Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3544/17 (I.P.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3544/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3544/17, rješavajući apelaciju I. P., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio I. P.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Pr 036139 16 Pžp od 27. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 17. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Pr 036139 16 Pžp od 27. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Pr 036139 15 Pr od 3. novembra 2016. godine. Navedenim prvostepenim rješenjem apelant, kao odgovorna osoba u „Final Company“ d.o.o. Tomislavgrad, oglašen je odgovornim zbog prekršaja iz čl. 38, 39. i 56. Zakona o PDV-u, te mu je izrečena uvjetna osuda, kojom su utvrđene pojedinačne novčane kazne za navedene prekršaje, pa mu je, na osnovu člana 24. Zakona o prekršajima, određena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako apelant u vremenu provjeravanja u trajanju od šest mjeseci po pravosnažnosti rješenje ne učini novi, isti, sličan ili teži prekršaj. U toku prekršajnog postupka, koji je okončan osporenom odlukom, utvrđeno je da je inspekcijskim nadzorom od 9. decembra 2014. godine u Tomislavgradu u periodu kontrole, 1. avgust 2011. do 31. jul 2014. godine, utvrđeno da obveznik nije obračunao i iskazao izlazni PDV-e u skladu sa odredbama čl. 38. i 39. Zakona o PDV-u za određene periode, što ukupno iznosi 45.950,00 KM i nije vodio knjigovodstvo u skladu sa članom

56. Zakona o PDV-u.

2. U obrazloženju prvostepene odluke, Općinski sud je naveo, između ostalog, da je poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka (inspektori B. A. i J. O.) koji su jasni, identični i međusobno podudarni i nisu u suprotnosti sa materijalnim dokazima, te je poklonio vjeru materijalnim dokazima koji su predloženi od strane predstavnika ovlaštenog organa. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da su svjedoci B. A. i J. O. jednoglasno tvrdili da su prije inspekcijskog pregleda kontaktirali apelanta, kao odgovornu osobu u pravnom licu, da su nakon toga izašli na teren, a da ih je apelant obavijestio da nema svu potrebnu dokumentaciju, jer je firma u stečaju i da nema fizički pristup u prostorije firme, jer se tu nalazi druga firma. Svjedoci su izjavili da su apelantu dali rok od 15 dana za ažuriranje dokumentacije, nakon čega su 5. septembra 2014. godine inspektori izuzeli dokumentaciju. Takođe je navedeno da su inspektori izvršili popis robe, odnosno zaliha, pa je na osnovu predočene dokumentacije konstatovan manjak robe u pogledu oblovine, rezane građe, drvenih bubnjeva, te je utvrđeno da u aprilu mjesecu 2014. godine u PDV prijavi nije ubačeno pet izlaznih računa (četiri za domaćeg kupca, peti je izvoz), zbog toga što je obveznik predao PDV prijavu sa nulom, a evidentirao je u knjizi izlaznih faktura, što je prekršaj neispravno popunjenih prijava. Općinski sud je naveo da su inspektori u konačnom utvrdili da obveznik nije posjedovao svu potrebnu dokumentaciju za kontrolu PDV-a, što je u suprotnosti sa odredbama člana 56. Zakona o PDV-u. Pored navedenog, Općinski sud je istakao da nije uvažio apelantovu odbranu i njegove navode kojima je osporavao izvršenje prekršaja, iz razloga što su suprotni izvedenim dokazima i usmjereni na oslobađanje od prekršajne odgovornosti, dok je izvršenje prekršaja objektivizirano izvedenim dokazima predloženim od predstavnika ovlaštenog organa.

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je ukazao, između ostalog, da apelant neosnovano tvrdi da se nisu mogli koristiti kao dokaz isprave koje nisu bile u originalu ili ovjerenoj fotokopiji, odnosno da se prvostepena odluka temelji na nevaljanim dokazima koji su trebali biti u originalu ili ovjerenoj fotokopiji. Naime, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 68. stav

2. Zakona o prekršajima propisano da isprave moraju biti u formi originala ili ovjerene fotokopije. S tim u vezi, ukazano je da iz obrazloženja prvostepene odluke proizilazi da su materijalni dokazi koji su tokom glavne rasprave čitani i izvršen uvid u iste, među kojima se nalaze i isprave koje su uložene u spis u obliku kopije, u međusobnoj saglasnosti i u saglasnosti sa iskazima svjedoka na koje se te isprave odnose, odnosno da je drugim dokazima u pogledu isprava koje se navode u žalbi kao isprave koje su u spis uložene kao kopije, potvrđeno da su one neizmijenjene u odnosu na original.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u konkretnom slučaju dokazi nisu pravilno cijenjeni, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o PDV-u.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je u prekršajnom predmetu utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i detaljne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o PDV-u, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj odluci u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetni prekršaj na način kako je to navedeno u izreci prvostepenog rješenja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, te jasno obrazložio zašto nije prihvatio apelantovu odbranu i navode, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovi navodima (kojima je ukazivao na to da se u predmetnom postupku nisu mogle koristi kao dokaz isprave koje nisu bile u originalu ili ovjerenoj fotokopiji), jasno obrazložio zbog čega je ocijenio te navode neosnovanim, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3544/17 (I.P.) | Sudska praksa | Aktio