Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2515/17 („Vimes“ d.o.o Visoko)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2515/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2515/17, rješavajući apelaciju „Vimes“ d.o.o Visoko, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Vimes“ d.o.o Visoko protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 236403 16 Pžp od 26. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vimes“ d.o.o Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 236403 16 Pžp od 26. aprila 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM. Određeno je da će se, na osnovu člana 19. stav 3. Zakona o carinskim prekršajima BiH, od apelanta kao uvoznika naplatiti protivvrijednost robe u iznosu od 35.921,73 KM, koja prema Zakonu o carinskoj politici BiH predstavlja carinsku vrijednost, koju mjeru će izvršiti Uprava za indirektno oporezivanje, Regionalni centar Banja Luka (u daljnjem tekstu: UIO RC Banja Luka).

2. U obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je naveo da je odredbama člana 19. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima BiH propisano, između ostalog, da će se oduzeti roba koja je predmet prekršaja iz člana 6. tog zakona ako je počinilac izvršio neku od radnji predviđenih u članu 6. tog zakona, te da je stavom 3. istog člana propisano da ako se roba ne pronađe, od učinioca prekršaja će se naplatiti njena protivvrijednost koja, prema odredbama Zakona o carinskoj politici BiH, predstavlja carinsku vrijednost i da će se sprovesti postupak naplate uvoznih i izvoznih dažbina u smislu tog zakona. Prvostepeni sud je istakao da s obzirom da roba koja je predmet konkretnog prekršajnog postupka nije privremeno oduzeta i da se ista ne nalazi pod carinskim nadzorom, jer je po određenoj carinskoj prijavi puštena u slobodan promet, da je sud na osnovu člana 19. stav 3. Zakona o carinskim prekršajima BiH odredio da se od apelanta kao uvoznika naplati protivvrijednost robe u određenom iznosu, koja prema Zakonu o carinskoj politici BiH predstavlja carinsku vrijednost, koju mjeru će izvršiti UIO RC Banja Luka, Odsjek za pružanje usluga.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov žalbeni navod u kojem se osporava dio odluke u kojem je navedeno da će zaštitnu mjeru izvršiti UIO RC Banja Luka, jer da se tim žalbenim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost izrečene zaštitne mjere u skladu sa članom 19. stav 3. Zakona o carinskim prekršajima BiH.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se Okružni sud nije upuštao u žalbene razloge, da je zauzeo pravno stanovište da je „neosnovan žalbeni navod u kojem se osporava dio odluke u kojem je navedeno da će zaštitnu mjeru izvršiti UIO RC Banja Luka“ bez ikakvog obrazloženja i pravnog stanovišta. Apelant je istakao da su nadležnosti UIO propisane članom 7. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje, te da tim članom nije propisano da ista vrši naplatu zaštitne mjere, iz prostog razloga što zaštitna mjera nije indirektni porez, već sudska mjera koja se izriče u sudskom postupku. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama gore već navedenim.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant uopšte ne osporava da je počinio predmetni prekršaj, niti da mu je nezakonito izrečena prekršajna sankcija i zaštitna mjeru, već da samo ukazuje na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise kada su odredili da će zaštitnu mjeru izvršiti UIO RC Banja Luka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da odluka sudova u konkretnom slučaju da će zaštitnu mjeru izvršiti UIO RC Banja Luka, sama po sebi ne dovodi u pitanje poštivanje apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Naime, Ustavni sud ukazuje da i u slučaju da su sudovi odredili da će predmetnu zaštitnu mjeru izvrši neko drugi umjesto UIO RC Banja Luka, da bi to ponovo rezultiralo istim ishodom po apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2515/17 („Vimes“ d.o.o Visoko) | Sudska praksa | Aktio