta u provedenim dokazima, a koji su suprotni Odluci Ustavnog suda RS od 28. jula 2007. godine, a kojom je utvrđeno da član 4. stav 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o minimalnim uvjetima („Službeni glasnik RS“ broj 64/03), te član 46. stav 1. Pravilnika o minimalnim uvjetima („Službeni glasnik RS“ broj 43/06), koje je donio ministar tuženog, nisu u saglasnosti s Ustavom RS i zakonom. Zatim se navodi da je Ustavni sud RS utvrdio da zakonska odredba koja je pravni osnov za donošenje osporenih pravilnika ne sadrži ovlaštenje za osporeno normiranje, te da je donosilac ovakvim normiranjem izašao van propisanog zakonskog okvira. Neprihvatljiv je stav redovnih sudova da je apelant bio dužan da postupi po nezakonitom i neustavnom Pravilniku o minimalnim uvjetima, te da je bio dužan da osigura uvjete u pogledu poslovnog prostora za prodaju ulja za loženje, čime su redovni sudovi praktično derogirali odluku Ustavnog suda RS, odnosno indirektno ozakonili navedeni sporni pravilnik.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci jer donošenjem osporene presude nije došlo do povrede apelantovog prava na pravilno suđenje i imovinu jer je presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog suda.

20. Prema ocjeni drugostepenog suda, apelacioni navodi nisu osnovani s obzirom da je parnični postupak zakonito proveden i na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo na osnovu koga je donesena presuda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Okružni privredni sud je sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da odlukama redovnih sudova nisu učinjene povrede prava na koje je apelant ukazao, predloživši da se apelacija nakon provedenog postupka odbije.

V.Relevantni propisi

23. U Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o minimalnim uvjetima u pogledu poslovnog prostora, uređaja i opreme za obavljanje trgovinske djelatnosti („Službeni glasnik RS“ broj 64/03), koji je prestao da važi, relevantne odredbe glase:

Član 4. stav (1) Iza člana 42., dodaje se novi član 42.a. koji glasi:

„Ulja za loženje, ekstra lako i lako specijalno (EL i LS) ne smiju se skladištiti i stavljati u promet na benzinskim pumpnim stanicama“.

24. U Pravilniku o minimalnim uvjetima u pogledu poslovnog prostora, uređaja i opreme za obavljanje trgovinske djelatnosti („Službeni glasnik RS“ broj 43/06) relevantne odredbe glase: Član 46. stav (1) (1) Ulja za loženje, ekstra lako i lako specijalno (EL i LS) ne smiju se skladištiti i stavljati u promet na benzinskim pumpnim stanicama.

25. Zakon o Ustavnom sudu RS – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 54/05) u relevantnom dijelu glasi:

IV - PRAVNO DEJSTVO ODLUKA SUDA

Član 69.

Zakoni, drugi propisi i opći akti koji, na osnovu odluke Suda, prestaju važiti ne mogu se primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objave odluke Suda, ako do toga dana nisu pravosnažno riješeni.

Propisi i drugi opći akti doneseni za izvršenje zakona, propisa i drugih općih akata, koji su na osnovu odluke Suda prestali važiti, neće se primjenjivati od dana objave odluke Suda, ako iz odluke proizilazi da ti akti nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom.

Izvršavanje pravosnažnih pojedinačnih akata, donesenih na osnovu propisa koji se više ne mogu primjenjivati, ne može se dozvoliti niti provesti, a ako je izvršenje započeto - obustavit će se.

Član 70.

Svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom donesenim na osnovu zakona ili drugog propisa i općeg akta koji je na osnovu odluke Suda prestao važiti, ima pravo da traži od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta.

Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravosnažnog pojedinačnog akta iz stava 1.

ovog člana može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objave odluke u “Službenom glasniku Republike Srpske”, ako od dostavljanja pojedinačnog akta do donošenja odluke Suda nije proteklo više od jedne godine.

Odluka Suda iz stava 1. ovog člana ima pravo na ponavljanje postupka pred organom koji je donio konačni ili pravosnažni pojedinačni akt.

Član 72.

Ako se utvrdi da se izmjenom pojedinačnog akta ne mogu otkloniti posljedice nastale usljed primjene općeg akta, koji je na osnovu odluke Suda prestao važiti, Sud može odrediti da se ove posljedice otklone povraćajem u pređašnje stanje, naknadom štete ili na drugi način.

26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS'“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1)Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2)Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.

(3)To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade.

Obična šteta ili izmakla korist Član 189. st. (1), (2) i (3) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 058053 14 Rev od 21. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 7. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

36. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

38. Dovodeći navedena načela u vezu s konkretnim slučajem Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, koje su cijenili u smislu člana 8. ZPP, saglasno zaključili da apelant ponuđenim dokazima nije dokazao da je postupanjem organa tuženog apelantu pričinjena šteta u vidu izmakle dobiti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da je spornim izmjenama Pravilnika o minimalnim uvjetima zabrana stavljanja u promet i skladištenje ulja za loženje važila samo za benzinske pumpe, dok su ostale odredbe tog pravilnika (za koje Ustavni sud RS nije utvrdio da su neustavne) omogućile prodaju ulja za loženje pod određenim uvjetima kojima se apelant, očito, nije prilagodio, kao što su se tim uvjetima prilagodili drugi privredni subjekti na području RS. U takvim okolnostima redovni sudovi nisu mogli utvrditi odgovornost tuženog, u smislu člana 172. stav (1) ZOO, u vezi sa čl. 155. i 189. ZOO, za štetu koju apelant potražuje, i to zbog donošenja spornih propisa jer je, kako su to redovni sudovi utvrdili tokom postupka, apelant imao mogućnost da uz ispunjenje određenih uvjeta nastavi s prodajom ulja za loženje van benzinskih pumpi. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi pojasnili i pod kojim uvjetima bi apelant, eventualno, imao pravo na naknadu štete u kontekstu odluke Ustavnog suda RS. Imajući u vidu obrazloženje redovnih sudova koji su na jasan i argumentiran način obrazložili zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi Ustavni sud u datom obrazloženju u kontekstu relevantnih okolnosti konkretnog slučaja i relevantnih odredaba ZOO, koje su redovni sudovi imali u vidu, ne uočava proizvoljnost na koju apelant ukazuje. Uz to, Ustavni sud ne zapaža da su apelantu tokom postupka bile uskraćene procesne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženim.

39. U vezi s apelantovim prigovorima da osporene presude zapravo derogiraju odluku Ustavnog suda RS, Ustavni sud prije svega zapaža da je Odlukom Ustavnog suda RS broj U-80/04 od 28. marta 2007. godine utvrđeno da odredba člana 4. stav (1) Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o minimalnim uvjetima, u vrijeme važenja, kao i odredba člana 46. stav (1) novog Pravilnika o minimalnim uvjetima (koje su sadržajno identične) nisu u saglasnosti s Ustavom i zakonom. Naime, Ustavni sud zapaža da se radi o odredbama koje u identičnom tekstu propisuju da se ulje za loženje, ekstra lako i lako specijalno (EL i LS) ne smije skladištiti i stavljati u promet na benzinskim pumpnim stanicama, pri čemu daljnje odredbe Pravilnika propisuju uvjete za skladištenje i stavljanje u promet ulja za loženje, za koje nije utvrđeno da nisu u saglasnosti s Ustavom i zakonom. Stoga, apelantovi prigovori da redovni sudovi derogiraju učinak odluke Ustavnog suda RS tvrdnjama da apelantu nije bilo onemogućeno da skladišti i u promet stavlja ulje za loženje van benzinskih pumpi pod određenim uvjetima i da na taj način stvori uvjete za njegovo stavljanje u promet Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim.

40. U vezi s apelantovim prigovorima kojim dovodi u sumnju stvarnu nadležnost redovnih sudova u ovom predmetu Ustavni sud zapaža da se tim prigovorom bavio Vrhovni sud (budući da je apelant tek u reviziji istakao ovaj prigovor) koji je prigovor ocijenio neosnovanim na način koji u okolnostima konkretnog slučaja ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

41. Stoga, imajući u vidu sve izneseno Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelant pozivanje na kršenje navedenog prava zapravo zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni prava, o čemu se Ustavni sud prethodno izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, pa iz istih razloga Ustavni sud pozivanja na kršenje prava na imovinu smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravilno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da su u konkretnom slučaju opravdani apelantovi prigovori o nezakonitosti osporenih presuda u segmentu primjene prava.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4135/15 („Parma Trend“ d.o.o. Trn) | Sudska praksa | Aktio