Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3753/15 („Unikredit bank“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3753/15

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3753/15, rješavajući apelaciju „Unicredit bank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Unicredit bank“ a.d.

Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 007889 15 Rev od 12. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Unicredit bank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Advokatska firma „Sajić“ iz Banje Luke, podnijela je 27. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 007889 15 Rev od 12. maja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Opštine Gradiška i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužiteljice) zatraženo je 4. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 12. decembra 2017. godine, a tužiteljice 18. decembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 007 889 06 Ps od 17. juna 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljica kojim su tražile da sud utvrdi da je ništavo sudsko poravnanje zaključeno 27. februara 2006. godine kod Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) između ZZ „Potkozarje“ Romanovci (sada u stečaju - u daljnjem tekstu: Zadruga) i „Nove Banjalučke banke“ pravne prednice apelantkinje (u daljnjem tekstu: pravna prednica apelantkinje), odnosno „Agroineks“ d.o.o Laktaši (sada Milka Agro d.o.o - u daljnjem tekstu: primalac potraživanja) u predmetu Osnovnog suda broj Ps-263/4 koje glasi - Obavezuju se tuženi - Zadruga da na ime izmirenja obaveze prema pravnoj prednici apelantkinje, odnosno primaocu potraživanja po ugovoru o ustupanju potraživanja zaključenom 24. oktobra 2005. godine isplati iznos od 154.317,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. septembra 2005. godine; utvrđuje se pravo pravne prednice apelantkinje kao hipotekarnog povjerioca odnosno pravo primaoca potraživanja da može na ime izmirenja naprijed navedene obaveze zahtijevati izmirenje duga na nepokretnostima Zadruge sada u stečaju, upis nepokretnosti u posjedovni list preciziran u presudi, odnosno utvrđuje se pravo prenosa svojine na naznačenim nepokretnostima na primaoca potraživanja; utvrđuje se da je ništav ugovor o ustupanju potraživanja zaključen 24. septembra 2005. godine između pravne prednice apelantkinje kao ustupioca potraživanja i primaoca potraživanja; utvrđuje se da je ništav ugovor o kreditu preciziran u presudi zaključen između „Privredne banke“ a.d. Laktaši (koja je prednica pravne prednice apelantkinje) kao davaoca kredita s jedne strane i Zadruge kao korisnika kredita s druge strane; utvrđuje se da je ništav ugovor o hipoteci preciziran u presudi zaključen između „Privredne banke“ a.d. Gradiška kao hipotekarnog povjerioca s jedne strane i Zadruge kao korisnika i jemca - hipotekarnog dužnika s druge strane; utvrđuje se da je ništav ugovor o jemstvu zaključen između Zadruge kao jemca s jedne strane i „Privredne banke“ a.d. Gradiška kao povjerioca s druge strane, preciziran u presudi; nalaže se RUGIP PJ Gradiška da izvrši brisanje upisa prava koja su u javnoj evidenciji izvršena na osnovu naprijed navedenih pravnih poslova i uspostavi raniji upis u pl. br. 288 k. Romanovci, odnosno odgovarajući zk. uložak, što su tuženi dužni priznati i trpjeti. Presudom su obavezane tužiteljice da apelantkinji i ostalim tuženim naknade troškove postupka precizirane u presudi, te je odbijen i zahtjev primaoca potraživanja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je Zadruga podigla kredit kod „Privredne banke“ a.d. Gradiška, a da je kao sredstvo obezbjeđenja za vraćanje tog kredita dala svoje nepokretnosti upisane u pl. br. 288. k. o Romanovci; da je kasnije zaključen ugovor o ustupanju potraživanja između pravne prednice apelantkinje i primaoca potraživanja prema kojem je apelantkinjino potraživanje ustupljeno pravnom predniku primaoca potraživanja; da je apelantkinja odnosno njen pravni prednik navedeno potraživanje preuzela ugovorom zaključenim između apelantkinje, „Privredne banke“ a.d. Gradiška i Agencije za bankarstvo RS, pri čemu je apelantkinja na osnovu ugovora o prenosu imovine potraživanja i obaveza preuzela i potraživanje Zadruge kao dužnika. Navedeno je i da je utvrđeno da je na osnovu odobrenih kreditnih sredstava izvršena uknjižba odnosno polaganje isprava - hipoteke - nad predmetnim nepokretnostima u korist „Privredne banke“ a.d. Gradiška, a kasnije u korist pravnog prednika apelantkinje. Nadalje je navedeno da je u sporu pokrenutom po tužbi pravnog prednika apelantkinje kod Osnovnog suda, na osnovu ugovora o ustupanju potraživanja, kao tužilac nastupio pravni prednik primaoca potraživanja, da je nakon toga zaključeno sudsko poravnanje između pravnog prednika primaoca potraživanja i Zadruge kojim se ta zadruga obavezala vratiti kredit koji joj je dao pravni prednik apelantkinje, i to u iznosu od 154.317,14 KM s kamatom počev od 30. septembra 2005. godine; utvrđeno je i pravo pravnog prednika primaoca potraživanja da može na ime izmirenja obaveze zahtijevati izmirenje duga na založenim nepokretnostima upisanim u p. l. br. 288 k. o. Romanovci, odnosno da je utvrđeno pravo prenosa prava svojine na predmetnim nepokretnostima u korist pravnog prednika primaoca potraživanja, nakon čega su se pravni prednik primaoca potraživanja, odnosno primalac potraživanja upisali kao posjednici predmetnih nepokretnosti; da je protiv odgovornih lica, postupajućeg sudije i zakonskih zastupnika pravnog prednika primaoca potraživanja i Zadruge vođen krivični postupak povodom prometa predmetnim nepokretnostima u kojem su odgovorna lica Zadruge (nad kojim je otvoren stečajni postupak) osuđena na kazne zatvora zbog zloupotrebe ovlašćenja u privredi, a ostala lica oslobođena optužbe; da su u stečajnom postupku nad Zadrugom tužiteljice prijavile izlučno pravo nad predmetnim nepokretnostima, ali da je to pravo osporeno s obzirom na to da predmetne nepokretnosti i nisu u posjedu Zadruge.

7. Nadalje je navedeno da iz velikog broja materijalnih dokaza proizlazi da su u momentu odobravanja kreditnih sredstava Zadruzi predmetne nepokretnosti bile upisane u posjedovni list 228. k. o. Romanovci kao društvena svojina s pravom korišćenja u korist te zemljoradničke zadruge, te da u to vrijeme za navedeno područje nije bila formirana gruntovnica, odnosno z. k. ulošci, već je tada posjedovni list bio jedina evidencija o nepokretnostima. Osim toga, navedeno je da je nesporno da je po odobravanju kreditnih sredstava izvršena uknjižba založnih prava na navedenim nepokretnostima u korist „Privredne banke“ a.d. Gradiška, što u vrijeme upisa niti jedna od strana nije osporavala. Obrazloženo je, nadalje, da je nakon toga pravni prednik apelantkinje na osnovu ugovora s „Privrednom bankom“ a.d. Gradiška i Agencijom za bankarstvo preuzeo predmetna potraživanja sa svim sredstvima obezbjeđenja, te kako Zadruga nije izmirivala svoje obaveze po predmetnom kreditu, pravni prednik apelantkinje je pokrenuo parnicu pred Osnovnim sudom radi vraćanja kredita. Dalje je navedeno da su pravni prednik apelantkinje i pravni prednik primaoca potraživanja zaključili ugovor o ustupanju potraživanja, o čemu su obavijestili Zadrugu, nakon čega je pravni prednik primaoca potraživanja zaključio s tom zadrugom sudsko poravnanje pred Osnovnim sudom u kojem se Zadruga obavezala vratiti kredit s kamatom u iznosu od oko 154.000,00 KM, u kojem je priznala pravo predniku primaoca potraživanja da se namiri za navedeni iznos prodajom predmetne nepokretnosti upisane u pl. br. 288. k. o. Romanovci, kao i pravo prenošenja svojine navedene nepokretnosti s tadašnjeg titulara - Zadruge na pravnog prednika primaoca potraživanja, a nakon toga na primaoca potraživanja.

8. Prema obrazloženju Okružnog privrednog suda, iz nalaza i mišljenja poimenično navedenog vještaka geodetske struke, jasno proizlazi da je Zadruga predmetne nepokretnosti (ukupne površine od 1.012.825 m ) stekla kupovinom, zamjenom, arondacijom, uz plaćanje u novcu ili zamjenom za drugo zemljište, dakle da je stečeno na teretnim pravnim poslom iako nije utvrđen tačan način sticanja odnosno uknjižbe za površinu zemljišta od 954.986 m . Navedeno je da je i pored toga taj vještak zaključio da predmetne nepokretnosti ne predstavljaju državnu, tj. društvenu svojinu, nego zadružnu svojinu, a shodno odredbama člana 94 Opšteg zakona o zadrugama vezano za član 50 stav 1 istog zakona prema kojem takva imovina predstavlja zadružnu imovinu i mogla je biti predmet raspolaganja. Navedeno je i da je nalaz i mišljenje vještaka prihvaćen kao stručan, te kako je on u skladu s odlukama Ustavnog suda br. AP 69/06, AP 1808/05 i AP 2455/06 to je taj sud zaključio da predmetno sudsko poravnanje, ugovori o ustupanju, ugovor o kreditu, hipoteci i jemstvu ne predstavljaju ništave pravne poslove u smislu odredbi člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je zemljoradnička zadruga bila njihov vlasnik.

9. Protiv navedene presude Višem privrednom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) žalbe su podnijeli i tužiteljice i apelantkinja i ostali tuženi. Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 007889 13 Pž od 17. oktobra 2014. godine kojom je žalbu tužiteljica djelimično uvažio, presudu prvostepenog suda preinačio u dijelu odluke o sudskom poravnjanju i dijelu odluke o troškovima postupka u odnosu na primaoca potraživanja i Zadrugu tako što se utvrđuje da je ništavo predmetno, u presudi precizirano, poravnanje u dijelu koji se odnosi na prenos prava svojine na nepokretnostima Zadruge (sada u stečaju), upisane u pl. br. 288 k. o. Romanovci, na primaoca potraživanja odnosno njegovog pravnog prednika, te su Zadruga i primalac potraživanja dužni trpjeti brisanje upisa primaoca potraživanja, odnosno njegovog pravnog prednika u javnoj evidenciji nepokretnosti, uz uspostavljanje ranijeg upisa koji je postojao prije sprovođenja sudskog poravnanja. U pogledu troškova postupka tužiteljice, primalac potraživanja i Zadruga presudom je određeno da svako snosi svoje troškove postupka uključujući i troškove žalbenog postupka. Presudom je u odnosu na apelantkinju i u preostalom dijelu prvostepene presude koji se odnosi na druge odredbe predmetnog sudskog poravnanja, kao i u odnosu na zahtjev za utvrđivanje ništavosti drugih pravnih poslova navedenih u izreci prvostepene presude (ugovora o ustupanju, ugovora o kreditu, ugovora o hipoteci i ugovora o jemstvu), kao i u dijelu odluke o troškovima koji su dosuđeni apelantkinji, žalba tužiteljica odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Žalba Zadruge na odluku o troškovima postupka je odbijena, kao i njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao i takva žalba primaoca potraživanja.

10. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, kada je u pitanju zahtjev za utvrđivanje ništavosti sudskog poravnanja, prema mišljenju tog suda takav zahtjev opravdan. Navedeno je da, naime, prvostepeni sud nije pravilno cijenio utvrđenu nespornu činjenicu da je u vrijeme sudskog poravnanja predmetno zemljište bilo upisano kao društvena svojina i da je samim tim bila isključena mogućnost Zadruge da tim zemljištem slobodno raspolaže. Kako je obrazloženo, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da ovlašćenje Zadruzi za raspolaganje pripada shodno odredbama čl. 50 i 94 Opšteg zakona o zadrugama prema kojem imovina koju koristi zadruga u vrijeme stupanja na snagu ovog zakona postaje imovinom zadruge. Ovo stoga jer, prema mišljenju tog suda, sam zakonski tekst ne znači da je u pitanju originarno sticanje svojine nego je bilo potrebno da u konkretnom slučaju Zadruga na osnovu ovog zakona sprovede postupak promjene titulara upisanog prava, naravno ukoliko su za tu promjenu bili ispunjeni uslovi, odnosno ako je dokazala da je predmetno zemljište stečeno na jedan od zakonom predviđenih načina sticanja. Obrazloženo je da navedena zakonska odredba predstavljala samo zakonski osnov (pravnu mogućnost) za sticanje svojine koje bi se i faktički i pravno realizovalo upisom u zemljišne knjige, što je istovremeno i način sticanja, ali da se to u konkretnom slučaju nije desilo. Nadalje je istaknuto da sve navedeno znači da ne postoji automatizam u promjeni titulara određenog prava na nepokretnostima koje su bile predmet prenosa u sudskom poravnjanju jer bi u tom slučaju bila suvišna odredba člana 50 stav 1 Opšteg zakona o zadrugama koja predstavlja određen uslov pod kojim sredstva zadruge mogu postati zadružna svojina, a ispunjavanje tih uslova moralo je da bude podvrgnuto utvrđenju i dokazivanju, a zatim i upisu zadružne svojine u odgovarajući javni registar nepokretnosti ili pak u poseban fond, kako je propisano članom 50 stav 5 istog zakona.

11. Viši privredni sud je istakao da kako se u ovom slučaju ne radi o svojinskoj tužbi, niti se radi o zahtjevu tužioca za utvrđenje prava svojine, nego je bitan status zemljišta u vrijeme raspolaganja, od čega zavisi odgovor na pitanje da li se radi o zahtjevu kojim Zadruga nije mogla raspolagati tako da, prema mišljenju tog suda, dokazi koji su provedeni u pravcu utvrđivanja na koji je način zadruga stekla predmetno zemljište i u kom obimu (iz stanja spisa proizlazi da nema dokaza o načinu sticanja predmetnih nepokretnosti) mogu biti od značaja samo za parnicu u kojoj bi pretendenti na predmetno zemljište mogli dokazivati da li se radi o zadružnoj svojini ili pak o imovini koja pripada tužiocima. S obzirom na navedeno, Viši privredni sud je zaključio da je Zadruga raspolagala nepokretnostima na kojim je imala samo pravo korišćenja i koje su bile društvena svojina za što nije, dakle, imala ovlašćenje, te kako su u to vrijeme već bile uspostavljene zemljišne knjige na tom području, pa se mogla izvršiti promjena titulara svojine, što nije učinjeno, taj sud je zaključio da je sporni ugovor o sudskom poravnanju ništav u smislu odredbi člana 103 ZOO. Pri tome je navedeno da ovakvom zaključku u prilog ide i sadržaj odredbe člana 88 Opšteg zakona o zadrugama kojim je propisano da zadruga može koristiti sredstva u društvenoj/državnoj svojini koja je stekla po raznim osnovama, ali ta sredstva nije mogla otuđiti, kao i da je prvostepeni sud trebao biti vezan presudom u krivičnom postupku koji je vođen po pitanju zloupotrebe ovlašćenja u privredi radi raspolaganja predmetnim nepokretnostima, što taj sud nije uzeo u obzir. U preostalom dijelu žalbe su odbijene, i to žalba tužiteljica zbog nedostatka pasivne legitimacije apelantkinje jer ona nije učestvovala u zaključenju sudskog poravnanja, niti je pravni sljednik „Privredne banke“ a.d. Gradiška, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na druge pravne poslove žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena budući da tužiteljice nisu legitimisane ni da pobijaju te pravne poslove jer nisu učestvovale u njihovom zaključenju, niti su pravne sljednice učesnika u tim pravnim poslovima.

12. Protiv navedene presude tužiteljice, primalac potraživanja i Zadruga su izjavili revizije Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 57 0 Ps 007889 15 Rev od 12. maja 2015. godine reviziju tužiteljica usvojio i preinačio presudu Višeg privrednog suda u dijelu kojim je odlučeno o žalbi tužiteljica, i to na način da se žalba tužiteljica uvažava, preinačava prvostepena presuda tako što se tužbeni zahtjev tužiteljica u cijelosti usvaja i utvrđuje se ništavost sudskog poravnjanja, kao i svih ostalih pravnih poslova preciziranih u prvostepenoj presudi, slijedom čega se nalaže brisanje svih upisa izvršenih na osnovu navedenih pravnih poslova i uspostavljanje ranijeg zk. stanja u pl. br. 288 k. o. Romanovci, odnosno odgovarajućem zk. ulošku. Presudom su obavezani svi tuženi da tužiteljicama solidarno naknade troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. Presudom su revizije primaoca potraživanja i Zadruge takođe odbijene kao neosnovane.

13. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, za razliku od prvostepenog suda koji je našao da predmet spornog sudskog poravnanja nije državna, već zadružna svojina koja ne podliježe režimu promjena na nepokretnostima u državnoj svojini, drugostepeni sud bio mišljenja da su navedenim sudskim poravnanjem otuđene nepokretnosti u državnoj svojini, zbog čega je ovo poravnanje ništavo u smislu odredbi člana 103 ZOO. Međutim, prema obrazloženju Vrhovnog suda, bez obzira da li je predmet sudskog poravnanja bila zadružna ili pak državna imovina, pravilan je zaključak da je predmetno poravnanje ništavo. Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 69 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da je ništava odredba ugovora o hipoteci kojom hipotekarni povjerilac ugovara za sebe pravo da u slučaju neisplate duga namiri svoje potraživanje sticanjem prava svojine na založenoj nepokretnosti, isto kao i odredba kojom se ugovara prenos prava svojine na založenoj stvari na povjerioca. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, ove odredbe su zaštitnog karaktera kako povjerilac ne bi mogao iskoristiti stanje nužde ili teško materijalno stanje dužnika kod traženja kredita i za sebe ugovoriti zelenaške klauzule (član 141 ZOO) po kojima mu u svojinu prelaze stvari veće vrijednosti nego što je obaveza dužnika (što je i u konkretnom predmetu slučaj).

14. Nadalje je navedeno da je drugostepeni sud pravilno zaključio i da pravosnažna krivična presuda veže parnični sud u pogledu krivičnog djela i krivične odgovornosti (član 12 stav 3 ZPP), a u konkretnom slučaju su odgovorna lica Zadruge krivično odgovarala zbog krivičnog djela zloupotrebe ovlašćenja u privredi počinjenog time što su suprotno prinudnim propisima zaključili sporno sudsko poravnanje kojim su pravnom predniku primaoca potraživanja omogućili da po znatno nižoj cijeni stekne pravo svojine na predmetnim nepokretnostima u državnoj svojini kojim se nije moglo prometovati. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, u pravosnažno okončanom krivičnom postupku je, dakle, riješena dilema da li je bilo dozvoljeno ili ne raspolaganje nepokretnostima upisanim u pl. br. 288 k. o. Romanovci čiji je korisnik bila Zadruga, pa je i sama okolnost da je krivičnom presudom pravosnažno utvrđeno da je ovo raspolaganje protivno prinudnim propisima, i to članu 5 Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, čl. 1 i 2 Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, članu 88 stav 1 Opšteg zakona o zadrugama i članovima 3 stav 2 i 16a do 16e Zakona o prometu nepokretnosti, što je, prema mišljenju tog suda, dovoljno da bi se utvrdila ništavost predmetnog sudskog poravnanja.

15. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da, suprotno stavu drugostepenog suda, taj sud smatra da su tužiteljice aktivno legitimisane da pobijaju i sve ostale pravne poslove, odnosno ugovore koji su bili predmet ovog spora, na osnovu činjenice da je predmetna nepokretnost kojom se raspolagalo navedenim pravnim poslovima državna svojina čiji je titular tužiteljica Republika Srpska, dok aktivna legitimacija Opštine kao drugotužiteljice proizlazi iz odredbi člana 48 Zakona o poljoprivrednim zadrugama koja propisuje da će se nepokretnosti upisane u javnim evidencijama kao državna odnosno društvena svojina s pravom korišćenja u korist zadruge upisati kao svojina jedinice lokalne samouprave na čijoj se teritoriji nepokretnost nalazi. U vezi s tim je navedeno da su i svi ostali ugovori ništavi jer je na nepokretnost (koja je bila predmet svih tih ugovora) koja je u državnoj svojini stavljena hipoteka, što je bilo izričito zabranjeno prema odredbama člana 91 stav 2 tada važećeg Zakona o zemljoradničkim zadrugama i prema odredbi člana 88 stav 2 Opšteg zakona o zadrugama koji je stupio na snagu 9. jula 2003. godine.

16. Konačno, navedeno je i da je neosnovan revizioni navod Zadruge da su se u ovom sporu trebale primijeniti odredbe Zakona o stečajnom postupku jer je, kako je naveo Vrhovni sud, predmetna parnica počela nekoliko godina prije nego što je nad Zadrugom otvoren stečajni postupak, a predmet parnice je utvrđivanje ništavosti pravnih poslova, što nije ni u kakvoj vezi s navedenim stečajnim postupkom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantkinja opširno navodi sadržaje presuda donesenih u predmetnom postupku i komentariše ih. Navodi i da je pogrešan zaključak suda da Zadruga nije bila vlasnik predmetnih nepokretnosti jer je nesporno dokazano da je ta zadruga nepokretnosti stekla teretnim pravnim poslom, da dakle te nepokretnosti nisu bile ni državne, te da je iz tog razloga Zadruga mogla nepokretnostima i raspolagati. Apelantkinja nadalje navodi i da je sve to vidljivo iz posjedovnog lista koji je bio jedina javna evidencija o nepokretnostima na tom području jer su zemljišne knjige za područje opštine Gradiška izgorjele u Drugom svjetskom ratu, a nova je uspostavljena tek 11. januara 2010. godine preuzimanjem podataka iz katastarskog operata u elektronskom obliku, i to 11 godina nakon uspostavljanja hipoteke. Apelantkinja, takođe, navodi da apelantkinja niti drugi tuženi ne mogu snositi odgovornost za neupisivanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima u javne evidencije, kako to smatra Vrhovni sud, jer oni ne vode javni registar o nepokretnostima, već je to isključivi propust tužiteljica koje su to morale obaviti po samom Zakonu o prenosu društvene u državnu svojinu i Zakonu o poljoprivrednim zadrugama RS. Apelantkinja tvrdi da je, štaviše, član 5 Zakona o prenosu društvene u državnu svojinu na koji se u svojoj presudi pozvao Vrhovni sud, brisan 1996. godine, dok su odredbe člana 3a i 3b tog zakona proglašene neustavnim Odlukom Ustavnog suda RS broj U-14/94.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelacioni navodi, te da apelaciju treba odbiti jer je u krivičnom postupku nesporno utvrđeno da je raspolaganje predmetnim nepokretnostima bilo nezakonito s obzirom na to da su te nepokretnosti u državnoj svojini, a ne u svojini Zadruge.

19. Tužiteljice su navele da su navodi apelacije neosnovani jer nema niti jednog argumenta niti dokaza iz kojeg bi proizlazilo kršenje apelantkinjinih prava na koja se poziva u apelaciji.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o zemljoradničkim zadrugama („Službeni glasnik RS“ broj 18/99) relevantne odredbe glase:

Član 50.

Zadruga koristi sredstva po osnovu uloga zadrugara, sredstva zadružne imovine, sredstva u državnoj svojini i sredstva drugih domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica.

Član 52. stav 1.

1)Sredstva stečena radom i poslovanjem zadruge ili sredstva koja je zadruga stekla po drugim osnovama, predstavljaju zadružnu imovinu.

Član 91.

Zadruga može da koristi sredstva u državnoj svojini po raznim osnovama.

Sredstva u državnoj svojini koja zadruga koristi po raznim osnovama zadruga ne može otuđiti niti staviti pod hipoteku.

21. U Opštem zakonu o zadrugama („Službeni glasnik BiH“ broj 18/03) relevantne odredbe glase:

Član 48.

Zadruga koristi sredstva po osnovu uloga zadrugara, sredstva zadružne svojine, sredstva u državnoj svojini i sredstva drugih domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica.

Član 50.

Sredstva stečena radom i poslovanjem zadruge ili ih je zadruga stekla po drugim osnovama predstavljaju zadružnu imovinu.

Imovina iz prethodnog stava ne može se pretvarati u udjele zadrugara, niti se na bilo koji način može staviti u nezadružnu funkciju.

Zadružna imovina - oprema i objekti i sl., kada se ne koriste iz ekonomskih razloga, mogu se prodati ili dati u zakup uz obavezu usmjeravanja dobijenih finansijskih sredstava za razvoj zadruge.

Zadružna imovina vodi se u posebnom fondu.

Član 88.

Zadruga može koristiti sredstva u državnoj svojini po raznim osnovama.

Sredstva u državnoj svojini koja zadruga koristi po raznim osnovama, zadruga ne može otuđiti niti staviti pod hipoteku.

Član 94.

Imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem ovog zakona, postaje imovina zadruge.

22. U Zakonu o poljoprivrednim zadrugama („Službeni glasnik RS“ broj 73/08) relevantne odredbe glase:

Član 48.

(1) Nepokretnosti upisane u javnim evidencijama kao državna, odnosno društvena svojina s pravom korišćenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, nakon stupanja na snagu ovog zakona, upisaće se kao svojina jedinica lokalne samouprave (opština i grad) na čijoj teritoriji se te nepokretnosti nalaze.

(2) Upis nepokretnosti iz stava 1. ovog člana, po zahtjevu gradonačelnika grada, odnosno načelnika opštine utvrđuje se rješenjem nadležne područne jedinice Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove.

(3) Zahtjevi za izdavanje rješenja iz stava 2. ovog člana uz koje se prilažu zemljišnoknjižni i katastarski podaci o nepokretnostima iz stava 1. ovog člana podnose se do 31. decembra 2011. godine.

(4) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana dopuštena je žalba Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove.

Član 48a.

Jedinice lokalne samouprave će nepokretnosti iz člana 48. stav 1. Zakona ugovorom o zakupu davati na korišćenje zadrugama i drugim pravnim licima registrovanim za obavljanje djelatnosti iz oblasti poljoprivrede bez prava da iste daju u podzakup.

(2) Prioritet u zaključivanju ugovora o zakupu imaju zadruge koje su bile dosadašnji korisnici nepokretnosti, zavisno od njenog vremenskog korišćenja, broja zadrugara i drugih uslova.

(3) Ako nema zainteresovanih zadruga koje su bile raniji korisnici nepokretnosti, prioritet za zaključivanje ugovora imaju ostale zadruge u odnosu na druga pravna lica.

(4) Ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede uz saglasnost Vlade Republike Srpske će u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti pravilnik kojim se propisuju uslovi i način davanja u zakup zadrugama i drugim pravnim licima nepokretnosti iz člana 48. stav 1.

Zakona.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br.) relevantne odredbe glase:

Član 12. stav 3.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda RS broj 57 0 Ps 007889 15 Rev od 12. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 10. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantkinja pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje ništavosti sudskog poravnanja i ugovora o kreditu, jemstvu i hipoteci, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga, apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

32. Apelantkinja ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda zato što je taj sud preinačio nižestepene presude i utvrdio ništavnost svih navedenih ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude tako što je utvrdio ništavost svih ugovora koji su bili predmet konkretnog postupka jer je utvrđeno da je Zadruga vršila raspolaganje predmetnim nepokretnostima koje su u državnoj svojini, a što je zabranjeno naprijed navedenim zakonima, kao i da je u krivičnom postupku koji je vođen protiv odgovornih lica te zadruge utvrđeno da su ta lica počinila krivično djelo zloupotrebe ovlašćenja u privredi jer su nezakonito raspolagala predmetnim nepokretnostima koje su u državnoj svojini, a ne u zadružnoj. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na naprijed navedene činjenice predmeta iz kojih jasno proizlazi da u postupku koji je vođen pred redovnim sudovima niti iz jednog dokaza ne proizlazi da su predmetne nepokretnosti na bilo koji način postale zadružna svojina, niti da je zatražen upis prava svojine na tim nepokretnostima nakon donošenja Zakona o zemljoradničkim zadrugama, već da se radi o zemljištu u državnoj svojini čije prometovanje je Zadruzi bilo zakonski nedopušteno.

35. Dovodeći navedeno u kontekst s citiranim zakonskim odredbama Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenice (čime se taj sud i nije bavio nego je na osnovu činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku izveo konkretan zaključak), niti da je proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništavost svih ugovora koji su bili predmet postupka, iz razloga što se radilo o nepokretnostima u državnoj, a ne zadružnoj svojini, te kada je u obzir uzeo i osuđujuću presudu donesenu u krivičnom postupku koji je vođen protiv odgovornih lica u Zadruzi zbog nezakonitog prometovanja predmetnom nepokretnošću koja je bila državna svojina. Zbog toga Ustavni sud apelantkinjine navode smatra neosnovanim.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Kršenje navedenog prava apelantkinja vezuje za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da nije prekršeno ni apelantkinjino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništavost svih konkretnih ugovora koji su bili predmet postupka pred redovnim sudovima jer je tim ugovorima raspolagano državnom, a ne zadružnom imovinom, za što postoji izričita zakonska zabrana i kada je u obzir uzeo osuđujuću presudu donesenu u krivičnom postupku koji je vođen protiv odgovornih lica Zadruge zbog nezakonitog raspolaganja predmetnom imovinom.

39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3753/15 („Unikredit bank“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio