Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2942/17 (B. M.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Posjed
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2942/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2942/17, rješavajući apelaciju Branka Milića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Milić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 027748 15 Rev od 25. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnio je 12. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 027748 15 Rev od 25. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odlučeno je da je apelant dužan da tužitelju (D. M.) preda u posjed predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke) i da ukloni sve objekte koje je izgradio na navedenoj nekretnini, te je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj prizna jače pravo posjeda na predmetnim nekretninama.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prema utvrđenju prvostepenog suda pravna prednica stranaka A. M. sačinila sudski testament kojim je spornu nekretninu ostavila u naslijeđe apelantu, kako to proizlazi iz zapisnika Osnovnog suda u Zenici od 5. maja 1987. godine, kao i da je istu parcelu Ugovorom o darovanju od 22. januara 2008. godine poklonila tužitelju, te da je Ugovor proveden u Katastru nekretnina. Nadalje, da apelant spornu parcelu koristi od 5. maja 1987. godine, te da je na navedenoj parceli uz saglasnost A. M. sagradio pomoćne objekte - štalu, šupu za drva, pušnicu i svinjac. Vrhovni sud je ukazao da je iz tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud izveo zaključak da je A. M. poslije sastavljanja sudskog testamenta, a prije svoje smrti, raspolagala spornom nekretninom na način što ju je darovala tužitelju, na koji način je opozvala dio sudskog testamenta koji se odnosi na predmetnu parcelu što je u skladu sa odredbom člana 105. Zakona o nasljeđivanju. Zatim, da iz navedenih razloga, taj sud tužitelju pruža pravnu zaštitu i s pozivom na odredbu člana 43. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima odlučuje kao u izreci svoje presude, te da istovremeno prvostepeni sud odbija apelantov protivtužbeni zahtjev sa obrazloženjem da je apelant predmetno zemljište samo koristio po odobrenju vlasnice, pa da nije bio savjestan posjednik i nije mogao steći pravo vlasništva održajem, ali ni građenjem. Nadalje, da je drugostepeni sud prihvatio činjenični, ali ne i pravni zaključak prvostepenog suda, pa da je usvojio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu, te odbio zahtjev tužitelja i usvojio protivtužbeni zahtjev s pozivom na odredbe članova 32., 35. stav 1., 77. stav 1. i Zakona o vlasničko - pravnim odnosima. Naime, da u obrazloženju presude drugostepeni sud navodi „da prvostepeni sud pogrešno poprima da je apelant u navedenih 20 godina imao samo pravo korištenja, a što tužilac nije dokazao niti to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je nakon sastavljenog testamenta na zapisnik Osnovnog suda u Zenici od 5. maja 1987. godine A. M. dala apelantu saglasnost za poduzimanje svih radnji na spornoj nekretnini u duhu navedenih odredbi Zakona o vlasničko - pravnim odnosima i ne može biti riječi ni o kakvom korištenju, već o nesmetanom i mirnom posjedu sporne parcele od strane apelanta kao uslova za sticanja prava vlasništva dosjelošću...“. Vrhovni sud je istakao da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant u posjed predmetne parcele ušao i pomoćne objekte gradio uz isključivo odobrenje i saglasnost A. M., pa da suprotno pogrešnom pravnom shvatanju drugostepenog suda, neovisno od činjenice što je apelant znao da mu je spornu parcelu zavještalac A. M. sudskim testamentom ostavila u naslijeđe, da nije bio njen savjestan posjednik jer se u tom slučaju radi o davanju na korištenje do opoziva tzv. prekariju. Naime, da se pravo vlasništva dosjelošću odnosno održajem (bilo redovnim ili vanrednim) može steći samo pod uslovom da je posjednik bio savjestan, a to je onaj ko nije znao niti mogao znati da ono što koristi nije njegovo, (što je apelant znao jer je tražio saglasnost A. M.). U vezi s tim je zaključeno, da se zbog toga pogrešnim pokazuje pravni stav drugostepenog suda da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva po odredbi člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima. Naglašeno je da su i pomoćni objekti izgrađeni od strane apelanta na navedenoj parceli uz odobrenje i saglasnost A. M., a da se isti ne smatraju ni objektima trajne namjene, što je preduslov da bi se uopšte moglo govoriti o sticanju prava vlasništva građenjem (član 27. - 29. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima), te da ni na taj način apelant nije mogao steći pravo vlasništva predmetne parcele. Vrhovni sud je ocijenio da je tužitelj zaključenjem Ugovora o poklonu stekao valjani pravni osnov za sticanje prava vlasništva, a provođenjem Ugovora u javne knjige i pravo vlasništva predmetne parcele, zbog čega da mu pripada pravo da po članu 43. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima od apelanta zatraži predaju u posjed predmetne parcele i uklanjanje postavljenih objekata.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da je pogrešno i proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakon o nasljeđivanju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi (prvostepeni sud i Vrhovni sud) utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pa se ne može zaključiti ni da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman