Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2312/17 (JP "Radio Brčko" d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Raskid ugovora
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2312/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2312/17, rješavajući apelaciju JP "Radio Brčko" d.o.o. Brčko, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP "Radio Brčko" d.o.o. Brčko protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 005696 16 Gž 2 od 15.
marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP "Radio Brčko" d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 5. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 005696 16 Gž 2 od 15. marta 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 005696 13 P 2 od 26. februara 2016. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (poimenično navedeni u uvodu presude - etažni vlasnici stanova u zgradi "Soliter"), te je obavezan apelant kao tuženi da skine antenski stub i ukloni cjelokupnu svoju opremu sa krova stambene zgrade i da preda tužiteljima u posjed i slobodno raspolaganje navedeni prostor u stanju u kome se nalazio prije zaključenja ugovora o zakupu (stav I izreke). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu (stav II izreke presude). Usvojen je apelantov protutužbeni zahtjev i utvrđeno je da je ništav predmetni ugovor o zakupu (stav III izreke presude). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav IV izreke presude).
3. Presudom Apelacionog suda uvažena je žalba tužitelja i preinačena prvostepena presuda u st. II, III i IV izreke presude tako što se je raskinut (otkazan) ugovor o zakupu prostora, koji je zaključen 31. jula 2006. godine između tužitelja kao zakupodavaca i apelanta kao zakupoprimca, obavezan je apelant platiti tužiteljima zakupninu za period od 1. aprila 2009. do 28. oktobra 2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, na način kako je to bliže opisano u izreci presude, te je odbijen protutužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor o zakupu prostora (stav I izreke presude). Odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u stavu I izreke.
4. U obrazloženju osporene odluke, Apelacioni sud je naveo da je predmet raspravljanja i odlučivanja u ovoj parnici tužbeni zahtjev kojim tužitelji traže da se zbog neplaćanja zakupnine od 1. aprila 2009. godine raskine predmetni ugovor o zakupu i obaveže apelant da im zakupljeni prostor oslobođen od stvari preda u posjed i slobodno raspolaganje i plati neplaćene zakupnine sa zakonskom zateznom kamatom. Također, da je predmet raspravljanja i odlučivanja u ovoj parnici i protutužbeni zahtjev kojim apelant traži da se utvrdi da je predmetni ugovor o zakupu ništav. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su tužitelji kao zakupodavci i apelant kao zakupoprimac zaključili ugovor o zakupu prostora, kojim su se tužitelji obavezali da omoguće apelantu korištenje krova i prostorije na terasi desetog sprata stambene zgrade "Soliter" "kako bi korisnik prostora mogao nesmetano ulaziti u zgradu te otključavati prostor gdje mu je smeštena oprema", a apelant se obavezao "plaćati mjesečni iznos od 300,00 KM kao cijenu zakupa". Po mišljenju Apelacionog suda tužitelji (tj. etažni vlasnici stanova u zgradi "Soliter"), kao suvlasnici spornog prostora, su imali ovlast dati u zakup sporni prostor i zbog neplaćanja zakupnine otkazati ugovor. Naime, Apelacioni sud je ukazao da prema definiciji iz odredaba člana 567. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ugovorom o zakupu zakupodavac se obavezuje predati određenu stvar zakupoprimcu, a on se obavezuje za to platiti zakupninu. Dakle, temeljna obaveza zakupoprimca je plaćanje zakupnine (član 583. ZOO), čiju visinu redovno određuju same ugovorne strane, kao što je u konkretnom slučaju. Budući da apelant nije plaćao zakupninu, odnosno nije ispunjavao svoju osnovnu obavezu kao zakupoprimac, Apelacioni sud je ukazao da je prestao i osnov i smisao ugovora i zbog toga tužitelji kao zakupodavci mogu zbog neplaćanja zakupnine otkazati ugovor (pošto su prethodno 31. oktobra 2008. i 12. oktobra 2009. godine pozvali apelanta da plati zakupninu). Apelacioni sud je naveo da je jedna od ovlasti koja pripada tužiteljima kao etažnim vlasnicima davanje u zakup zajedničkih dijelova zgrade (gdje spadaju krov i veš-kuhinja), koja je propisana odredbama člana 106. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Stoga, Apelacioni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je sporni ugovor o zakupu prostora protivan prinudnom propisu i kao takav da je ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO-a. Budući da su, dakle, tužitelji imali podlogu u zakonu da zaključe sporni ugovor, te da apelant nije plaćao zakupninu i tužitelji ga opomenuli na plaćanje, Apelacioni sud je zaključio da tužitelji mogu otkazati predmetni ugovor, odnosno mogu zbog neizvršenja ugovornih obaveza i raskinuti ugovor (član 124. ZOO) i tražiti predaju zakupljene stvari u posjed i slobodno raspolaganje, te plaćanje zakupnine.
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom na to da je apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, osporenu predmetnom apelacijom, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da je, nasuprot apelantovim navodima, Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman