Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4967/17 (I. B.)

Odluka donesena 13. 03. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalid
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4967/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 03. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine, u predmetu broj AP-4967/17, rješavajući apelaciju I. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela I. B.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 007488 13 Uvp od 17. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. B. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Paponja-Bunoza iz Mostara, podnijela je 27. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 007488 13 Uvp od 17. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje koji je podnijela apelantkinja protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007488 13 U od 7. marta 2013. godine kojom je odbijena apelantkinjina tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 9. jula 2012. godine. Navedenim Rješenjem tuženog odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Rješenja Odjela za društvene djelatnosti, Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara od 12. septembra 2011. godine kojim je poništeno rješenje od 28. septembra 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je odbijen apelantkinjin zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 52. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica propisano da nalaz i mišljenje ljekarske komisije iz člana 47. stav 3. ovog zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dat po proteku roka za reviziju rješenja propisanim odredbama člana 41. ovog zakona. Dalje je navedeno da iz nalaza i mišljenja Revizione ljekarske komisije od 6. juna 2011. godine proizilazi da je na osnovu pregleda apelantkinje i uvida u priloženu dokumentaciju utvrđeno da kod apelantkinje vojni invaliditet iznosi ispod 20%, te da je navedeni nalaz i mišljenje Revizione ljekarske komisije, primjenom odredaba člana 52. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica poslužio kao razlog za obnovu postupka okončanog rješenjem prvostepenog organa od 28. septembra 2007. godine kojim je apelantkinji priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta počev od 1. decembra 2006. godine. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je u postupku po apelantkinjinoj žalbi podnesenoj protiv rješenja prvostepenog organa od 12. septembra 2011. godine pribavljen nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 23. maja 2012. godine koji je dat na osnovu pregleda apelantkinje i uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju i utvrđeno da vojni invaliditet kod apelantkinje iznosi ispod 20%. Vrhovni sud je ukazao da je pravilan nalaz Revizione ljekarske komisije od 6. juna 2011. godine koja je utvrdila da je prvostepena ljekarska komisija u nalazu od 6. marta 2007. godine pogrešno primijenila tačku 201.b (jer nema ispada od strane kičmenog stuba), tačku 234.b (jer nema znakova PTSP-a) i tačku 174.b (jer se kontakt uspostavlja tihim glasom). S obzirom na to da je drugostepena ljekarska komisija, koja je formirana u skladu sa članom 47. stav

2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica dala navedenu ocjenu apelantkinjinog vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, istaknuto je da nisu ispunjeni uslovi za priznavanje svojstva ratnog vojnog invaliditeta propisani odredbama člana 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da nisu osnovani apelantkinjini navodi koji se odnose na povredu odredaba člana 8. Zakona o upravnom postupku, odnosno da joj nije data mogućnost da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim dokazima. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja ljekarske komisije za revizioni postupak od 6. juna 2011. godine i nalaza i mišljenja ljekarske komisije za drugostepeni postupak od 23. maja 2012. godine proizilazi da su obje komisije izvršile pregled apelantkinje i uvid u medicinsku dokumentaciju, te na osnovu toga saglasno zaključile da se vojni invaliditet apelantkinje cijeni ispod 20%, a u obrazloženju obje komisije je navedeno da je prvostepena ljekarska komisija pogrešno primijenila tačke 201.b, 234.b i 174.b. Imajući u vidu da je apelantkinja neposredno pregledana pred nadležnim ljekarskim komisijama, kada je imala mogućnost podnošenja kompletne medicinske dokumentacije, te da je aktivno učestvovala u postupku koji je prethodio donošenju rješenja, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena pravila postupka.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da su organi uprave propustili da je saslušaju kao stranku u postupku, odnosno da su povrijedili odredbe člana 8. Zakona o upravnom postupku. Apelantkinja navodi da se nije mogla izvršiti obnova postupka na način kako je to učinio prvostepeni organ, proizvoljnom primjenom odredaba Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Suštinski, apelantkinja smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu nekih drugih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantkinja poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4967/17 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio