Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3466/16 (EOS Matrix d.o o. za poslovne usluge Sarajevo)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3466/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-3466/16, rješavajući apelaciju EOS Matrix d.o o. za poslovne usluge Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 035633 15 Gži 2 od 3. juna 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 I 035633 07 I od 3.

aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. EOS Matrix d.o o. za poslovne usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zaposlenik apelanta Petar Mrkonjić iz Sarajeva, podnio je 15. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 035633 15 Gži 2 od 3. juna 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 035633 07 I od 3. aprila 2015. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 035633 07 I od 3. aprila 2015. godine obustavljen je postupak izvršenja u predmetnoj izvršno-pravnoj stvari i ukinute sve provedene radnje.

3. U obrazloženju rješenje Općinski sud je naveo da je taj sud, postupajući po prijedlogu Hypo Alpe Leasinga d.o.o. Sarajevo kao tražitelja izvršenja protiv R.Š.B. kao izvršenika, donio rješenje o izvršenju od 11. septembra 2009. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje i to oduzimanjem osiguranja – založenih pokretnih stvari izvršenika od strane sudskog izvršitelja, prodajom tih stvari i namirenjem potraživanja tražitelja izvršenja. Takođe, Općinski sud je naveo da je rješenjem tog suda od 7. oktobra 2014. godine izmijenjeno rješenje o izvršenju u pogledu označavanja tražitelja izvršenja, tako što je umjesto prvobitno označenog kao tražitelj izvršenja označen apelant. Nadalje, Općinski sud je naveo da je MUP, Odsjek za administraciju i potporu Mostar dopisom od 13. oktobra 2014. godine obavijestio taj sud da nisu u mogućnosti zabilježiti zabranu otuđenja za vozilo marke Fiat Punto jer je navedeno vozilo u vlasništvu lica M.V. od 3. maja 2009. godine. Pri tome, Općinski sud je naveo da je zaključkom od 4. novembra 2014. godine pozvao apelanta da u roku od 15 dana od dana prijema zaključka predloži novo sredstvo i predmet izvršenja. Imajući u vidu da je u toku postupka utvrđeno da predmet zaloga više nije u posjedu i vlasništvu izvršenika, Općinski sud je zaključio da je predmetno izvršenje postalo nemoguće. Pored toga, Općinski sud je naveo da nije našao mjesta da se u predmetnom postupku kao izvršenik označi novi vlasnik predmeta zaloga, jer u konkretnom slučaju mjesta primjeni člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), s obzirom da nije došlo do prelaza obaveze na novog izvršenika. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 63. stav 3. ZIP-a.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 035633 15 Gži 2 od 3. juna 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je rješenja Općinskog suda od 3. aprila 2015. godine.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je donio pobijano rješenje jer predmet izvršenja više nije u posjedu i vlasništvu izvršenika. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je apelant u žalbi pravilno naveo da se, u smislu člana 135. ZIP-a, odredbe tog Zakona o izvršenju nad nepokretnostima, izuzev člana 71. ZIP-a, primjenjuju na odgovarajući način u postupku izvršenja na pokretnim stvarima, ako odredbama glave XI tog Zakona nije drugačije određeno. Kantonalni sud je ukazao da, međutim, apelant gubi iz vida da je založni izvršenik očito prodao predmet zaloge jer je predmetno motorno vozilo registrovano i u vlasništvu je druge osobe što je evidentno iz dopisa MUP-a Mostar. Prema tome, Kantonalni sud je ocijenio da apelantu ostaje mogućnost da podnese tužbu radi naknade štete protiv založnog dužnika i treće osobe (M.V.), jer založni dužnik nije namirio obaveze iz Ugovora o finansijskom leasingu, te je povrijedio obaveze iz Ugovora o zalozi, koji je zaključen između pravnog prethodnika apelanta i izvršenika od 15. februara 2005. godine.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primjenjene relevantne odredbe ZIP-a. Apelant navodi da je 8. oktobra 2007. godine podnesen prijedlog za izvršenje, a da je predmet izvršenja-vozilo marke Fiat Punto postalo vlasništvo trećeg lica 3. maja 2009. godine. U vezi s tim, apelant navodi da je tokom prvostepenog postupka (a i u žalbi) tražio da se izvršenje provede na založenoj pokretnoj stvari, jer je smisao tog sredstva osiguranja – pravo namirenja zalogoprimca iz vrijednosti založene stvari u slučaju da zalogodavac ne izmiri potraživanje koje se osigurava, a da to propisuje i član 72. stav 3. ZIP-a. Osim toga, apelant smatra da pravna kvalifikacija predmeta od strane sudova u obrazloženjima pobijanih rješenja nije dovoljno obrazložena, te kao takva odaje dojam proizvoljnosti sudskog odlučivanja. Relevantni propisi

7. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:

Član 30. stav 2.

Prijelaz potraživanja ili obaveze (2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

Član 63. st. 3. i 4.

Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.

(4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.

Član 72. st. 1, 2. i 3.

Zabilježba izvršenja (1) Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.

(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.

Član 135.

Odredbe ovog zakona o izvršenju nad nepokretnostima, izuzev člana 71. ovog zakona, primjenjuju se na odgovarajući način i u postupku izvršenja nad pokretnim stvarima, ako odredbama glave XI ovog zakona nije drukčije određeno.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe ZIP-a, kao i na način na koji su obrazložili svoje odluke. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZIP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud tokom postupka, između ostalog, izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju (dopis MUP HNK Mostar od 13. oktobra 2014. godine) i utvrdio da predmet zaloga više nije u posjedu i vlasništvu izvršenika, već je u vlasništvu trećeg lica, te slijedom toga zaključio da je izvršenje postalo nemoguće i odlučio kao u izreci shodno odredbama člana 63. stav 3. ZIP-a. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima (kojima je ukazivao na to da se, u smislu člana 135. ZIP-a, odredbe tog Zakona o izvršenju nad nepokretnostima, primjenjuju na odgovarajući način u postupku izvršenja na pokretnim stvarima), u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da je založni izvršenik očigledno u međuvremenu prodao predmet izvršenja, te ukazao apelantu na mogućnost podnošenja tužbe u parničnom postupku radi naknade štete. Dovodeći u vezu činjenično stanje predmeta (posebno činjenice koje se tiču datuma donošenja rješenja o izvršenju i datuma od kojeg se predmet izvršenja postao vlasništvo trećeg lica) sa odredbama člana 63. stav 3. u vezi sa odredbama člana 135. i člana 72. st. 1, 2. i 3. ZIP-a, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, koja bi kao takva zahtijevala intervenciju Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3466/16 (EOS Matrix d.o o. za poslovne… | Sudska praksa | Aktio