Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-57/18 (L. L.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-57/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine u predmetu broj AP 57/18, rješavajući zahtjev Ljubiše Lalovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ljubiše Lalovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubiša Lalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Veljko M. Čivša, advokat iz Sokoca, podnio je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine i S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine. Apelant je postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 015384 14 K od 14. septembra 2016. godine, apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u tački 2. izreke presude počinio krivično djelo dogovor za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem testu: KZ RS), te radnjama opisanim u tački 3. izreke presude krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa krivičnim djelom razbojništvo iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) vezi sa članom 33. KZ FBiH. Na osnovu navedenih zakonskih propisa uz primjenu odredaba čl. 39., 42. i 48. KZ BiH, Sud BiH je apelantu za krivična djela koja je počinio utvrdio kazne zatvora u trajanju od pet godina (tačka 3) i jednu godinu (tačka 2) te je, na osnovu člana 53. stav 2. tačka b) KZ BiH, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i 10 mjeseci. Na osnovu člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) apelant i saoptuženi E.K., A.K., N.T., B.C., D.V. i M.R. obavezani su da solidarno plate oštećenoj “Privrednoj banci Sarajevo d.d.” Sarajevo iznos od 2.197.111,00 EUR-a, u protivvrijednosti u konvertibilnim markama prema srednjem kursu Centralne banke BiH, važećem na dan uplate, na ime naknade štete nastale izvršenjem krivičnog djela, dok se sa ostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećena upućuje na parnicu. Apelant je, skupa sa drugim saoptuženim, na osnovu člana 188. stav 1. ZKP BiH, obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, čiju visinu će Sud odrediti posebnim rješenjem.
3. Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj SI 2 K 015384 17 Kž 13 od 22. maja 2017. godine apelantova žalba je djelomično uvažena pa je prvostepena presuda preinačena u tački 2 osuđujućeg dijela izreke prvostepene presude na način da se u odnosu na apelanta, na osnovu člana 283. tačka e) ZKP BiH, za radnje i krivično djelo dogovor za izvršenje krivičnog djela iz člana 384. KZ RS optužba odbija, pa je slijedom toga prvostepena presuda u odnosu na apelanta preinačena u dijelu odluke o kazni tako da je apelant, za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav
2. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZ FBiH u vezi sa članom
33. KZ FBiH u odnosu na tačku 3. izreke presude za koje je tom presudom oglašen krivim, na osnovu čl. 39., 42. i 48. KZ BiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. U skladu sa članom 58. KZ BiH, apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru i to od 12. septembra 2012. do 16. avgusta 2013. godine i od 1. septembra do 6. novembra 2009. godine. U preostalom dijelu je žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je redovni sud pogrešno primijenio pozitivno-pravne propisa. Naime, apelant najprije ističe da mu nije sudilo nepristrasno sudsko vijeće te pojašnjava da je u predmetnom postupku bilo više saoptuženih osoba u odnosu na koje su razdvojeni postupci u kojima su donesene osuđujuće presude od strane istog sudskog vijeća. Nadalje, apelant navodi da je kompletna optužnica koja se tiče njega zasnovana na iskazu A.V., koji je „dobio imunitet od krivičnog gonjenja“, te da ni jedan svjedok nije potvrdio ono što je A.V. rekao za njega. Apelant dalje navodi da izreka osuđujećeg dijela presude ne sadrži činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela, niti činjenice od kojih zavisi primjena koje druge odredbe krivičnog zakona. Također, apelant prigovara analizi izvedenih dokaza te u tom kontekstu u apelaciji polemiše sa zaključcima suda o utvrđenim činjenicama. Slijedom toga, apelant prigovara ocjeni izvedenih dokaza i smatra da sud nije utvrdio odlučne činjenice u skladu sa standardom van svake razumne sumnje na koji način je povrijeđen i princip in dubio pro reo. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom se određuje da se prekine izdržavanje kazne“ utvrđene Presudom Suda BiH broj SI 2 K 015384 17 Kž 13 do donošenja odluke Ustavnog suda po podnijetoj apelaciji.
5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
7. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Također, Ustavni sud podsjeća da u Bosni i Hercegovini postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne i to Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS) u čijim je relevantnim odredbama regulisan postupak odgađanja izvršenja kazne. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost koju ima prema relevantnim odredbama ZIKS-a, odnosno „da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova“, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene.
8. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije dostavio dokaze da je koristio mogućnosti koje ima prema ZIKS-u, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman