Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5190/17 (A. P.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5190/17
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5190/17, rješavajući apelaciju Almira Padalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Almira Padalovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 026507 17 Kv 2 od 10. decembra 2017. godine i broj S1 1 K 0265507 17 krn 2 od 6. decembra 2017. godine.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija Almira Padalovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 026507 17 Kv 2 od 10. decembra 2017. godine i broj S1 1 K 0265507 17 krn 2 od 6. decembra 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Almir Padalović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 026507 17 Kv 2 od 10. decembra 2017. godine i S1 1 K 026507 17 Krn 2 od 6. decembra 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH, odnosno sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj S1 1 K 0265507 17 Krn 2 od 6. decembra 2017. godine kojim je djelomično usvojen prijedlog Tužilaštva, pa je osumnjičenim, među kojima je apelant, određen pritvor zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZKP) koji može trajati mjesec dana od dana lišavanja slobode, dok je prijedlog Tužilaštva da se pritvor osumnjičenim odredi zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka d) ZKP odbijen kao neosnovan. Također, u odnosu na određena poimenično navedena lica je odbijen prijedlog Tužilaštva za određivanje mjere pritvora.
6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo podnijelo sudu prijedlog za određivanje mjere pritvora osumnjičenim, među kojima je apelant, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tač. a), d), e) f), g), h) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa članom 180. stav 1. KZ. Sud BiH je naveo prijedlog Tužilaštva, kao i navode odbrana sa održanog ročišta, te je, nakon što je ispitao prijedlog i izvršio uvid u spis i dostavljene dokaze, donio odluku.
7. Sud BiH ističe da je iz dostavljene materijalne dokumentacije utvrđeno postojanje oružanog sukoba, te postojanje osnovane sumnje da je 25. maja 1992. godine došlo do širokog i sistematičnog napada na civilno srpsko stanovništvo na području općine Konjic (grada i okolnih mjesta koja su navedena), a koji su, kako se osnovano sumnja, izvršili pripadnici Štaba Teritorijalne odbrane Konjic (u daljnjem tekstu: TO), HVO-a i pripadnici SJB, što proizlazi iz materijalne dokumentacije i izjava brojnih svjedoka. Iz dokaza koji su dostavljeni sudu Sud BiH je utvrdio da je apelant u inkriminiranom periodu bio pripadnik Štaba TO Konjic, a kasnije vojne jedinice Armije BiH, te da iz izjava svjedoka koje je sud naveo proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant ubio Ž.K., odnosno počinio krivično djelo koje mu se predmetnim prijedlogom Tužilaštva stavlja na teret.
8. U odnosu na posebne pritvorske razloge propisane članom 132. stav 1. tačka b) ZKP, Sud BiH je utvrdio da postoje posebne okolnosti koje ukazuje da bi osumnjičeni, među kojima je apelant, boravkom na slobodi ometali krivični postupak utjecajem na svjedoke. Sud BiH je ukazao da relevantna praksa međunarodnih sudova bojazan od ometanja krivičnog postupka definira kao jasne indicije, ili posebne činjenične okolnosti koje čine bojazan osnovanom. Ove indicije i činjenične okolnosti mogu se odnositi na pritisak ili zastrašivanje svjedoka, pokušaj kontakta sa drugim eventualnim saučesnicima, uklanjanje ili pokušaj uklanjanja dokaza ili dokumenata. U svakom slučaju, okolnosti koje opravdavaju pritvor po ovom osnovu moraju biti u dovoljno mjeri očigledne.
9. U vezi sa navedenim, Sud BiH je naveo da je ustanovio da postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeni mogli boravkom na slobodi ometati postupak utjecajem na svjedoke, kao i stupanjem u međusobni kontakt, naročito imajući u vidu da su osumnjičeni bili učesnici napada na selo Bradina i okolna sela, kao i da pretežno žive na istom području, zbog čega bi na jednostavan način mogli stupiti u međusobni kontakt a što bi se svakako odrazilo na tok krivičnog postupka i ugrozilo dalji tok istrage. Ovo naročito imajući u vidu činjenicu da je istraga još u toku i da se u narednom periodu planira saslušati određeni broj svjedoka, poimenično nabrojanih, kao i onih čija se imena ne mogu iznositi zbog eventualne zaštite svjedoka a što, imajući u vidu da se osumnjičeni veoma dobro poznaju, upućuje na naročite okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi osumnjičeni mogli ometati krivični postupak utjecajem na te svjedoke. Osim toga, Sud BiH je ocijenio i činjenicu da bi osumnjičeni jednostavno mogli stupiti u kontakt sa svjedocima, jer je većina svjedoka nastanjena na istom području kao i osumnjičeni. Nadalje, Sud BiH je zaključio da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli stupiti u kontakt i sa svjedocima koji su dali svoje izjave na okolnosti predmetnih radnji, budući da su, nakon što su upoznati sa činjenicom da se terete za teško krivično djelo sa visokom zaprijećenom kaznom, postali svjesni svog položaja, kao i upoznati sa iskazima svjedoka koji ih terete, što ukazuje da bi imali jak motiv da utječu na svjedoke, a sve sa ciljem da imaju povoljniji krivičnoprocesni položaj i da umanje ili izbjegnu odgovornost. Osim toga, Sud BiH ukazuje na procesnu situaciju (procesnu i činjeničnu zajednicu osumnjičenih) u kojoj se nalaze osumnjičeni u kojoj bi utjecaj jednog od osumnjičenih na svjedoka predmetnih događa bio od nesumnjive koristi za ostale osumnjičene. Sud BiH je podsjetio na raniji stav suda da je zadatak suda da osigura uvjete u kojima će svjedocima biti omogućeno da svoje iskaze daju iskreno i potpuno, bez straha i nelagode, jer samo takvi iskazi i mogu biti osnov za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja. Također, Sud BiH je naveo da se osnovana sumnja u najvećem dijelu zasniva na iskazima svjedoka, očevidaca koji su ujedno i žrtve zločina, a čiji su identiteti poznati osumnjičenima, te je nužno spriječiti utjecaj na te svjedoke. Sud BiH navodi, iako ne kao ključan, i iskaz svjedoka koji je rekao da svjedoci sigurno neće imati hrabrosti govoriti o tome kako je Š.N. premlaćivao zarobljenike jer se i danas plaše osumnjičenog. Sud BiH je dalje ukazao da utjecaj na svjedoke ne mora biti konkretiziran s obzirom na to da se postojanje koluzione opasnosti može zasnivati i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja doći, odnosno da bi osumnjičeni bez adekvatnih mjera osiguranja mogao utjecati na svjedoke i time ometati krivični postupak koji je u toku, te se Sud BiH pozvao na praksu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Sud BiH navodi da je zbog svih navedenih razloga neophodno postupanje Suda BiH sa naročitim oprezom kada je riječ o onemogućavanju da se koluziona opasnost koja postoji na strani ovih osumnjičenih realizira, a u skladu sa dužnošću Suda BiH da očuva integritet krivičnog postupka i njegov nesmetan tok, zbog čega je u konkretnom ustanovio da je opravdano odrediti mjeru pritvora zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
10. Sud BiH, u vijeću od trojice sudija, donio je Rješenje broj S1 1 K 026507 17 Kv 2 od 10. decembra 2017. godine kojim je žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja odbio.
11. Apelant je u žalbi naveo da je pobijanim rješenjem prihvaćena pravna kvalifikacija iz prijedloga Tužilaštva da je osumnjičeni počinio krivično djelo iz člana 172. KZBiH, a što je suprotno principu povoljnijeg i primjenjivog materijalnog propisa po osumnjičenog, zbog čega je pobijano rješenje nezakonito, jer ne korespondira stajalištima o primjeni krivičnog zakona kako Suda BiH, tako i Evropskog suda za ljudska prava. Nadalje, apelant je istakao da je protiv njega otvorena istraga i po naredbi iz predmeta broj KT RZ 9/08 i da je saslušan na zapisniku kod postupajućeg tužitelja nakon što su lišili slobode radnici SIPA-e u decembru 2009. godine, te da zbog tog razloga nije bilo osnova za otvaranje istrage za isto djelo 2011. godine i njegovo lišavanje slobode, jer to ne dozvoljava princip ne bis in idem. Pored toga, apelant od 2009. godine do danas nije preduzeo nijednu radnju koja se može okarakterizirati kao ometanje istrage. Apelant je istakao da se, zbog kršenja principa ne bis in idem zaključak o egzistenciji osnovane sumnje ne čini opravdanim i osnovanim. Apelant je naveo da sud nijednom činjenicom ne opravdava posebni pritvorski razlog osim što arbitražno zaključuje da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, što je protivno stajalištu pravne prakse. Dakle, prema mišljenju odbrane, Sud BiH ožalbenom odlukom nije mogao utvrditi i zaključiti da postoje osnovana bojazan i naročita okolnost na strani osumnjičenog koje pokazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, jer mu se ne može stavljati na teret pretpostavljeno ponašanje.
12. Nakon što je preispitao pobijano rješenje u granicama istaknutih žalbenih navoda, te nakon uvida u predmetni spis, vijeće je donijelo odluku za šta je dalo razloge. Suprotno žalbenim navodima branilaca osumnjičenih, vijeće nalazi da je u pobijanom rješenju izveden pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni, kako se to osnovano sumnja, počinili radnje koje im se stavljaju na teret a koji je zasnovan na dokaznom materijalu dostavljenom uz predmetni prijedlog. U tom smislu, prema mišljenju vijeća, pobijano rješenje sadrži jasnu analizu dokaznog materijala sadržanog uz prijedlog za određivanje pritvora, pri čemu je ukazano na dokaze na kojima se zasniva zaključak o postojanju osnovane sumnje, zbog čega se prigovori odbrane, imajući pritom u vidu sadržaj ovih dokaza, pokazuju kao neosnovani.
13. Vijeće je istaklo da je postojanje osnovane sumnje, kao općeg materijalnog uvjeta za određivanje mjere pritvora, prvostepeni sud razmotrio u odnosu na opće elemente krivičnog djela koje se osumnjičenima stavlja na teret, odnosno postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo na području općine Konjic (koje prozlazi iz dokaza koje je sud ocijenio), zatim, u odnosu na status osumnjičenih i oštećenih u inkriminirano vrijeme, nakon čega je ispitao i postojanje osnovane sumnje za konkretne radnje čije se izvršenje osumnjičenima predmetnim prijedlogom stavlja na teret.
14. Ispitujući pobijano rješenje u pogledu pravilnosti zaključaka o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, a nasuprot žalbenim navodima branilaca, vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno ispitao sve okolnosti konkretnog slučaja i utvrdio da postoji osnovana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i stupanjem u međusobni kontakt, kao i da se pobijano rješenje zasniva na jasnim i valjanim razlozima. Vijeće je ustanovilo da su u pobijanom rješenju konkretno navedene sve one okolnosti koje su bile od utjecaja na ocjenu postojanja ovog pritvorskog razloga, koje je ponovilo.
15. U vezi sa prigovorom odbrana da postojanje opasnosti od utjecaja na svjedoke mora biti konkretizirano na način da je do utjecaja već došlo direktnim ili indirektnim putem, vijeće je istaklo da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje ozbiljnog rizika da će osumnjičeni pokušati utjecati na svjedoke sa ciljem izbjegavanja ili umanjivanja krivične odgovornosti iako do sada nije izvršen konkretan utjecaj. Na ovaj način je zadovoljen standard naveden u odlukama Ustavnog suda koje Sud BiH citira. Vijeće navodi da nije potrebno dokazivati konkretni utjecaj osumnjičenih na svjedoke, kako to odbrane neosnovano ističu u žalbama, nego je, upravo suprotno, utvrđena osnovana bojazan da će se utjecaj desiti sasvim dovoljna da sud stekne uvjerenje da će osumnjičeni boravkom na slobodi bilo direktno ili indirektno kontaktirati sa svjedocima radi opstruiranja vođenja krivičnog postupka.
16. Stoga je vijeće zaključilo da su dati argumentirani i konkretni razlozi koji ukazuju da je neophodno odrediti mjere pritvora u ovoj fazi postupka a zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike.
17. Sud BiH je ispitao i apelantov navod da je protiv njega otvorena istraga broj KT-RZ 9/08 i da je saslušan na zapisniku kod postupajućeg tužitelja 22. decembra 2009. godine, zbog čega nije bilo osnova za otvaranje istrage za isto djelo 2011. godine i njegovo lišavanje slobode, jer to ne dozvoljava princip ne bis in idem, te ustanovio da je neosnovan, budući da se navedeni princip može primijeniti samo u slučajevima kada je krivični postupak već vođen protiv određenog lica za određeno krivično djelo i kada je donesena pravomoćna sudska odluka u tom krivičnom predmetu, a što u konkretnom nije slučaj.
18. Vijeće je razmatralo i prijedlog odbrana osumnjičenih o mogućnosti primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka u skladu sa odredbama člana 123. stav 2. ZKPBiH, kao i člana 5. Evropske konvencije o ljudskim pravima, pa je ustanovilo da se u konkretnom postupku željena svrha može postići samo mjerom pritvora i da nijedna druga blaža mjera u ovom trenutku ne bi bila svrsishodna.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant ističe da je povrijeđeno pravo iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelantovi navodi mogu se sumirati na sljedeći način: apelant ukazuje da je ranije protiv njega otvorena istraga, kada je, također, lišen slobode, uslijed čega je došlo do kršenja principa ne bis in idem i odredaba ZKP, zbog čega problematizira i zaključak o postojanju osnovane sumnje. Također, apelant ukazuje da je povrijeđen princip vremenskog važenja zakona, kao i da u prilogu prijedloga Tužilaštva nema naredbe o otvaranju istrage, te da takav prijedlog treba odbaciti. U odnosu na poseban pritvorski razlog-utjecaj na svjedoke, apelant ukazuje da je on paušalan i nekonkretiziran, da nikada nije pokušao izvršiti utjecaj na svjedoke (jer je i 2009. godine otvorena istraga protiv apelanta, te apelant nikada nije utjecao na svjedoke ili ometao istragu, a bio je na slobodi), te da sud nije dovoljno ocijenio mogućnost izricanja alternativnih mjera.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana. Sud BiH navodi da je primjena blažeg zakona pitanje o kojem se odlučuje prilikom donošenja presude, da nije povrijeđen princip ne bis in idem, budući da se on može primijeniti samo kada je postupak vođen i donesena odluka, što ovdje nije slučaj, da je sud dao jasne razloge i obrazloženja, pozivajući se na dokaze u pogledu postojanje osnovane sumnje, kao i jasne razloge u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga.
21. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da je sud dao razloge u odnosu na postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora u odnosu na apelanta, kao i za posebni pritvorski razlog. Također, Tužilaštvo ističe da nema kršenja principa ne bis in idem, odnosno da se on može primijeniti samo kada je ranije donesena pravosnažna odluka.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Ne bis in idem Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.
Član 132. stav 1. tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače[...]
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na pravo na pravično suđenje
25. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
26. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena rješenja o produženju pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena.
27. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje.
U odnosu na ostale navode
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Osim navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koje je Ustavni sud u prethodnom dijelu ispitao, apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/2, II/3.d) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 5, 13. i 14. Evropske konvencije i član
2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu sadržaj apelacije, Ustavni sud će razmotriti apelantov navod o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost apelanta iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu (st. 1, 3. i 4). Iako je naveo ostale navode, apelant nije ničim obrazložio u čemu se povreda sastoji, a Ustavni sud iz sadržaja osporenih rješenja nije ustanovio da su na bilo koji način povrijeđena ova apelantova prava pa ih neće ni ispitivati. Pravo na slobodu i sigurnost
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
33. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja Suda BiH kojim mu je određen pritvor, ističući da je povrijeđen princip ne bis in idem, jer je ranije otvorena istraga za isto djelo protiv njega i da je lišen slobode, pa zatim ponovo u konkretnom predmetu, zbog čega nije opravdan zaključak Suda o postojanju osnovane sumnje na strani apelanta, kao ni zaključak o postojanju posebnih pritvorskih razloga, jer apelant nije utjecao na tok postupka, a Tužilaštvo je do sada trebalo saslušati sve svjedoke.
34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
36. Također, Ustavni sud primjećuje da je u praksi Evropskog suda jasno navedeno da je značenje pojma „zakonitost“ u stavu 4. člana 5. Evropske konvencije identično onome u stavu 1, te da se zakonitost hapšenja ili pritvora mora razmatrati ne samo u svjetlu domaćeg zakona već i teksta same Evropske konvencije, principa sadržanih u tekstu Evropske konvencije i ograničenja propisanih stavom 1. člana 5. Evropske konvencije. Shodno stavu 4. člana 5, uhapšeno ili pritvoreno lice ima pravo na preispitivanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja u postupku u kojem će se preispitati i procesni i materijalni uvjeti koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Evropski sud u predmetu Brogan (vidi, Evropski sud, Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84, 11234/84, 11266/84, 11386/85 od 30. maja 1989. godine), da je podnosiocima predstavke morao biti dostupan pravni lijek na osnovu kojeg bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnov za postojanje razumne sumnje za hapšenje, kao i legitimnosti cilja koji se hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići.
37. Dakle, polazeći od toga Evropski sud je u svojoj praksi izrazio stav da postojanje „osnovane sumnje“ (reasonable suspicion) na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, a apelant problematizira pitanje osnovane sumnje navodeći da je povrijeđen princip ne bis in idem, jer je apelant lišen slobode 22. decembra 2009. godine „iz istih razloga iz kojih se trenutno nalazi u pritvoru“, te je nakon saslušanja pušten na slobodu, zbog čega se zaključak o postojanju osnovane sumnje ne čini opravdanim. Ustavni sud ukazuje da je isti navod apelant isticao pred redovnim sudom. Sud BiH je naveo da se na kršenje principa ne bis in idem može pozvati lice samo ukoliko je donesena pravosnažna presuda. Ustavni sud u tom dijelu podržava stav redovnog suda, te još ukazuje da iz navoda same apelacije nije jasno kako je ove navode apelant doveo u vezu sa pitanjem postojanja osnovane sumnje. Naime, očigledno je da apelant problematizira što mu je sada pritvor određen, ali suštinski (osim kvalifikacije djela) ničim ne osporava postojanje osnovane sumnje. Stoga, pošto je apelantu sada pritvor određen sa dovoljnim obrazloženjem u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti, a što apelant suštinski ne problematizira, Ustavni sud može da zaključi da je redovni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio činjenice koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se osnovano sumnja da ga je počinio, zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.
38. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH utvrdio da su, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu i drugima, ispunjeni i drugi kumulativni uvjeti, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP. Međutim, apelant smatra da ti razlozi za produženje pritvora u predmetnom slučaju nisu dovoljno individualizirani i konkretizirani, odnosno obrazloženi, pogotovo kada se ima u vidu da apelant od 2009. godine nikada nije preduzeo niti jednu radnju koja se može okarakterizirati kao ometanje istrage utjecajem na svjedoke, ili izbjegavanje bilo kakve krivične odgovornosti.
39. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi, Evropski sud, presuda Becciev protiv Moldavije od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjana pravna osnova za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane bojazni, odnosno naročitih okolnosti, koje ukazuju da bi apelant i ostali navedeni osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i stupanjem u međusobni kontakt. Pri tome, kako je navedeno, Sud BiH je imao u vidu činjenicu da se osnovana sumnja u najvećem dijelu zasniva na izjavama svjedoka - očevidaca, koji su ujedno i žrtve, koji žive na istom području kao apelant i ostali, a na kojem je (za šta postoji osnovana sumnja) i izvršen napad, a identitet svjedoka je sada poznat osumnjičenim, kao i izjave koje su dali. Također, Sud BiH navodi da je potrebno saslušati još svjedoka koje osumnjičeni dobro poznaju. Sud BiH je ponovio raniji stav da mu je zadatak da osigura uvjete da se svjedocima omogući da daju iskrene i potpune iskaze. Također, Sud BiH je ocijenio i okolnost da svi osumnjičeni, koji su bili učesnici u napadu (za šta postoji osnovana sumnja) žive pretežno na istom području, pa bi jednostavno stupili u međusobni kontakt. Sud BiH je, također, istakao (s obzirom na sadržaj dokaza u spisu) de facto činjeničnu i procesnu zajednicu osumnjičenih u kojoj bi utjecaj jednog od osumnjičenih na svjedoka ili svjedoke bio od nesumnjive koristi za sve ostale. Također, Sud BiH navodi, iako ne kao ključno, i iskaz svjedoka koji je rekao da svjedoci sigurno neće imati hrabrosti govoriti o tome da je Š.N. premlaćivao zarobljenike, jer se i danas plaše osumnjičenog. Sud BiH je ocijenio i da su osumnjičeni sada upoznati sa činjenicom za šta se terete i svjesni svog položaja, što može biti motivirajuće da vrše utjecaj na svjedoke kako bi sebi osigurali povoljniji procesni položaj. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Sud BiH nije pozvao samo na apstraktne razloge već da je za svoj zaključak da postoji realna opasnost da bi osumnjičeni, ako bi bili pušteni na slobodu, mogli utjecati na postupak (koji je u fazi istrage) i dovesti istragu u pitanje dao dovoljne i relevantne razloge za postojanje pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKP koji, po mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja dojam proizvoljnosti.
41. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor zbog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKP. Također, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera osiguranja, ali je zaključio da se željena svrha može postići samo mjerom pritvora, te da nijedna druga mjera ne bi bila svrsishodna, a što je, prema mišljenju Ustavnog suda, sasvim dovoljno, imajući u vidu dato obrazloženja u vezi sa određivanjem pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje, kao i razloge za postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju određivanje mjere pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman