Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4675/17 (S. S.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4675/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-4675/17, rješavajući apelaciju Slavenka Stevanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavenko Stevanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 149759 15 Rev od 3. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavenko Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 10. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 149759 15 Rev od 3. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 149759 14 Gž od 9. oktobra 2015. godine kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 149759 12 P od 5. septembra 2014. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Republika Srpska) da na ime onoga što je stekla bez osnova organizovanjem opasne djelatnosti u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine ustupi apelantu ono što je dobijeno radnjom kojom je prouzrokovala štetu apelantu kao pripadniku Vojske Republike Srpske, nastalu usljed ranjavanja 10. septembra 1994. godine, te mu isplati određeni novčani iznos (preciznije navedeno u izreci prvostepene odluke).

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora apelantov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, koja mu je prouzrokovan ranjavanjem, kao pripadnika Vojske Republike Srpske, kojom prilikom je pretrpio teške i po život opasne povrede. Pri tome je ukazano da je apelantu Rješenjem Opštine Bijeljina, Odjeljenje za boračko-invalidsku i civilnu zaštitu od 28. juna 2012. godine priznat status ratnog vojnog invalida II kategorije sa 100% invaliditeta sa pravom na ličnu invalidninu, na ortopedski dodatak i na dopunsko materijalno obezbjeđenje u određenom mjesečnom iznosu. Nadalje je navedeno da je apelant 24. maja 2007. godine zaključio sa tuženom sporazum o vansudskom poravnanju u odnosu na nematerijalnu štetu prouzrokovanu ranjavanjem kojim je ugovorena isplata naknade u iznosu od 8.000,00 KM sa godišnjom kamatom u visini od 1,5%, koja isplata se ima realizovati isplatom obveznica. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je apelant podnio tužbu u predmetnoj pravnoj stvari 23. avgusta 2012. godine. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi, u odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, pravilno ocijenili činjenicu da je apelant 24. maja 2007. godine zaključio vansudski sporazum o naknadi nematerijalne štete, kojim su stranke uredile međusobna prava i obaveze u pogledu naknade te štete i kojim je utvrđen iznos pripadajuće naknade sa kojim se apelant saglasio i odrekao daljih potraživanja po tom osnovu. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant, na način ugovoren poravnanjem, namiren u pogledu nematerijalne štete koja mu je prouzrokovana ranjavanjem. Imajući u vidu da nije dokazano da je poravnanje zaključeno u zabludi, te da apelantov zahtjev nije usmjeren na naknadu nove štete, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev u ovom dijelu pravilno odbijen. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao visinu materijalne štete na ime troškova liječenja, jer je nalaz vještaka ekonomske struke M. L. sačinjen po kazivanju apelanta, bez odgovarajuće dokumentacije, dok buduća materijalna šteta na ime troškova liječenja, koja je takođe predmet tužbenog zahtjeva, imajući u vidu odredbe člana 177. Zakona o parničnom postupku, nije ni dospjela. Pored toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je potraživanje apelanta zastarjelo, s obzirom da ima karakter zahtjeva za naknadu štete, a ne za isplatu stečenog bez osnova, odnosno da je računajući od 19. juna 1996. godine (Narodna skupština Republike Srpske donijela Odluku o prestanku ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti) tužba podnesena po proteku roka propisanog odredbama člana 376. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešan zaključak da je potraživanje zastarjelo. Osim toga, apelant smatra da je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, te traži isplatu naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Imajući uvidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je zatražio "da mu se dosudi naknada nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku", nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4675/17 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio