Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3235/17 (Auto-moto društvo "Omer Porobić" Derventa)
Odluka donesena 13. 03. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3235/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 03. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-3235/17, rješavajući apelaciju Auto-moto društva "Omer Porobić" Derventa, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Auto-moto društvo "Omer Porobić" Derventa protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 039261 16 Rev od 5. maja 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Auto-moto društvo "Omer Porobić" Derventa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 27. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 039261 16 Rev od 5. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništavan ugovor o kupoprodaji nekretnina označenih kao k.č. br. 112/3 i 112/6 (opisane u izreci prvostepene odluke) od 30. juna 2005. godine, aneks ugovora o kupoprodaji od 22. jula 2005. godine i aneks broj 2 ugovora o kupoprodaji parcele označene kao k.č. br. 194/4 (bliže opisana u izreci prvostepene odluke) od 8. septembra 2005. godine, zaključeni između prvotuženog (Auto-moto društvo „Derventa“ Derventa), kao prodavca i drugotuženog Ivice Vrdoljaka, kao kupca, što su dužni priznati i trpjeti, kao i da se obavežu prvotuženi i drugotuženi da solidarno isplate apelantu određeni novčani iznos na ime naknade za neovlašteno raspolaganje imovinom.
2. U obrazloženju drugostepene odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Derventi broj Ps-86/01 od 13. novembra 2001. godine utvrđeno da je prvotuženi nosilac prava raspolaganja – korištenja predmetnih nekretnina (112/3 i 112/6), na osnovu koje presude su navedene nekretnine upisane na prvotuženog kao posjednika i korisnika sa dijelom 1/1. Takođe, Okružni sud je naveo da je pravosnažnom Presudom Okružnog privrednog suda u Doboju broj 60 0 Ps 017333 12 Ps od 7. januara 2014. godine odbijen apelantov zahtjev da se obaveže tuženi (prvotuženi), da mu kao pretpostavljenom vlasniku preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine, među kojima i k.č. 194/1. Okružni sud je ukazao da je vještak geodetske struke naveo u svom nalazu i mišljenju da je k.č. 194/4 upravo nastala od k.č. 194/1, jer je spiskom promjena vršeno formiranje građevinske parcele i to tako što je katastarska parcela 194/1 cijepana na k.p. 194/1 i 194/4 „auto moto društvo“, nakon čega se spiskom promjena k.č. 194/4 otpisuje iz PL 270 u kojem je na istoj kao posjednik bio upisan prvotuženi sa dijelom 1/1 i upisuje na drugotuženog sa dijelom posjeda 1/1 korisnika DS na osnovu aneksa broj 2 ugovora o kupoprodaji od 8. septembra 2005. godine. Dakle, navedeno je da je k.č. 194/4 (koja je obuhvaćena tužbenim zahtjevom) nastala od k.č. 194/1 za koju je apelant odbijen sa zahtjevom da mu je prvotuženi kao pretpostavljenom vlasniku vrati u posjed i slobodno raspolaganje, koje stanje se nije promijenilo u apelantovu korist (apelant nije dokazao da su navedene presude od 13. novembra 2001. i 7. januara 2014. godine stavljene van snage).
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da su nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da predmetne parcele nisu bile vlasništvo ni posjed apelanta, nego društvena, a zatim državna svojina sa pravom korištenja i raspolaganja u korist prvotuženog (pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Derventi broj Ps- 86/01 od 13. novembra 2001. godine utvrđeno je da je prvotuženi nosilac prava raspolaganja – korištenja nekretnina k.č. 112/3 i k.č. 112/6, a na k.č. 194/4 „po nekom drugom pravnom osnovu“). Vrhovni sud je ukazao da je prvotuženi pravo korištenja-raspolaganja na nekretninama k.č. 112/3 i 112/6 stekao na osnovu presude od 13. novembra 2001. godine, što je jedan od osnova za sticanje prava svojine propisan odredbama člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, u vezi sa odredbama člana 344. stav 2. i člana 356. Zakona o stvarnim pravima, a parcelu k.č. 194/4 po osnovu preparcelacije postojeće urbanističke parcele. Vrhovni sud je naveo da je prvotuženi, kao nosilac tih prava, shodno odredbama člana 6. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti mogao prometovati predmetnim nekretninama. Vrhovni sud je istakao da je za uspjeh apelanta u konkretnom slučaju bilo nužno da on dokaže pravo svojine na predmetnim nekretninama ili jače pravo na posjed, što apelant nije učinio. S obzirom da apelant nije pružio ni jedan pravno relevantan dokaz o pravu svojine ni pravu na jači posjed predmetnih nekretnina, Vrhovni sud je istakao da su pravilno nižestepeni sudovi utvrdili da apelant nema na zakonu zasnovan pravni interes da traži da se utvrdi da su pobijani ugovori ništavi.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Suštinski, apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman