Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2519/17 (M. J.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Posjed
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dioba
- Prekid postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2519/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31.januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2519/17, rješavajući apelaciju Mande Jurić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Manda Jurić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 V 002691 17 Gž 5 od 11. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Manda Jurić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 17. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 V 002691 17 Gž 5 od 11. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, izvršena je fizička dioba nekretnina (na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, sa tačnim navođenjem pojedinih nekretnina koje pripadaju predlagateljima P. H., M. H. i M. H. i protivpredlagateljima apelantici i M. Ć.).
2. U obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da su neosnovane apelantičine primjedbe da predlagači, s obzirom na postojanje pravosnažne sudske odluke, nemaju pravo na drugačiju fizičku diobu nekretnina od one kao što stvarno i zaista na terenu uživaju i da takvo stanje posjeda traje više od pedeset godina. Naime, prvostepeni sud je ukazao da je predmetni postupak bio prekinut i da je apelantica protiv predlagača kao tuženih podnijela tužbu radi utvrđivanja prava vlasništva nad predmetnim nekretninama, te da je postojeću tužbu proširila na strani tuženih i u odnosu na protivpredlagača M. Ć.. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da je Općinski sud u Orašju donio presudu kojom je odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je na temelju dosjelosti postala jedini vlasnik predmetnih nekretnina. Pri tome, prvostepeni sud je ukazao da je u istoj presudi (Općinskog suda u Orašju) navedeno da nije pouzdano utvrđeno da je izvršena dioba predmetnih nekretnina i to između prednika sadašnjih parničnih stranaka, te da je sud cijenio da je upitna i zakonitost posjeda, a i savjesnost apelantice kao posjednika u smislu odredbe člana 77. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima F BiH (obzirom na činjenicu da ista drži u posjedu nekretnine koje ne pripadaju samo njoj, nego i ostalim tuženim kao posjednicima, pri čemu suposjed ne vodi sticanju vlasništva održajem, te da je apelantica u statusu nesavjesnog posjednika a nesavjestan posjednik ne može steći pravo vlasništva). Prvostepeni sud je istakao da je navedena presuda potvrđena presudom Kantonalnog suda, koji je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nije izvršena dioba spornih nekretnina i da apelantica nije dokazala da je savjestan i zakonit posjednik spornih nekretnina.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi apelantice kojima ukazuje da predlagači nemaju pravo na drugačiju fizičku diobu nekretnina od one što stvarno i na terenu uživaju, kao i primjedbe u vezi sa izvršenom diobom prema nalazima vještaka, iz razloga što su na okolnosti stanja posjeda i utvrđivanja prava vlasništva donijete pravosnažne odluke suda. Naime, da je predmetni postupak za diobu nekretnina ranije prekinut zbog pokretanja parničnog postupka, u kojem je apelantica podnijela tužbu radi utvrđivanja prava vlasništva, a koja tužbe je odbijena. Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju sud proveo potrebne dokaze i sva nužna vještačenja, pa da je pravilno izvršio fizičku diobu prihvatajući prijedlog sudskih vještaka. Zatim, da je prijedlog za fizičku diobu podnijet prije 2010. godine, da se više puta izlazilo na lice mjesta, da su sagledane sve mogućnosti, stanje izgrađenosti objekata, lokacija i kvalitet zemljišta, da je vođen parnični postupak, a da stranke nisu postigle sporazum o uvjetima i načinu diobe. Kantonalni sud je ocijenio da se ne mogu prihvatiti apelantičini prigovori, koja se u suštini protivila bilo kakvoj diobi iz razloga što je smatrala kako je dioba davno izvršena i da se radi o presuđenoj stvari. S obzirom na navedeno, te da nije bilo saglasnosti suvlanika za diobu nekretnina, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe člana 166. Zakona o vanparničnom postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica, između ostalog, navodi da je dioba predmetnih nekretnina izvršena još 1948. godine i da se radi o presuđenoj stvari, da je savjestan i zakonit posjednik nekretnina. Apelantica ističe da upuštajući se u diobu predmetnih nekretnina za koje je u parničnom postupku utvrđeno da su ranije podijeljene između suvlasnika i obavezivanje nje da preda u posjed dio nekretnina ne koje je po samom zakonu stekla pravo, da se zadire u njenu imovinu i da je na taj način povrijeđeno njeno pravo na imovinu, a da je ne prihvatanjem rezultata parničnog postupka u odnosu na pravo na diobu i predmet diobe u vanparničnom postupku, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala pred prvostepenim sudom, te u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud i Okružni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman