Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4432/15 (Ž. A. i M. M.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Sloboda izražavanja
  • Građanski postupak
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Kleveta
  • Legitiman cilj
  • Miješanje u privatni život
  • Naknada štete
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4432/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4432/15, rješavajući apelaciju Željka Arsića i Marinka Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Arsića i Marinka Markovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 026438 15 Gž od 27. januara 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 P 026438 14 P2 od 12.

decembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Arsić i Marinko Marković (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Višegrada, koje zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijeli su 28. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 026438 15 Gž 2 od 27. januara 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 P 026438 14 P2 od 12. decembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. avgusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju 17. i 24. avgusta i 11. septembra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 91 0 P 026438 14 P 2 od 12. decembra 2014. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete isplati iznos od po 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. maja 2013. godine, kao dana nastanka štete, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 702,00 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je Osnovni sud presudom od 31. decembra 2013. godine u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanata. Međutim, Okružni sud je presudom od 25. marta 2014. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

7. Dalje je navedeno da iz teksta objavljenog na web-stranici tuženog od 31. maja 2013. godine pod naslovom „Maturanti, ipak, spriječeni da prošetaju Andrićgradom“ proizlazi da se, pored ostalog, navodi da su profesori u višegradskoj srednjoj školi-apelanti „u službi lokalne politike zaustavili kolonu višegradskih maturanata ispred Andrićgrada i spriječili ih da uđu unutra i fotografišu se ispred biste Ive Andrića …da dvojica profesora rade u interesu lokalne stranke koja ne podržava Andrićgrad …“ Dalje je navedeno da se iz teksta objavljenog na web-stranici tuženog od 1. juna 2013. godine pod naslovom „Ministarstvo će tražiti informaciju od rukovodstva škole“, pored ostalog, vidi da se u njemu kaže da su profesor istorije-prvoapelant i profesor mašinstva-drugoapelant u višegradskoj srednjoj školi „…jučer zaustavili kolonu višegradskih maturanata ispred Andrićgrada i spriječili ih da uđu i fotografišu se ispred biste Ive Andrića … dvojica profesora rade u interesu lokalne stranke koja ne podržava Andrićgrad …“ Iz teksta objavljenog na web-stranici tuženog od 2. juna 2013. godine pod naslovom „Slučaj maturanata govori o primitivcima“, pored ostalog, vidi se da se u njemu navodi da je direktor Andrićgrada Žan Marjanović izjavio ranije „Srni“ da su profesor istorije-prvoapelant i profesor mašinstva-drugoapelant u službi lokalne politike zaustavili kolonu maturanata ispred Andrićgrada i spriječili ih da uđu i fotografišu se ispred biste Ive Andrića.

8. Dalje je navedeno da iz teksta objavljenog na web-stranici tuženog od 3. juna 2013. godine pod naslovom „Zatražen zapisnik sa Nastavničkog vijeća i izjašnjavanje direktora“ proizlazi da je direktor Andrićgrada Žan Marjanović izjavio ranije „Srni“ da su profesor istorije-prvoapelant i profesor mašinstva-drugoapelant u višegradskoj srednjoj školi u službi lokalne politike zaustavili kolonu maturanata ispred Andrićgrada i spriječili ih da uđu i fotografišu se ispred biste Ive Andrića. U tekstu objavljenom na web-stranici tuženog od 4. juna 2013. godine pod naslovom „Matursko veče ispolitizovali lokalni vlastodršci“, pored ostalog, navodi se da su maturanti uputili otvoreno pismo ministru prosvjete i kulture RS i cjelokupnoj javnosti zbog nemilih događaja i da svojim potpisima tvrde da su njihov najbitniji dan u životu, matursko veče, ispolitizovali lokalni vlastodršci u saradnji sa profesorima koji su im zabranili šetnju kroz Andrićgrad i da je direktor Andrićgrada Žan Marjanović izjavio ranije da su profesori istorije-prvoapelant i profesor mašinstva-drugoapelant u službi lokalne politike zaustavili kolonu maturanata ispred Andrićgrada i spriječili ih da uđu i fotografišu se ispred biste Ive Andrića. Iz teksta objavljenog na web-stranici tuženog od 4. juna 2013. godine pod naslovom „Slučaj u Višegradu ispolitizovan“, pored ostalog, navodi se da je ministar prosvjete rekao da dosadašnje informacije ukazuju da je bilo propusta u organizaciji maturske večeri, jer su učenici bili nedovoljno uključeni u taj proces, da izjave koje su dobili ne ukazuju na grube povrede radne discipline i prekoračenja ovlaštenja. Ukazano je da je cijeli problem nastao kada su profesor istorije-prvoapelant i profesor mašinstva-drugoapelant prilikom šetnje maturanata zaustavili kolonu ispred Andrićgrada i spriječili učenike da uđu i slikaju se ispred biste Ive Andrića. „Mutabdžija“ je tim povodom rekao da su određene strukture očigledno ispolitizovale cijeli slučaj.

9. Ukazano je da je prvoapelant pisao demanti, a da je drugoapelant, također, pisao pismeno od 3. juna 2013. godine u vezi sa njihovim mišljenjem o konkretnom događaju.

10. Istaknuto je da iz odgovora na tužbu tuženog proizlazi da tuženi i ne osporava da je iznio u svojim člancima ono što apelanti i tvrde u svojim tužbama, ali da smatra da je tuženi iznio istinite činjenice i da je sporno saopštavanje istinito i da su novinari, s obzirom na više izvora informacija, s pravom vjerovali iznesenim informacijama o apelantima.

11. Iz zapisnika o interventnom uvidu Ministarstva prosvjete i kulture Republičkog pedagoškog zavoda (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 6. juna 2013. godine vidi se da je izvršen nadzor povodom organizacije i održavanja defilea maturanata ulicama grada i utvrđivanje činjenica u vezi sa navedenim događajima. Pored ostalog, u zapisniku je konstatovano da je 31. maja 2013. godine održana sjednica Nastavničkog vijeća i dogovorena tradicionalna šetnja 67. generacije na relaciji od škole do ćuprije na Drini, pa u povratku glavnom ulicom do rzavskog mosta. Navedeno je da nije planirana posjeta Andrićgradu, što se vidi iz zapisnika sa sjednica Nastavničkog vijeća održanih 22. maja i 31. maja 2013. godine. Istaknuto je da je direktor izjavio da je 31. maja 2013. godine oko 19.30 sazvao odjeljenske starješine završnih razreda da se izjasne hoće li za vrijeme šetnje maturanata posjetiti i Andrićgrad i tom prilikom, prema izjavama učesnika sa sastanka sa direktorom, od pet prisutnih četvoro je smatralo da ne postoje uslovi da se posjeti Andrićgrad, jer prilaz nije pogodan za učenike, i dogovoreno je da se ispoštuje maršruta usvojena na sjednici Nastavničkog vijeća od 31. maja 2013. godine. Učenici koji su posjetili Andrićgrad su izjavili da su to uradili samoinicijativno i da ih u tome niko nije sprečavao.

12. Dalje je navedeno da je prvoapelant, saslušan kao stranka u postupku, pored ostalog, naveo da je 7, 22. i 31. maja 2013. godine jednoglasno zaključeno da se maturska šetnja odvija tradicionalnom maršrutom od trga pored starog drinskog mosta i nazad. Istakao je da su pred samu matursku šetnju imali mini-sastanak kada ih je direktor obavijestio da je trpio pritiske iz Andrićgrada i drugih struktura kako bi se plan maturske šetnje promijenio. Pristupilo se glasanju na kojem su četiri profesora-razredne starješine bile za tradicionalnu šetnju, bez odlaska u Andrićgrad, zbog toga što su pristupni putevi zbog blata nepodobni za kretanje i činjenice da nikakvih želja, niti inicijativa za izmjenu tradicionalne maršrute nije bilo. Samo je profesor Goran Gigović bio za opciju obilaska Andrićgrada. Navodi da nije član nijedne političke partije i da nisu ni on, niti drugoapelant zaustavili kolonu maturanata ispred Andrićgrada i spriječili ih da uđu unutra i da se fotografišu. Također je naveo da s njim ni prije, ni u toku, a ni poslije objavljenih informacija niko nije kontaktirao. Drugoapelant, saslušan kao stranka u postupku, u suštini je iznio isto što i prvoapelant.

13. Svjedok Stanka Stanković, pored ostalog, navela je da je Nastavničko vijeće 22. maja 2013. godine donijelo odluku da se tradicionalna šetnja maturanata obavi kroz Višegrad, od stare ćuprije na Drini do rzavskog mosta i nazad, do starog drinskog mosta, i bila je prisutna toj sjednici, a ta odluka je poslije potvrđena. Istakla je da ih je pred samu šetnju pozvao direktor, saopštio informaciju o inicijativama za promjenu maršrute i dao im da se odluče. Navela je da je odlučeno sa jednim glasom protiv da se ne mijenja dogovorena maršruta. Nije vidjela, a nije ni čula komentare da su apelanti ispred Andrićgrada zaustavili kolonu maturanata i spriječili ih da uđu, a sve i da su htjeli, to ne bi mogli da urade budući da je na početku kolone maturanata bio policijski auto.

14. Svjedok Stojanka Topalović, pored ostalog, navela je da se šetnja maturanata odvijala po istom planu i programu od starog drinskog mosta do rzavskog mosta i nazad, do drinskog mosta. Istaknula je da je Nastavničko vijeće donijelo odluku 22. maja 2013. godine, kada je utvrđen program maturske šetnje, a 31. maja 2013. godine su imali kratko Nastavničko vijeće kad se utvrdio tačan broj učenika i profesora koji će ići. Ukazala je da ih je naveče, oko 19 sati i 20 minuta, 31. maja 2013. godine pozvao direktor u zbornicu i upoznao s tim da je kontaktirao sa više strana, te da je postojala inicijativa da maturanti u toku šetnje produže za Andrićgrad. Navela je da je bila na maturskoj večeri i da nije bila sa apelantima na tom istom mjestu, te da ne može tvrditi da li su utjecali na bilo koji način na učenike ali je pitala učenike iz svog odjeljenja o toj maturskoj večeri i niko od djece nije potvrdio da su ih navedeni profesori spriječili, ili da su bilo šta sugerisali u vezi sa odlaskom u Andrićgrad. Navela je da je ispred kolone išlo policijsko vozilo.

15. Osnovni sud je naveo da se navedenim tekstovima navode imena tužilaca i da se njihovi postupci dovode u vezu sa lokalnom politikom.

16. Ocjenjujući odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, po mišljenju prvostepenog suda, navodi izneseni u navedenim tekstovima ne predstavljaju iznošenje činjenica. Naime, po ocjeni Osnovnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o iznošenju činjenica, već o izraženom mišljenju, odnosno vrijednosnom sudu, čija se istinitost ne može dokazivati za razliku od činjenica čije se postojanje može dokazivati. Pored toga, istaknuto je da bi tuženi odgovarao samo u slučaju ako je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Ukazano je da su apelanti javni radnici, te da predmet saopštenja nije iz njihovog privatnog života, već iz njihove javne djelatnosti kao prosvjetnih radnika, tako da se tu mora imati veći stepen tolerancije.

17. Navedeno je da je kod donošenja prvostepene presude sud primijenio jasne upute iz presude Okružnog suda u ovom predmetu. Istaknuto je da je u ranijem postupku prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev, ali je Okružni sud ukinuo prvostepenu presudu, navodeći da se Okružni sud ne može složiti sa zaključkom prvostepenog suda o tome da je počinjena kleveta, te da prvostepeni sud nije napravio distinkciju između mišljenja i činjenica.

18. Prema tome, po mišljenju prvostepenog suda, apelanti nisu dokazali postojanje djela klevete, te je sud odbio njihov tužbeni zahtjev. Prvostepeni sud je ponovio da je kod donošenja odluke primijenio upute i postupio po presudama Okružnog suda od 25. marta 2014. godine i 30. maja 2014. godine.

19. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 91 0 P 026438 15 Gž 2 od 27. januara 2015. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

20. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da, kako proizlazi iz cjelokupnog spisa predmeta, te spornog članka, može se zaključiti da je izražavanje tuženog u predmetnom članku u suštini istinito a što ukazuje zapisnik sa sjednice Nastavničkog vijeća na kojoj su apelanti bili protiv odlaska maturanata u Andrićgrad kao dijela maturalne šetnje. Ukazano je da su navedeno u svojim iskazima potvrdili i sami apelanti budući da su glasali protiv šetnje u Andrićgrad. Dakle, po mišljenju Okružnog suda, činjenica je da su se apelanti protivili da maturanti posjete Andrićgrad.

21. Ukazano je da je formulaciju iz spornog teksta pod naslovom „Maturanti, ipak, spriječeni da prošetaju Andrićgradom“ prvostepeni sud pravilno ocijenio kao vrijednosne sudove, odnosno izražavanje mišljenja o apelantima i odnosima u lokalnoj zajednici, te stoga ne sadrže činjenične navode čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazivati. Također je navedeno da se sporno izražavanje ne tiče privatnog života apelanata, kako je i prvostepeni sud zaključio, odnosno njih kao prosvjetnih radnika.

22. Zbog navedenog, po mišljenju Okružnog suda, nije povrijeđen princip proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja slobode medija, s jedne strane, i ugleda javne ličnosti, s druge strane, na štetu slobode medija.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuju da sporna izražavanja predstavljaju činjenice, a ne vrijednosne sudove, kako to smatraju redovni sudovi. Ukazuju da je tuženi o apelantima objavio neistinite činjenice, jer je tuženi apelante kao prosvjetne radnike identifikovao kao lidere pokreta otpora protiv Andrićgrada, odnosno kao lica koja su fizički spriječila da maturanti uđu u Andrićgrad, odnosno lica koja su sve to uradila u interesu i po direktivama lokalne vlasti. Po mišljenju apelanata, u konkretnom slučaju tuženi nije uložio razumne napore u potvrđivanje činjenica koje su iznesene u spornom tekstu, posebno imajući u vidu propust tuženog da prethodno provjeri podatke koje je namjeravao objaviti u spornom izražavanju. Ukazuju da je Ministarstvo u svom zapisniku konstatovalo da odlukom Nastavničkog vijeća nije bila planirana posjeta Andrićgradu. Prema tome, po mišljenju apelanata, radi se o činjenicama koje je konstatovalo Ministarstvo, a da se radi o vrijednosnom sudu, navedeno se ne bi moglo provjeriti i ne bi moglo biti predmet inspekcijskog nadzora. Ukazuju da su apelanti, zbog spornog izražavanja, trpjeli razne neprijatnosti (pozivi na telefon, psovke, verbalne uvrede, osude na društvenim mrežama). Ukazuju da povodom istog činjeničnog događaja Okružni sud postupa nejednako, čime stvara nesigurnu pravnu praksu. S tim u vezi, apelanti navode da je Okružni sud u presudi od 23. maja 2014. godine, odlučujući o žalbi, iz istog činjeničnog i pravnog osnova utvrdio postojanje klevete učinjene na štetu apelanta i objavljeno izražavanje nije ocijenio kao vrijednosni sud ili mišljenje. Nadalje, u presudi Okružnog suda od 24. juna 2015. godine iz istog činjeničnog i pravnog osnova drugostepeni sud nalazi da se radi o vrijednosnom sudu i mišljenju, što je, po mišljenju apelanata, dokaz da je Okružni sud sudio pristrano. Ukazuju na odluke Ustavnog suda br. AP

4220/11, AP 4226/11, AP 5039/11 i AP 3870/11.

b) Odgovor na apelaciju

24. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod navoda i zaključaka iznesenih u osporenoj presudi, te da drugostepenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata na koja ukazuju u apelaciji.

25. Tuženi je naveo da se u konkretnom slučaju radi o suštinskoj istinitosti (ne istinitosti u detaljima) i da se tuženi ekskulpira zbog „suštinske istinitosti“ koja je u konkretnom slučaju evidentna, a ne istinitosti u detaljima čak i da su u pitanju činjenice. Ukazano je da apelanti imaju pravo na slobodu mišljenja, te da su u tom smislu na sjednici Nastavničkog vijeća iznijeli svoje mišljenje i slobodno izrazili stav da maturska šetnja ne treba da uključi posjetu Andrićgradu. Međutim, kada su u javnosti objelodanjeni navedeno mišljenje i stav apelanata koji nisu obuhvaćeni nikakvom profesionalnom ili drugom tajnom, apelanti se ljute i podnose tužbu. Tuženi je ukazao da bavljenje politikom nije ilegalna ili nedozvoljena ili nemoralna aktivnost. Stoga, ako neko tvrdi i iznosi stav da se neko bavi politikom, a u stvarnosti se ne bavi politikom, onda se ne može raditi o šteti nanesenoj ugledu apelanata. Navedena tvrdnja, i da je neistinita, nije podobna da nanese štetu, jer je u pitanju legitimna djelatnost. Po mišljenju tuženog, apelanti izigravaju cilj materijalnog prava, te tužbe podnose ne zbog satisfakcije, već lukrativnih pobuda, što se ne može prihvatiti. V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5. stav 1.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(... ) Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 91 0 P 026438 15 Gž 2 od 27. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tuženi odgovoran za klevetu, tj. da je iznošenjem tuženog spornih izjava o apelantima prouzrokovana šteta njihovom ugledu, te da se slijedom toga obaveže da im na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti naknadi nematerijalnu štetu. Budući da se, dakle, suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije kroz pravo na privatan život, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite ugleda apelanata, odnosno je li osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava na ugled i prava na slobodu izražavanja. Pravo na privatni život

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom

8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

37. S druge strane, apelanti su tražili zaštitu zbog navodne klevete, što znači da, u suštini, traže da se radi zaštite njihovog ugleda ograniči pravo tuženog na slobodu izražavanja koje je garantovano članom 10. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da se radi o „konfliktu“ dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom-pravu na ugled apelanata koje je kroz pravo na privatan život zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu tuženog na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.

38. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u svojoj dosadašnjoj praksi bavio pitanjem klevete putem objavljivanja spornih tekstova putem interneta kao što je to konkretan slučaj (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1236/14 od 7. marta 2017. godine, stav 29, i AP 668/13 od 12. maja 2016. godine, stav 11).

39. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor da li predmetni postupak ulazi u sferu „privatnog života“ apelanata, odnosno prava na ugled apelanata iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da predmetni postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti u vezi sa povređivanjem prava na ugled i čast apelanata, a što je dovedeno u pitanje spornim izražavanjem tuženog (vidi, tač. 7. i 8. ove odluke) o apelantima objavljenim na web-stranici tuženog ulazi u sferu „privatnog života“ apelanata, odnosno prava na ugled apelanata iz člana 8. Evropske konvencije.

40. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» u pravo na ugled apelanata iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti koje su, prema navodima tužbe, pretrpjeli zbog iznošenja spornih izražavanja tuženog na njegovoj web-stranici. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova nesumnjivo predstavljaju «miješanje» u pravo na ugled apelanata iz člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo na ugled apelanata bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti.

41. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u pravo na poštivanje ugleda apelanata u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili novčanu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti objavljenim spornim tekstovima na web-stranici tuženog. Slijedom navedenog, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da sporno izražavanje tuženog ne predstavlja činjenice, već mišljenje, odnosno vrijednosni sud tuženog čija se istinitost ne može dokazivati za razliku od činjenica čije se postojanje može dokazivati, te da, u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, nema odgovornosti tuženog za iznesena mišljenja. Dakle, po mišljenju redovnih sudova, apelanti nisu dokazali postojanje klevete u smislu Zakona o zaštiti od klevete zbog čega je odbijen njihov tužbeni zahtjev.

42. Suprotno navedenom, apelanti u apelaciji iznose tvrdnju da se u spornim tekstovima nije radilo o mišljenju tuženog (vrijednosnom sudu) o apelantima, već o činjenicama, i to neistinitim, zbog čega je tuženi odgovoran za klevetu. Dakle, predmetna apelacija pokreće pitanje ocjene da li sporno izražavanje tuženog predstavlja činjenice ili vrijednosni sud, odnosno mišljenje tuženog koje se ne može dokazati.

43. Ustavni sud podsjeća na to da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već istakli da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome Evropski sud je ukazao na to da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti, jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

44. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da razlika između činjenica i vrijednosnih sudova leži u količini činjeničnih dokaza koje je potrebno utvrditi. Drugim riječima, dok je zahtjev za dokazivanje istinitosti vrijednosne prosudbe gotovo nemoguće ispuniti, te time dolazi do kršenja člana 10. Evropske konvencije, zahtjev da se u skladu s razumnim standardom dokazivanja dokaže da je izjava o činjenicama supstancijalno istinita nije u suprotnosti sa članom 10. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3764/14 od 18. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , stav 52).

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su apelanti u vrijeme objavljivanja spornog izražavanja bili profesori u srednjoj školi u Višegradu. Dakle, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o osobama koje u maloj sredini, kakav je Višegrad, kao prosvjetni radnici (profesori) uživaju ugled i čast kako među đacima u školi u kojoj rade, tako i među građanima u sredini u kojoj žive.

46. Dalje, Ustavni sud zapaža da se spornim izražavanjem implicira da su apelanti zaustavili kolonu maturanata, spriječili ih da uđu u Andrićgrad i fotografišu se ispred biste Ive Andrića, a sve u službi lokalne politike koja se protivi Andrićgradu. Iz navedenog proizlazi da se sporno izražavanje sastoji od dva dijela, i to: činjeničnog dijela (da su apelanti zaustavili kolonu maturanata i spriječili ih da uđu u Andrićgrad) i vrijednosnog suda (da su apelanti navedeno uradili zbog pripadnosti lokalnoj politici koja se protivi Andrićgradu). Razmatrajući pravnu prirodu spornog izražavanja Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju prevladava vrijednosni sud, a ne činjenice, čija bi se istinitost mogla dokazivati u predmetnom postupku. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, sporno izražavanje ne predstavlja činjenice u smislu Zakona o zaštiti od klevete, već vrijednosni sud zasnovan na činjeničnim osnovama kako su to, u suštini, utvrdili redovni sudovi. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u vrijeme objavljivanja spornog izražavanja tuženi nije bio u mogućnosti da na jasan i nedvosmislen način putem određenih materijalnih dokaza utvrdi istinitost spornog izražavanja a što takvom izražavanju oduzima karakter činjenica koje se mogu dokazati. Dakle, tuženi u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao, u skladu s razumnim standardom dokazivanja, utvrditi istinitost spornog izražavanja zbog čega sporno izražavanje predstavlja vrijednosni sud, a ne činjenice. Pri tome Ustavni sud naglašava da, čak i kada su u pitanju i neistinite informacije, to ne znači da je osoba koja je objavila te informacije automatski odgovorna za klevetu, naročito kad su u pitanju mediji koji objavljuju tvrdnje o javnim ličnostima. Naime, praksa Evropskog suda i sudova u drugim evropskim zemljama razvija doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud, koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi, Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Također, Ustavni sud ukazuje da bi pravilo po kojem bi novinar u momentu sačinjavanja članka morao biti u potpunosti siguran da je ono što objavljuje tačno, zapravo, u cijelosti ograničilo slobodu izražavanja i time pravo društvene zajednice da bude obaviještena o aktuelnim temama. Međutim, to ne znači da su novinari ekskulpirani od obaveze da u skladu sa novinarskom etikom ulože razumne napore kako bi obezbijedili istinite i pouzdane informacije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u pravo apelanata na ugled osporenim odlukama redovnih sudova u skladu sa zakonom.

47. U vezi sa pitanjem ima li miješanje u pravo na ugled apelanata legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, odnosno da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u zaštiti ugleda svakog fizičkog lica od iznošenja ili pronošenja neistinitih činjenica na način da se to lice identifikuje trećem licu, a u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Nadalje, odredba člana 200. ZOO ima cilj ostvarivanje satisfakcije, odnosno namirenje odgovarajuće nematerijalne štete na ime povrede određenih prava, koju su počinili drugi, što svakako predstavlja legitiman cilj (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1625/07 od 2. decembra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 34).

48. Dalje, da bi miješanje u pravo na poštivanje privatnosti bilo opravdano, ono ne samo da mora služiti ostvarivanju legitimnog cilja od javnog ili općeg interesa nego mora postojati i razumna proporcionalnost između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići. Stoga, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li je miješanje u pravo na poštivanje ugleda apelanata bilo u skladu sa principom proporcionalnosti, tj. da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na ugled i zahtjeva općeg javnog interesa. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako apelanti moraju snositi «poseban i pretjeran teret». Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud uočava da su apelanti podnijeli predmetnu tužbu koju su redovni sudovi odbili kao neosnovanu smatrajući da sporno izražavanje ima karakter vrijednosnog suda koji se ne može dokazati, te da u okolnostima konkretnog slučaja apelantima nije pričinjena kleveta u smislu čl. 5. i

6. Zakona o zaštiti od klevete.

49. Slijedom navedenog, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o vrijednosnom sudu čija se istinitost ne može dokazivati u predmetnom postupku, kao i da je sporno izražavanje bilo u interesu obavještavanja javnosti o događaju značajnom za malu sredinu kao što je Višegrad (maturalna šetnja koja se odvija svake godine i koju je popratila javnost), Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo na poštivanje ugleda apelanata bilo proporcionalno legitimnom cilju zbog čega je uspostavljena pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (prava na ugled i prava na slobodu izražavanja).

50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava na ugled apelanata iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

51. Apelanti ukazuju na različitu praksu istih redovnih sudova povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja (isti događaj). Naime, apelanti navode da je povodom gotovo istog izražavanja o apelantima od istih redovnih sudova zaključeno da se radi o neistinitim činjenicama (kleveta), a ne o vrijednosnom sudu. Iz navedenog proizlazi da apelanti smatraju da je u predmetnom postupku došlo do kršenja pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje. Stoga će ove navode apelanata Ustavni sud ispitati kroz pravo na pravično suđenje.

52. Ustavni sud ističe da je u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Dalje, u toj odluci Ustavni sud je naglasio da je taj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze proturječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

53. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na specifičnost pravne prirode postupka povodom zahtjeva za naknadu štete učinjene klevetom. Pri tome Ustavni sud naglašava da je kod ovih postupaka, u smislu Zakona o zaštiti od klevete, u svakom pojedinom slučaju neophodno voditi računa da se sporno izražavanje sagleda kroz sve okolnosti koje su relevantne za konkretan slučaj, te da se, uzimajući u obzir te okolnosti i njihovom ocjenom od redovnih sudova, izvede zaključak da li u konkretnom slučaju sporno izražavanje predstavlja ili ne predstavlja klevetu (član 6. citiranog zakona). Zbog toga je, po mišljenju Ustavnog suda, moguće da povodom istog događanja i gotovo istog izražavanja, kao i iz istog suda proizađe različit zaključak o postojanju klevete budući da je zaključak o postojanju/nepostojanju klevete, zapravo, determiniran specifičnim okolnostima svakog konkretnog slučaja. Suprotnim tumačenjem bi bila dovedena u pitanje primjena Zakona o zaštiti od klevete koji nalaže da se putem odlučivanja o tužbama podnesenim zbog klevete predmeti sagledaju kroz relevantne okolnosti koje su navedene u članu 6. citiranog zakona. Stoga, proizlazi da u svakom konkretnom slučaju odluka redovnih sudova zavisi od ocjene okolnosti koje su relevantne za svaki konkretni slučaj.

54. Slijedeći navedeno, proizlazi da navodi apelanata o tome da je povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja isti sud donio drugačiju odluku ne vodi neminovno zaključku da je došlo do povrede prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje, budući da je u svakom konkretnom slučaju neophodno sagledati specifične okolnosti tog slučaja, te utvrditi njihovu važnost za taj predmet a kako bi se na koncu izveo zaključak o postojanju klevete. U konkretnom slučaju, kao što je Ustavni sud već elaborirao kroz ocjenu navoda apelanata o povredi njihovog prava na ugled, ovaj sud je utvrdio da su redovni sudovi, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog predmeta, zaključili da sporno izražavanje ima karakter vrijednosnog suda koji se ne može dokazati, te da, s tim u vezi, apelantima nije pričinjena kleveta u smislu čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti od klevete.

55. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s principom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava na ugled apelanata iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje u pravo na poštivanje ugleda apelanata bilo proporcionalno legitimnom cilju zbog čega je uspostavljena pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (prava na ugled i prava na slobodu izražavanja).

57. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u pogledu segmenta pravne sigurnosti kada se u konkretnom slučaju radi o postupku specifične pravne prirode u kojem redovni sudovi moraju uzeti u obzir relevantne okolnosti koje ima u vidu Zakon o zaštiti od klevete a zbog čega odluke čak i istih redovnih sudova povodom istog događaja i gotovo istog izražavanja mogu biti u konačnici različite.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4432/15 (Ž. A. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio