Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-67/18 (I. S.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-67/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-67/18, rješavajući apelaciju Izudina Spahića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Izudin Spahić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 057497 17 Gž od 23. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Izudin Spahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 4. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 057497 17 Gž od 23. oktobra 2017. godine. Takođe, apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će "zabraniti izvršenje troškova predmetnog parničnog postupka" do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi (H. S. i N. M.) uznemiravali apelanta u vršenju vlasničkih prava na određenom zemljištu (bliže opisanom u izreci prvostepene presude), tako da su na istom protivpravno iskopali kanale, postavili kanalizacione cijevi i šaht, te na taj način promijenili stanje na zemljištu i onemogućili ulazak na zemljište traktorom, pa da se isti solidarno obavežu da zemljište vrate u prvobitno stanje, te je obavezan apelant da prvotuženom nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant vlasnik i posjednik određenih nekretnina (predmetnog zemljišta iz apelantovog tužbenog zahtjeva), te da je podružnica MZ Podvinci vršila rekonstrukciju kanalizacije i uređenje puta, koji radovi su vršeni kod lokalnog puta po postojećem kanalu gdje su aktivisti MZ popravljali kanalizacione cijevi. Nadalje, da apelant svoj tužbeni zahtjev uznemiravanja prava vlasništva temelji na tvrdnjama da je do uznemiravanje prava vlasništva došlo na način što su tuženi na njegovoj nekretnini iskopali kanale, postavili kanalizacione cijevi i šaht, odvezli iskopanu zemlju na zemljište prvotuženog i na taj način promijenili stanje zemljišta i onemogućili ulazak na zemljište. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), određeno da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrdili činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku, dok da je odredbom člana 126. istoga zakona, određeno da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neke činjenice o postojanju te činjenice, da će zaključit primjenom pravila o teretu dokazivanja. Naime, da je na okolnosti da je iskopavanje kanala, postavljanje kanalizacione cijevi i šahta, apelant predložio provođenje dokaza očevida na licu mjesta koji očevid je i obavljen i da je sačinjen zapisnik (stanje na terenu), ali da od strane apelanta nije predloženo vještačenje po vještaku geodetske struke, radi identifikacije, a kojim bi eventualno dokazom apelant dokazao svoje činjenične tvrdnje da su iskopan kanal, postavljene kanalizacione cijevi i šaht na njegovoj nekretnini, kako je to tvrdio tokom postupka. Kantonalni sud je ocijenio da stoga apelant, u smislu navedenih zakonskih odredbi, nije dokazao odlučne činjenice za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari, da su radovi izvršeni na njegovoj nekretnini, da su tuženi ušli u posjed ili vlasništvo apelanta, obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi suprotno, jer se radilo o rekonstrukciji postojeće cijevi u kanalu i u dijelu puta. U vezi s tim je zaključeno da je pravilno prvostepeni sud zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 132. stav 1. i 3. Zakona o stvarnim pravima F BiH da se apelantu pruži pravna zaštita, jer isti nije dokazao odlučne činjenice.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je istakao da činjenica na čijem su zemljištu tuženi produbljivali kanale i postavljali šaht nije odlučna pravno relevantna činjenica u konkretnoj pravnoj stvari, pa da je apelant nije ni morao dokazivati već da su odlučne činjenice da su tuženi izvršili radove sa posljedicom da je narušena konfiguracija apelantovog zemljišta, te da su postavili šaht na ulaz u apelantovo zemljište zbog čega se na isto ne može ući traktorom, a koje je odlučne činjenice apelant dokazao. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe čl. 123. i 126. ZPP, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno odlučne činjenice, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-67/18 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio