Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4075/17 (R.I.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4075/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4075/17, rješavajući apelaciju R. I., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. I.

protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 071318 17 Kž 2 od 10. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. I. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Perić, advokat iz Bijeljine, podnio je 27. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 071318 17 Kž 2 od 10. jula 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 071318 17 K 2 od 11. maja 2017. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

3. Presudom Okružnog suda broj 80 0 K 071318 17 Kž 2 od 10. jula 2017. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena odluka u dijelu odluke o kazni, te je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

4. U toku krivičnog postupka, koji je okončan osporenom odlukom, utvrđeno je da apelant 3. februara 2015. godine, upravljajući putničkim motornim vozilom, protivno odredbama člana 28. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, nije upravljao vozilom naročitom opreznošću i takvom brzinom da u slučaju potrebe može zaustaviti vozilo ispred pješačkog prelaza, iako je bio svjestan da ovakvom nepropisnom vožnjom može doći do povređivanja ljudi sa teškim tjelesnim povredama ili smrtnim ishodom, ali je olako držao da ovakve posljedice neće nastupiti, pa je tom prilikom udario pješaka M. S. (u daljnjem tekstu: nastradali) koji je prelazio preko pješačkog prelaza, kojom prilikom se povrijedio (povrede preciznije opisane u izreci prvostepene odluke) i nakon nastalih komplikacija preminuo 19. aprila 2015. godine u Urgentnom centru u Beogradu. Takođe je utvrđeno da je tom prilikom apelant, protivno članu 174. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, upravljao vozilom pod dejstvom alkohola sa 0,86 gr/kg (0,91 promila alkohola u krvi). Dakle, utvrđeno je da je apelant kao učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa, iz nehata ugrozio javni saobraćaj usljed čega je kod drugog lica nastupila smrt.

5. U obrazloženju osporene konačne odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je činjenično utvrđenje prvostepenog suda rezultat kritičke i sadržajne analize nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa drugim izvedenim objektivnim i subjektivnim dokazima. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Ž. B., materijalnu dokumentaciju uviđaja saobraćajne nezgode, kao i iskaze svjedoka neposrednih očevidaca saobraćajne nezgode, pravilno utvrdio da je nastradali prelazio kolovoz na obilježenom pješačkom prelazu sa lijeve na desnu stranu (gledano u pravcu kretanja vozila), da vozilo prije udara u nastradalog nije kočilo (vozilo u trenutku stupanja nastradalog na kolovoz od mjesta udara bilo udaljeno 40 metara), te da je do udara vozila kojim je upravljao apelant u nastradalog došlo na obilježenom pješačkom prelazu na srednjem dijelu desne saobraćajne trake kojom se kretalo apelantovo vozilo. Okružni sud je ukazao da u pogledu brzine kretanja vozila postoji približna podudarnost u nalazima i mišljenjima vještaka saobraćajne struke, s obzirom da je vještak Ž. B. na osnovu objašnjenih proračuna zaključio da brzina kretanja nije bila manja od 50 km/h (najviše do 56 km/h), dok su vještaci F. K. i D. R. zaključili da je na osnovu primijenjenih metoda brzina kretanja vozila iznosila između 50 i 52 km/h. Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao detaljne razloge za neprihvatanje dijela nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke F. K. i D. R. (vještaci odbrane) koji su mimo objektivno utvrđenih činjenica zaključili da je nastradali trčao preko pješačkog prelaza brzinom od 15,84 km/h, na osnovu čega su izveli zaključak da je nastradali iznenada i nebezbjedno pretrčavao kolovoz i da je on zbog takvog načina kretanja izazvao saobraćajnu nezgodu, koju apelant, s obzirom na brzinu kretanja vozila nije mogao izbjeći ni ekstremnim kočenjem. Shodno tome, Okružni sud je ukazao da takvi zaključci nemaju podlogu u saobraćajno-tehničkim tragovima pronađenim na licu mjesta saobraćajne nezgode i u materijalnoj dokumentaciji sa uviđaja, niti u iskazima svjedoka V. B., N. M. i D. Č.. Naime, Okružni sud je istakao da vještaci F. K. i D. R. zaključuju da je apelant na pojavu nastradalog reagovao u momentu njegovog stupanja na pješački prelaz kada je vozilo kojim je upravljao apelant od mjesta kontakta bilo udaljeno 18 metara, što je proizvoljan i pogrešan zaključak, iz razloga što je nesporno utvrđeno da vozilo prije udara u nastradalog nije kočilo, niti je apelant preduzeo neku drugu radnju da bi izbjegao udar u nastradalog, a što je i sam apelant priznao u svom iskazu (u svojstvu svjedoka izjavio da nije ni vidio kretanje nastradalog i da ne zna sa koje strane je nastradali došao). Takođe, Okružni sud je ukazao da je zaključak vještaka da je nastradali trčao preko pješačkog prelaza u koliziji sa međusobno saglasnim iskazima svjedoka V. B. (izjavio da se nastradali pješačkim prelazom kretao normalnim korakom), N. M. (izjavio da vozilo nije kočilo prije naleta na nastradalog) i D. Č. (izjavio da nije vidio kako je došlo do kontakta, ali da nije čuo da je vozilo kočilo), kao i mišljenjem vještaka sudskomedicinske struke Z. C. da je nastradali u momentu udara bio u raskoraku i da lokacija i karakter povreda donjih ekstremiteta ukazuju da je nastradali u momentu udara, najvjerovatnije bio u stanju mirovanja. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je apelant, kao vozač usljed nepažljive vožnje propustio da obrati dužnu pažnju na nastradalog, iako ga je prema uslovima osvjetljenja i stanja puta mogao uočiti već prilikom stupanja na obilježeni pješački prijelaz i da vozilo zaustavi ispred pješačkog prelaza i propusti nastradalog, pa su propusti apelanta u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode i posljedicom koja je tom prilikom nastupila.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da u konkretnom slučaju postoje dva suprotstavljena mišljenja vještaka saobraćajne struke u pogledu uzroka saobraćajne nezgode, te ističe da su sudovi pogrešno cijenili izvedene dokaze ne prihvativši nalaz vještaka F. K. i D. R. Apelant navodi da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo, jer su sudovi propustili da činjenice u pogledu kojih postoji sumnja riješe na način povoljniji po apelanta. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su u konkretnom slučaju cijenjeni izvedeni dokazi, te u vezi s tim utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni prospisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku). Pri tome, prema članu 15. Zakona o krivičnom postupku, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključaka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su sudovi (prvostepeni i Okružni sud) jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovog navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju, redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4075/17 (R.I.) | Sudska praksa | Aktio