Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-192/18 (G. P.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kazna
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-192/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-192/18, rješavajući apelaciju Gojka Pezera, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Gojko Pezer protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 023627 17 Kžk od 20. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gojko Pezer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Bojan Vuković, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 023627 17 Kžk od 20. novembra 2017. godine. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se odložiti izvršenje kazne zatvora koja mu je izrečena Presudom Suda BiH broj S1 2 K 023627 17 Kžk od 20. novembra 2017. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela pripremanje krivičnog djela iz člana 248. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok mu je kao sporedna kazna izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, te su od apelanta trajno oduzeti predmeti izvršenja krivičnog djela (vreće rezanog duhana, kartonske kutije, donji dijelovi i poklopci, PVC vrećice i prazne ambalaže - preciznije opisano u izreci osporene odluke).

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 023627 17 K od 14. aprila 2017. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela nedozvoljen promet akciznih proizvoda iz člana 210a. KZ, te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo, dok mu je kao sporedna kazna izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji (prijedlog da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se apelantu izrekne bezuslovna kazna zatvora u rasponu zaprijećene kazne za predmetno krivično djelo) i apelant. Sud BiH, odlučujući o podnesenim žalbama, donio je Rješenje broj S1 2 K 023627 17 Kž od 18. oktobra 2017. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu zbog utvrđene bitne povrede odredaba krivičnog postupka i odredilo održavanje pretresa pred tim sudom.

3. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je nakon održanog javnog pretresa, utvrđeno da je apelant u porodičnoj kući u kojoj stanuje, u namjeri da stavi u promet, odnosno proda proizvode za koje je znao da nisu obilježeni kontrolnim i poreznim markicama na način propisan zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, a nakon što je u prethodnom periodu od maja do juna 2015. godine u kontinuitetu nabavljao veću količinu duhana od V. J. i drugih njemu poznatih osoba, u kući držao 83,11 kg rezanog duhana zapakovanog u osam vreća, kao i ambalažu za pakovanje, a sve kako bi duhan prodavao na tzv. crnom tržištu, odnosno namjeravao, radi sticanja protivpravne imovinske koristi, prometovati robom koja nije obilježena akciznim markicama i koja je kao takva u ograničenom prometu, na koji način bi izbjegavao plaćanje akciznog opterećenja robe. Naime, naglašeno je da je Sud BiH pri odlučivanju u predmetnoj pravnoj stvari imao u vidu odredbe člana 280. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) prema kojoj sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da iz činjeničnog opisa radnji apelanta datog u preciziranoj optužnici ne proizilazi da je apelant proizvode za koje je znao da nisu obilježeni kontrolnim i poreznim markicama stavio u promet, da ih je prodao, niti da je iste nezakonito proizveo (a što predstavlja bitna obilježja krivičnog djela iz člana 210a. stav 1. KZ za koje se apelant preciziranom optužnicom teretio), već da je apelant namjeravao radi sticanja protivpravne imovinske koristi prometovati robom (duhanom) koja nije obilježena akciznim markicama, a koji duhan je apelant prethodno u kontinuitetu nabavljao i držao u svojoj kući. Pri tome, Sud BiH je naglasio da izmjena u pogledu pravne ocjene djela u odnosu na onu sadržanu u preciziranoj optužnici nije bila na apelantovu štetu, jer je s obzirom na visinu zaprijećene kazne, krivično djelo iz člana 248. KZ lakše od onog djela za koje se apelant teretio precizirano optužnicom. S tim u vezi je istaknuto da je ocjenom izvedenih dokaza, vijeće izvelo nesumnjiv zaključak o apelantovom učešću u radnjama koje su mu stavljene na teret, pa tako iz Izvještaja o postupanju po Naredbi Tužilaštva BiH za analitičku obradu podataka, Ministarstvo sigurnosti BiH, SIPA od 21. septembra 2016. godine proizilazi da su u periodu od 23. marta do 25. septembra 2015. godine provođene posebne istražne radnje iz odredaba člana 116. stav 2. tačka 4) ZKP prema većem broju osoba i telefonskih brojeva, među kojima i broj telefona (korisnik NN lice) za kojeg je naknadno utvrđeno da se radi o apelantu. Sud BiH je naveo da su u maju i junu 2015. godine registrovani kontakti između apelanta i V. J., a u periodu od 2. jula do 2. avgusta 2015. godine kontakti apelanta i NN osoba, kojom prilikom je dogovarana kupovina i prodaja rezanog duhana i detalji vezani za izvršenje tih radnji (sadržaji telefonskih razgovora navedeni u obrazloženju osporene odluke). U odnosu na odluku o krivičnopravnoj sankciji, Sud BiH je, cijeneći olakšavajuće okolnosti (apelant relativno starije životne dobi, porodično stanje, da su proizvođači duhana u nezavidnom položaju zbog nepostojanja otkupnih stanica na tom području) i otežavajuće okolnosti (apelantova sklonost ka vršenju krivičnih djela koja se ogleda u višestrukoj osuđivanosti, upornost u poduzimanju radnji kojima je stvarao uslove za učinjenje krivičnog djela, kontinuirano djelovanje u cilju nabavke proizvoda koji nisu obilježeni kontrolnim i poreznim markicama), zaključio da je kazna zatvora od šest mjeseci srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela, posljedicama izvršenja i stepenu krivnje apelanta, nalazeći da će se istom ostvariti svrha kažnjavanja, kako generalne, tako i specijalne prevencije.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da je Sud BiH arbitrarno postupio prilikom odlučivanja o krivičnopravnoj sankciji. Apelant navodi da je drugostepena presuda donesena na njegovu štetu jer mu je izrečena kazna zatvora i veći iznos novčane kazne nego u prvostepenoj presudi, čime je prekršena odredba člana 307. ZKP (kojom je propisano da ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne može izmijeniti na njegovu štetu).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci Sud BiH dao argumentovane razloge na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova krivična odgovornost, a što Ustavnom sudu ne odaje utisak bilo kakve proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud uočava da je Sud BiH prilikom donošenja odluke o kazni jasno ukazao da je cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta koje je smatrao značajnim, te zaključio da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u pogledu odluke o kazni dao zadovoljavajuće i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na kršenje člana 307. ZKP, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je i Tužilaštvo podnijelo žalbu protiv prvostepene presude, tako da ovi apelantovi navodi sami po sebi, bez relevantnih argumenata, ne dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-192/18 (G. P.) | Sudska praksa | Aktio