Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4360/17 (M. Š., N. Š. i Z. Š.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4360/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4360/17, rješavajući apelaciju Mirka Šućura i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mirko Šućur, Nada Šućur i Zoran Šućur protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 22 0 P 016067 15 Rev od 22. avgusta 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Šućur, Nada Šućur i Zoran Šućur (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trna, koje zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnijeli su 24. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 016067 15 Rev od 22. avgusta 2017. godine kojom je odbijena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 016067 14 Gž od 17. februara 2015. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 016067 11 P od 17. januara 2014. godine obavezani su prvotužena (Federacija Bosne i Hercegovine) i drugotuženi (S. K.) da solidarno isplate apelantima određene novčane iznose na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliske osobe, dok su apelanti sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe, odbijeni. Navedenom presudom odbijen je i zahtjev apelanata (Mirko Šućur i Nada Šućur) kojim su tražili isplatu određenog novčanog iznosa na ime rente počev od 20. septembra 2005. godine pa do kraja njihovog života.

3. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 016067 14 Gž od 17. februara 2015. godine uvažena je žalba prvotužene i preinačena prvostepena presuda na način što je u odnosu na prvotuženu tužbeni zahtjev apelanata odbijen.

4. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju su pretrpjeli zbog smrti sina i brata koji je stradao u toku rata. Dalje je navedeno da su nižestepeni sudovi utvrdili da je G. Š. (sin i brat apelanata), kao pripadnik Vojske Republike Srpske zarobljen od strane pripadnika Armije Bosne i Hercegovine i da je 20. septembra 1995. godine zajedno sa tri zarobljena vojnika Vojske Republike Srpske lišen života od strane drugotuženog S. K., te da je drugotuženi za taj događaj pravosnažnom presudom Suda Bosne i Hercegovine osuđen na kaznu zatvora od 17 godina (krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika). Vrhovni sud je naveo da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 20. juna 2011. godine. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav drugostepenog suda da se u odnosu na prvotuženu, kao treće lice koje odgovara umjesto neposrednog počinioca za prouzrokovanu štetu, ne može primijeniti privilegovani rok zastarjelosti potraživanja iz odredaba člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, Vrhovni sud je podsjetio da je odredbama člana 377. stav 1. ZOO propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da se citirana odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu, koje inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, zbog čega se na treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO kojima je propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo – subjektivni rok (stav 1.), a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala – objektivni rok (stav 2.). S obzirom da je šteta po apelante nastala u toku rata, Vrhovni sud je ukazao da se početak roka zastarjelosti, treba računati od 23. decembra 1996. godine kada je Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno kao datuma kada je apelantima bio omogućen pristup sudu. Imajući u vidu da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 20. juna 2011. godine, Vrhovni sud je zaključio da je predmetno potraživanje zastarjelo u smislu odredaba člana 376. ZOO, iz razloga što je objektivni petogodišnji rok zastarjelosti istekao 23. decembra 2001. godine.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, prije svega odredbe člana 377. ZOO, te ukazuju da je pogrešan stav Vrhovnog suda da se duži rok zastare potraživanja naknade štete pričinjene krivičnim djelom primjenjuje samo na neposrednog učinioca krivičnog djela, a ne i na treća lica koja su odgovorna za radnje počinioca krivičnog djela.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali u predmetnoj apelaciji, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 377. ZOO.

9. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO..

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4360/17 (M. Š., N. Š. i Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio