Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1563/16 (V. B.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 230
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1563/16
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1563/16, rješavajući apelaciju Verice Bartula, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Verice Bartula podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 036091 14 Rev od 11. februara 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 036091 13 Gž 2 od 28. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 036091 13 P 2 od 23. septembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Verica Bartula (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, podnijela je 28. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 036091 14 Rev od 11. februara 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 036091 13 Gž 2 od 28. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 036091 13 P 2 od 23. septembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zavoda zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona (tuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. i 15. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 28. decembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 036091 10 P od 23. novembra 2012. godine odbijena je apelantičina tužba, a Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 P 036091 13 Gž od 4. februara 2013. godine prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.
6. U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 036091 13 P 2 od 23.
septembra 2013. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu iznosa od 86.971,23 KM na ime neisplaćenih plaća za period od 13. jula 1992. godine do 16. oktobra 2008. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da u korist Zavoda penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje u apelantičinu korist za isti period, u iznosu od 14.785,10 KM.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 036091 13 Gž 2 od 28. januara 2014. godine djelomično je uvažena apelantičina žalba i presuda Općinskog suda preinačena tako da je naloženo tuženom da u određenom roku u apelantičinu korist uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 13. jula 1992. do 5. maja 2000. godine na račun Zavoda PIO, dok je u preostalom dijelu odbijena apelantičina žalba.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica zasnovala radni odnos kod tuženog 1975. godine, te da je radila sve do 13. jula 1992. godine kada je napustila Zenicu. Nadalje, navedeno je da je tuženi postupio po rješenju Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona od 31. oktobra 2007. godine, te je svojim rješenjem od 12. novembra 2007. godine utvrdio apelantici status zaposlenika na čekanju posla počevši od 1. februara 2000. do 5. maja 2000. godine, uz pravo na otpremninu, koju je i isplatio apelantici. Istaknuto je da iz stanja spisa proizlazi i da tuženi nije donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici. Kantonalni sud je citirao odredbe čl. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), član 7. st. 1. i 2. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: Uredba), član 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, te odredbe čl. 103. i 143. Zakona o radu sa njegovim izmjenama i dopunama (u daljnjem tekstu: ZOR). S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da kako je apelantici po samom ZOR-u prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine, irelevantno je apelantičino pozivanje na rješenje tuženog od 12. novembra 2007. godine, s obzirom na to da je ono samo deklaratornog karaktera. Istaknuto je da je isti stav zauzeo i Vrhovni sud u svojoj odluci broj Rev- 879/05 od 4. aprila 2006. godine. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, shodno odredbi člana 126. ZPP, apelantici odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa na ime neisplaćenih plaća za traženi period sa pripadajućim kamatama. S tim u vezi, obrazloženo je da kako apelantica u predmetnom periodu nije obavljala poslove i radne zadatke nije imala ni pravo potraživati neisplaćene plaće, već bi joj, shodno članu 7. stav 1. Uredbe, pripala naknada plaće za vrijeme čekanja na posao, koja se dosuđuje shodno odluci apelantičinog poslodavca, odnosno prema njegovim materijalnim mogućnostima. Međutim, istaknuto je da apelantica na navedenu okolnost, iako je bila u obavezi po članu 123. ZPP, nije ponudila sudu ni jedan dokaz, niti se pozivala na odluke tuženog o utvrđivanju naknade plaće za vrijeme čekanja na posao, odnosno na materijalne mogućnosti tuženog. Nadalje, navedeno je i da je apelantica na ročištu održanom 23. augusta 2013. godine na poseban upit suda istaknula da ne potražuje naknadu plaće za vrijeme čekanja, nego neisplaćene plaće za predmetni period. S druge strane, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantici odbio dio zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za traženi period, od 13. jula 1992. godine do 5. maja 2000. godine, kada joj je po sili zakona prestao radni odnos. S tim u vezi, obrazloženo je da kako se apelantica u zakonu propisanom roku obratila poslodavcu za uspostavu radnopravnog statusa imala je pravo na uspostavu radnopravnog statusa zaposlenika na čekanju i za period od 13. jula 1992. godine do 5. maja 2000. godine, a takav stav je zauzet i u odlukama Ustavnog suda br. AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine i AP 475/10 od 9. februara 2011. godine. Stoga je Kantonalni sud obavezao tuženog da na apelantičino ime nadležnoj službi Zavoda PIO uplati dužne doprinose za navedeni period, a koja joj pripadaju na osnovu čl. 116, 117. stav 1. 118. stav 2, 119. stav 2. i 123. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 036091 14 Rev od 11. februara 2016. godine odbijena je apelantičina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva. Naime, pri nespornim činjenicama da apelantica u zakonom propisanom roku nije bila pozvana na rad kod tuženog radni odnos joj je prestao na osnovu odredbe člana 143. stav 4. ZOR-a po sili zakona (ex lege) 5. maja 2000. godine. Vrhovni sud je istaknuo da je, protivno apelantičinom stavu, navedena odluka po svojoj pravnoj prirodi deklaratornog karaktera, što je drugostepeni sud pravilno naveo u obrazloženju svoje presude. Vrhovni sud je ocijenio da se nisu mogli prihvatiti apelantičini prigovori o nejasnoći drugostepene presude navodima da je tom presudom usvojen akcesorni dio njenog potraživanja, a glavno potraživanje, od koga zavisi akcesorna tražbina, odbijeno. Istaknuto je da je reviziju izjavila samo apelantica u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva (izričito navedeno u reviziji), a da je odredbom člana 230. ZPP propisana zabrana reformatio in peius. S tim u vezi, obrazloženo je da zabrana preinačenja presude na štetu stranke koja jedina revidira nalazi svoje uporište u činjenici da je protivna stranka zadovoljna presudom (tuženi protiv dosuđujućeg dijela o uplati doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje za navedeni period nije podnio reviziju), pa ni revizijski sud nije mogao povodom apelantičine revizije preinačiti drugostepenu presudu kojom je djelimično usvojen zahtjev o uplati doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje u apelantičinu korist, makar smatrao da je ta odluka nepravilna.
11. Nadalje, Vrhovni sud nije prihvatio apelantičine prigovore o pogrešnoj primjeni materijalnog prava vezano za akt tuženog – rješenje od 12. novembra 2007. godine. Istaknuto je da su ovi apelantičini navodi bili paušalni, nedokazani, a time i neosnovani. Nadalje, navedeno je da je iz sadržaja spisa predmeta vidljivo da u ovom radnom sporu apelantica svojim zahtjevom nije tražila poništenje navedenog rješenja tuženog kao akta poslodavca (između ostalog, rješenjem je utvrđeno da je apelantici 5. maja 2000. godine prestao radni odnos po sili zakona), već isplatu neisplaćenih plaća za predmetni period. Vrhovni sud je istaknuo da pravo na plaću od poslodavca imaju zaposlenici koji su obavljali poslove i radne zadatke, a nesporno je da apelantica u navedenom periodu nije radila. Nadalje, obrazloženo je i da su nižestepeni sudovi zaključili da bi, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, apelantici pripala naknada plaće za vrijeme čekanja posla u visini koju odredi poslodavac. Međutim, navedeno je da apelantica nije ni iznijela niti s tim u vezi predlagala i izvodila dokaze, te da je na pripremnom ročištu održanom pred prvostepenim sudom na poseban upit suda iskazala da ne potražuje isplatu naknade plaće za vrijeme čekanja, nego isplatu neisplaćenih plaća za sporni period. Vrhovni sud je naveo da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama postavljenih zahtjeva (član 2. stav 1. ZPP), a da apelantica nije dokazala osnovanost postavljenog zahtjeva za isplatu plaća za predmetni period (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. ZPP), te stoga snosi negativne posljedice pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP). Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali pravilne i iscrpne razloge za odluku o neosnovanosti zahtjeva u odbijajućem dijelu, koje je prihvatio i Vrhovni sud.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da drugostepena i revizijska presuda sadrže samo nejasne, kontradiktorne i neobrazložene razloge, te da paušalnost obrazloženja potvrđuje da pravni lijekovi koje je koristila nisu bili niti su mogli biti djelotvorni. Apelantica ističe da je nelogično da se drugostepenom presudom usvoji akcesorni dio potraživanja (uplata doprinosa), a da se glavno potraživanje (isplata plaća), od kojeg zavisi akcesorna tražbina, odbije. S tim u vezi, smatra da su plaćeni doprinosi dokaz o radnom stažu, te da utvrđeni iznosi doprinosa predstavljaju dio njenog bruto ličnog dohotka, što je značilo da je njen tužbeni zahtjev ili morao biti u cijelosti prihvaćen ili u cijelosti odbijen. Apelantica navodi da joj je povrijeđena i jednakost pred sudom i zakonom, te između ostalog navodi da su osporene odluke u suprotnosti s mjerodavnim pravnim propisima, relevantnim pravnim standardima i općim pravnim principima. Apelantica također smatra da se njen predmet činjenično razlikuje od ostalih predmeta u kojima se primjenjuje član 143. ZOR-a, te je stoga mjerodavno pravo sasvim drugačije nego u tim predmetima. Uslijed navedenog pogrešnog pristupa redovni sudovi su ocijenili relevantne činjenice kao u navedenim predmetima, a pri tome su zanemarili i djelomično pogrešno ocijenili specifične konkretne objektivne činjenice. Ističe da su parnične stranke sporni odnos opredijelile posebnim pravnim aktom – rješenjem tuženog od 12. novembra 2007. godine, koji je inicirao predmetni postupak i koji nije bio samo deklaratornog karaktera, nego meritorna odluka povodom konkretnog pravnog odnosa među parničnim strankama. Apelantica smatra da nije postojao djelotvoran pravni lijek kojim bi u trostepenoj parničnoj proceduri ishodila da sudovi na zakonit način ocijene pravni značaj navedenog rješenja tuženog. II.Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u revizijskoj odluci, te da pri njenom donošenju apelantici nisu uskraćeni pravo na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava s tim u vezi bila proizvoljna.
14. Kantonalni sud smatra da apelantici nisu povrijeđena prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud navodi činjenični tok predmeta kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te smatra da u postupku pred prvostepenim sudom nisu povrijeđena apelantičina prava na jednakost pred sudom i zakonom i pravo na pravično suđenje.
16. Tuženi smatra da su apelantičini navodi neosnovani, paušalni i obiluju proizvoljnim konstatacijama i zaključcima. Navodi da je apelantica podnijela drugu tužbu po istom osnovu, što je rezultiralo povlačenjem tužbe.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 123. stav 1.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 230.
Drugostepeni sud ne može da preinači presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona izjavila žalbu.
18. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 143. st. 1., 2., 3. i 4.
Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 036091 14 Rev od 11. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 28. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud prije svega ukazuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
27. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo kada su na njen slučaj primijenili član 143. ZOR-a, te ističe da je došlo do povrede prava na jednakost pred sudom i zakonom.
28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
30. U odnosu na apelantičine navode da je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da je apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za period od 13. jula 1992. godine do 16. oktobra 2008. godine odbijen, dok je usvojen tužbeni zahtjev za uplatu pripadajućih doprinosa za period od 13. jula 1992. do 5. maja 2000. godine. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda kao konačne odluke u predmetu proizlazi da apelantica u zakonom propisanom roku nije bila pozvana na rad kod tuženog, te da joj je radni odnos prestao na osnovu odredbe člana 143. stav 4. ZOR-a po sili zakona (ex lege) 5. maja 2000. godine. Nadalje, u osporenoj presudi Vrhovni sud je ukazao da apelantica u ovom radnom sporu svojim zahtjevom nije tražila poništenje rješenja tuženog od 12. novembra 2007. godine (koje je doneseno po rješenju nadležnog organa za implementaciju člana 143. ZOR-a i kojim je, između ostalog, apelantici utvrđen status zaposlenika na čekanju posla), već isplatu neisplaćenih plaća i uplatu doprinosa za predmetni period. U pogledu zahtjeva za isplatu plaća, Vrhovni sud je ukazao da apelantica u navedenom periodu nije radila i da bi joj, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, eventualno pripadala naknada plaće za vrijeme čekanja posla u visini koju odredi poslodavac. Međutim, kako se apelantica izričito izjasnila da ne potražuje isplatu naknade plaće za vrijeme čekanja nego isplatu neisplaćenih plaća za sporni period, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala osnovanost postavljenog zahtjeva za isplatu plaća za predmetni period (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. ZPP). Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP i ZOR-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada su redovni sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju ima primijeniti član 143. ZOR-a i da apelantica nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćenih plaća. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio i apelantičin navod da sudovi nisu mogli usvojiti zahtjev za uplatu doprinosa, a odbiti zahtjev za isplatu plaća, te je u obrazloženju presude naveo da je apelantica izričito navela da reviziju izjavljuje samo u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva. Nadalje, ukazao je i na član 230. ZPP kojim je propisana zabrana reformatio in peius i zaključio da u situaciji kada je jedino apelantica izjavila reviziju revizijski sud nije mogao preinačiti drugostepenu presudu kojom je djelimično usvojen zahtjev o uplati doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje u apelantičinu korist, makar smatrao da je ta odluka nepravilna. Ustavni sud smatra da se navedeno obrazloženje Vrhovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja ne doima proizvoljnim i da je Vrhovni sud u tom dijelu postupao u skladu s obavezujućim pravilima procesnog prava. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantičinu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama redovni sudovi su dali jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U odnosu na apelantičine navode da je u postupku pred redovnim sudovima došlo do povrede prava na jednakost pred sudom i zakonom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica kršenje ovog principa ne vidi u tome da joj je bilo ukraćeno da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaze na isti način kao tuženi, nego ovu povredu vidi u tome što su osporene odluke u suprotnosti sa mjerodavnim pravnim propisima, relevantnim pravnim standardima i općim pravnim principima. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u ranijim tačkama ove odluke zaključeno da osporene odluke zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje i ove apelantičine navode neosnovanim.
32. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
33. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova koje je iskoristila, odnosno da je u konkretnom postupku koristila pravo žalbe, kao i pravo na reviziju, te da su o tim pravnim lijekovima odlučili redovni sudovi svojim odlukama i dali razloge zašto apelantičini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i apelantičini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji upućuju na zaključak da su proizvoljno primijenjene relevantne zakonske odredbe, niti iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da je povrijeđen princip ravnopravnosti u postupku.
35. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelantica u predmetnom postupku imala i koristila mogućnost izjavljivanja zakonom propisanih pravnih lijekova.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman