Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3702/17 (S. I.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3702/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3702/17, rješavajući apelaciju Sabahudina Islamovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sabahudin Islamović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 058806 17 Rev od 11. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabahudin Islamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Koraja, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 31. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 058806 17 Rev od 11. jula 2017. godine kojom je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 058806 16 Gž od 17. februara 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 058806 13 P od 18. maja 2016. godine obavezan je drugotuženi (P. R.) da isplati apelantu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove iznos od 5.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 11.000,00 KM i za duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i slobode ličnosti iznos od 10.000,00 KM, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva i sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelant obijen. Osim toga, prvostepenom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu (Republika Srpska).
3. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 058806 16 Gž od 17. februara 2017. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda, pa je obavezan drugotuženi da apelantu naknadi nematerijalnu štetu i za duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti u iznosu od 10.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
4. U obrazloženju drugostepene odluke, Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da je apelant u maju 1992. godine bio lišen slobode i odveden u logor, a da je razmijenjen 24. novembra 1992. godine. Dalje je navedeno da je drugotuženi pravosnažnom krivičnom Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta BiH od 28. maja 2010. godine oglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osuđen na zatvorsku kaznu, zato što je, pored ostalog, tukao apelanta vojničkim čizmama po prsima, leđima, nanoseći mu tako velike patnje, tjerajući ga da pjeva „četničke“ pjesme. Takođe, Apelacioni sud je ukazao da činjenica da je drugotuženi fizički zlostavljao apelanta, te da je prilikom radiološke obrade grudnog koša apelantu verifikovana serijska fraktura rebara lijevo, za koju je i vještak kirurg našao da se „može dovesti uzročno-posljedično“ sa fizičkim zlostavljanjem apelanta i da je zbog toga opća životna aktivnost apelanta umanjena za 15%, dovoljno za zaključak da apelant ima pravo na naknadu nematerijalne štete i za duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti. Uzimajući u obzir umanjenje opće životne aktivnosti od 15%, uz uvažavanje kriterija sudske prakse, te svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja, Apelacioni sud je ukazao da je iznos od 10.000,00 KM pravična novčana naknada u smislu odredaba člana 200. (u daljnjem tekstu: ZOO), iz kog je razloga prvostepena presuda i preinačena u tom dijelu. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da je od strane prvostepenog suda apelantu priznata i dosuđena pravična i novčana naknada za pretrpljene fizičke bolove i strah, kao i za duševne bolove zbog povrede časti ugleda i slobode ličnosti, upravo kako je propisano odredbama člana 200. ZOO. Pored navedenog, Apelacioni sud je ukazao da nije osnovana apelantova tvrdnja da je prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete u odnosu na prvotuženu trebalo procjenjivati primjenom odredaba člana 377. ZOO, iz razloga što je zastarni rok propisan tom zakonskom odredbom primjenljiv samo u odnosu na počinioca krivičnog djela i to kada je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Prema tome, istaknuto je da se prigovor zastare prvotužene procjenjuje primjenom odredaba člana
376. ZOO (potraživanje naknade štete zastarijeva u roku od tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo – subjektivni rok, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala – objektivni rok), pa imajući u vidu vrijeme kada je šteta nastala (1992. godina), kao i vrijeme podnošenja tužbe (7. februar 2013. godine), zaključeno je da je potraživanje naknade štete u odnosu na prvotuženu zastarjelo.
5. U obrazloženju osporene konačne odluke, Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da je drugostepeni sud dao jasne i pravilne razloge kako u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane prvotužene, tako i u pogledu naknade nematerijalne štete, koje razloge prihvata i revizijsko vijeće, te ukazuje da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno da dosuđeni novčani iznosi, primjenom odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, predstavljaju pravičnu novčanu naknadu. Takođe, Apelacioni sud je ukazao da je osnovan prigovor zastare potraživanja prvotužene, za koji su nižestepeni sudovi dali potpune i pravilne razloge i koji apelantovim revizionim navodima nisu dovedeni u pitanje. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe svoje nezadovoljstvo u odnosu na visinu dosuđenih naknada, te ukazuje da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Takođe, apelant ukazuje da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 200. i 377. ZOO. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na život, pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koje se apelant poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.
10. Ustavni sud smatra, da su Apelacioni sud, kao i drugostepeni sud u obrazloženjima svojih odluka, u dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u tom pogledu.
11. U odnosu na primjenu odredaba člana 377. ZOO, te u vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana
377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji se odnose na primjenu odredaba člana 377. ZOO i koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
13. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman