Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2087/17 (E. S.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2087/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2087/17, rješavajući apelaciju Elvira Saletovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvir Saletović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 1000357 17 Kž 3 od 23. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvir Saletović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 26. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 1000357 17 Kž 3 od 23. marta 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BD) i krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 365. stav 1. KZ BD, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, s tim da mu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. novembra 2016. godine pa nadalje. Takođe, apelantu je, temeljem člana 78. stav 1. KZ BD, izrečena mjera sigurnosti trajnog oduzimanja predmeta i to: jednog PVC paketa sa praškastom materijom koja sadrži opojnu drogu „Kokain" i devet puščanih i 35 pištoljskih metaka i određeno da se isti imaju predati Policiji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i uništiti.

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je na osnovu uvida u prvostepeni spis, kao i tonski zapis sa ročišta od 22. decembra 2016. godine sa sigurnošću utvrđeno da je apelant kao optuženi u prisustvu svog branitelja izjavio da ostaje kod zaključenog sporazuma o priznanju krivice, te da se "sve što mu se stavlja na teret desilo onako kako je to navedeno u potvrđenoj optužnici". Apelacioni sud je naveo da je apelant detaljno upoznat sa svim posljedicama zaključenja sporazuma, u smislu člana 231. stav 6. tač. a) do e) Zakona o krivičnom postupku Brčko distikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BD). Zatim, da je prvostepeni sud, nakon što je na temelju dokaznog materijala priloženog uz sporazum utvrdio da u spisu postoji dovoljno dokaza o krivnji apelanta, u skladu sa članom 231. stav 7. ZKP BD, prihvatio sporazum o priznanju krivice i nastavio s pretresom za izricanje krivične sankcije predviđene sporazumom, nakon čega je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Apelacioni sud je naveo su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori kojima ukazuje na to da je prvostepena presuda zasnovana na dokazima na kojima se, u smislu člana 10. stav 2. ZKP BD, ne može zasnovati, te da prvostepeni sud nije "provjerio da li u dokazi na kojima se temelji osnovana sumnja zakoniti". Naime, Apelacioni sud je naveo da je tačno da je prvostepeni sud, prilikom prihvatanja sporazuma o priznanju krivice, u smislu člana 231. stav 6. tačka b) ZKP BD, dužan provjeriti postoji li dovoljno dokaza o krivici optužnog. Međiutim, da takva obaveza prostepenog suda u sebi ne inkorporira i obavezu preispitivanja zakonitosti pribavljenih dokaza, budući da se to pitanje moglo i moralo raspraviti u fazi prethodnih prigovora ili na glavnom pretresu tokom provođenja tih dokaza. Apelacioni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju apelant u fazi zakazivanja glavnog pretresa zaključio sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojom prilikom je upoznat da se potpisivanjem takvog sporazuma, između ostalog, odriče prava na suđenje u smislu člana 231. stav 6. tačka c) ZKP BD. Pri tome, Apelacioni sud ukazao da je apelantu na navedenu posljedicu ukazano i tokom ročišta od 22. decembra 2016. godine na kojem je prvostepeni sud razmatrao da li postoje uslovi za prihvatanje sporazuma o priznanju krivice. S obzirom na to, te kako se pitanje relevantnosti i zakonitosti pojedinih dokaza može meritorno raspravljati samo na glavnom pretresu (suđenju), Apelacioni sud je naveo da nije bilo osnova da se pitanje zakonitosti provođenja posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačka

f) ZKP BD, kao i svih dokaza koji su proistekli iz tih posebnih istražnih radnji, cijeni u ovoj fazi žalbenog postupka, posebno s aspekta odredbe člana 116. stav 5. ZKP BD.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je prvostepena presuda nezakonita iz razloga što je prvostepeni sud, suprotno procesnoj obavezi iz člana 231. stav 6. tačka

b) ZKP BD, te suprotno članu 10. stav 2. ZKP BD, prvostepenu presudu zasnovao na nezakonitom dokazu. Naime, apelant navodi da je prvostepeni sud, u smislu člana 231. stav 6. tačka b) u vezi sa članom 10. stav 2. ZKP BD, bio u obavezi da, osim ispitivanja da li postoji dovoljno dokaza o apelantovoj krivici, utvrdi da li su ti dokazi zakoniti (jer se presuda može zasnovati samo na zakonitim dokazima).

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima (kojima je ukazivao na to da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, te da je prvostepeni sud propustio da preispita zakonitost dokaza na kojima je zasnovao svoju presudu), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2087/17 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio