Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2345/17 (Hotel Tehnograd d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2345/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2345/17, rješavajući apelaciju Hotela Tehnograd d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hotel Tehnograd d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 002293 14 Rev od 14. marta 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hotel Tehnograd d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 9. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 002293 14 Rev od 14. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužiteljima (Z. J. i Z. G.) isplati određene novčane iznose na ime razlike manje isplaćenih plata, na ime naknade neisplaćenog regresa za 2006. i 2007. godinu, na ime otpremnine, te da na ime tužitelja (Z. G.) uplati određeni novčani iznos na ime obaveznih zakonskih doprinosa.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da tužitelji svojim tužbenim zahtjevom traže isplatu predmetnih potraživanja iz radnog odnosa, u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u DOO Hotel Tehnograd Tuzla (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Nadalje, da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan revizijski sud, proizlazi da su tužitelji u spornom periodu bili apelantovi zaposlenici, da su im predmetne naknade iz radnog odnosa isplaćene u iznosima manjim nego što im pripada prema navedenom Kolektivnom ugovoru u odnosu na poslove koje su obavljali, te da je visina traženih naknada utvrđena finansijskim vještačenjem. Vrhovni sud je istakao da se o apelantovom ponovljenom prigovoru (da se postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nije mogao temeljiti na Kolektivnom ugovoru, zaključenom 30. maja 2001. godine između društva DOO Hotel Tehnograd Tuzla i Sindikalne organizacije tog društva, jer da isti Kolektivni ugovor nije dostavljen kantonalnom organu, niti je objavljen u službenom glasniku kantona, te da stoga apelanta ne obavezuje), drugostepeni sud izjasnio, pravilno zaključujući da je taj ugovor internog karaktera, jer se odnosi samo na lica koja su zaključila taj ugovor. Zatim, da su strane ugovornice i potpisnice članom 97. istog ugovorile njegovu primjenu i stupanje na snagu danom potpisivanja, pa da se njegova primjena i sam postupak donošenja ne može poistovjetiti sa postupkom donošenja Kolektivnih ugovora zaključenim na nivou Federacije ili Kantona, kako to pogrešno zaključuje apelant (član 118. i 119. Zakona o radu). Naime, da se prema odredbi člana 118. Zakona o radu, ostali kolektivni ugovori dostavljanju nadležnom organu kantona, a da se postupak dostave propisuje pravilnikom nadležnog kantonalnog ministarstva. Međutim, da ta dostava ima samo svrhu upoznavanja odnosno evidencije tog ugovora kod nadležnog kantonalnog ministarstva, kako bi se omogućilo zainteresovanim uvid u njegovu sadržinu i saznanje o njegovom postojanju, te da ista ne utiče na njegovu primjenu i tok njegove primjene, jer Zakonom o radu nije propisano da njegova primjena treba da uslijediti nakon postupka dostavljanja ili da je uslovljena njegova primjena tim dostavljanjem. Vrhovni sud je ukazao da sam zaključeni ugovor u radu drugotužitelja potvrđuje da je Kolektivni ugovor u primjeni na nivou društva apelanta. Nadalje, da su neosnovani apelantovi prigovori, a koje prigovore je isticao tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, da nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: OKU) nema mjesta primjeni odredaba Kolektivnog ugovora. U vezi s tim je istaknuto da je odredbom člana 44. stav 2. OKU propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaje da važi Opći kolektivni ugovor za teritoriju F BiH („Službene novine FBiH“ broj 19/00), Privremeni ugovor o pristupanju poslodavaca Općem kolektivnom ugovoru („Službene novine FBiH“ broj 23/02), dok da je odredbom člana 39. stav 2. OKU propisano da će se usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora izvršiti u roku od šest mjeseci. Dakle, Vrhovni sud je ocijenio da prelazne i završne odredbe ne propisuju da stupanjem na snagu OKU prestaju da važe postojeći Granski ugovori, niti da izostanak usklađivanja granskih ugovora u roku propisanom odredbom člana 39. stav 2. OKU može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. Naglašeno je da Kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, a kakav je predmetni važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku, jer se i ugovor zaključen na određeno vrijeme, primjenjuje do zaključenja novog kolektivnog ugovora, sem ukolio nije drugačije određeno (član 13. Zakona o radu). Vrhovni sud je istakao da kako je Kolektivni ugovor još uvijek na snazi, to u skladu sa načelom povoljnosti izraženom u odredbi člana 3. stav 3. OKU nižestepeni sudovi pravilno primjenjuju materijalno pravo kada o predmetnim potraživanjima odlučuju primjenom odredbi Kolektivnog ugovora na koji se pozivaju. Zatim, da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili i o tome dali razloge u svojim odlukama, da Kolektivni ugovor djeluje kao zakon, odnosno pravna norma, koja garantuje minimum prava ispod kojeg se ne može ići prilikom obračuna i isplate plaća i drugih prava iz radnog odnosa. Vrhovni sud je naveo da se stoga ukazuje neosnovanim i apelantov prigovor da nižestepeni sudovi kod odlučivanja, iako su taj dokaz proveli, nisu uzeli u obzir apelantove odluke o isplati najnižeg zajamčenog ličnog dohotka, tim prije što apelant nije dokazao postojanje razloga za isplatu plaće manje od one koja je zagarantovana Kolektivnim ugovorom.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno da sudovi nisu mogli usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja na osnovu predmetnog Kolektivnog ugovora, te da nisu uzete u obzir apelantove odluke o isplati najnižeg, zajamčenog ličnog dohotka.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba OKU i predmetnog Kolektivnog ugovora na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2345/17 (Hotel Tehnograd d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio