Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2431/17 (I. M.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2431/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2431/17, rješavajući apelaciju Izudina Mujanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Izudin Mujanović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 034231 13 Rsž od 13. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Izudin Mujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 15. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 034231 16 Rev od 9. maja 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 034231 13 Rsž od 13. aprila 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-2245/16 od 22. marta 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tužena (Općina Živinice) da apelantu na ime manje obračunatog i neisplaćenog posebnog dodatka na platu apelantu, za određeni period, isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da predloženim i izvedenim dokazima, a naročito nalazom i mišljenjem vještaka ekonomska struke, apelant nije dokazao postojanje pravno relevantnih činjenicama na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je u smislu člana 53. Zakona o inspekcijama u F BiH, a u vezi sa članom 25. Zakona o državnoj službi u F BiH, u utuženom periodu, apelant imao status „inspektora" ili „glavnog inspektora" kod tužene, a na kojim činjeničnim tvrdnjama je apelant temeljio svoj tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa. Naime, da je navedeno preduslov da bi apelant mogao ostvariti pravo na posebni dodatak na plaću inspektora, kako je to propisano odredbom člana 60. Zakona o inspekcijama u F BiH, pa da ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja prvostepene presude, s jedne strane i sadržine izvedenih dokaza, s druge strane, a kako se to neosnovano tvrdi apelant u žalbi. Naprotiv, da iz predloženih i izvedenih dokaza slijedi, da u utuženom periodu apelant ima status namještenika, u smislu odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u F BiH, a ne status državnog službenika kod tužene, niti da ima status „kantonalnog inspektora", u smislu člana 32. Zakona o inspekcijama TK. Kantonalni sud je ocijenio da mu zbog toga ne pripada ni pravo na poseban dodatak na plaću od 30%, kako je to propisano članom 41. Zakona o inspekcijama TK, a kako to pravilno rezonuje prvostepeni sud u razlozima pobijane presude. Nadalje, da apelant zanemaruje da u utuženom periodu, on kao zaposlenik tužene, nije ni mogao obavljati poslove federalnog inspektora i glavnog inspektora, niti poslove kantonalnog inspektora i glavnog kantonalnog inspektora, s obzirom na zakonsku regulativu Zakona o inspekcijama u F BiH i Zakona o inspekcijama TK, te da je zbog toga pravilno rezonovanje prvostepenog suda da apelant nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva i da mu zbog toga ne pripada pravo na traženo povećanje osnovne plaće. Kantonalni sud je ukazao da obzirom na navedeno da je irelevantno apelantovo pozivanje na rješenje načelnika tužene od 13. oktobra 2000. godine, kojim je apelant postavljen na radno mjesto Građevinsko-putnog inspektora u Službi za poduzetništvo i inspekcijske poslove Općine Živinice, kada se ima u vidu sadržina rješenja tužene od 28. jula 2009. godine, kojim je apelant postavljen za namještenika na radno mjesto ,,Viši referent -komunalni redar". Naime, da to tim prije, kada se ima u vidu sadržina iskaza saslušanog svjedoka H. H., na koji se apelantova žalba poziva, koji se izjašnjavao o poslovima koje je obavljao apelant i o uslovima rada apelanta, iz čijeg iskaza slijedi da je apelant, kao namještenik, obavljao poslove kod tužene i da nije radio u otežanim uslovima rada, koje ima u vidu odredba člana 11. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH, zbog čega nije ni bilo osnova da se osnovna plaća apelanta uvećava zbog otežanih uslova rada, na čemu apelantova žalba neosnovano istrajava.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo. Apelant je naveo, između ostalog, da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je obavljao poslove inspektora sa svim ovlaštenjima koja inspektori imaju prema Zakonu o inspekcijama TK pa da mu shodno tome i pripada pravo na dodatak koji potražuje u konkretnom postupku.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2431/17 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio