Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2350/17 (Euro Prost d.o.o. Gračanica)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2350/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2350/17, rješavajući apelaciju Euro Prost d.o.o. Gračanica, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Euro Prost d.o.o. Gračanica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 011610 14 Rev od 7. februara 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Euro Prost d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice, podnio je 9. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 011610 14 Rev od 7. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je revizija tužitelja (Hotel „Bevanda“ d.o.o. Mostar), pa su preinačene nižestepene presude tako što je, između ostalog, apelant obavezan da tužitelju na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovora isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su tužitelj, kao naručilac posla, i apelant, kao izvođač, zaključili ugovor o djelu, kojim su ugovorili projektovanje, nabavku, izradu, prevoz i ugradnju lifta. Zatim, da je apelant izradio i u objekat tužitelja ugradio panoramski hidraulični lift, nakon čega mu je tužitelj u cijelosti isplatio ugovorenu naknadu. Nadalje, da su nižestepeni sudovi, na osnovu provedenog vještačenja iz oblasti mašinstva, utvrdili da ugradnja navedenog lifta, na način kako je to apelant izvršio, izaziva probleme i da rad lifta nije pouzdan, te da bi njegovo korištenje bilo moguće jedino pod uslovom da se na objektu hotela izgradi vodonepropusno vozno okno. Zatim, da su nižestepeni sudovi izveli zaključak da apelant prilikom izvršenja svoje obaveze iz predmetnog ugovora nije postupao u skladu sa zahtijevanim standardom pažnje dobrog stručnjaka. Vrhovni sud je ukazao da je, međutim, prvostepeni sud predmetni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan primjenom odredbe člana 620. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), smatrajući da tužitelj, u slučaju kada apelant nije otklonio nedostatke obavljenog posla, nema pravo postaviti novčani zahtjev u visini troškova uklanjanja nedostataka, ako ih sam nije prije toga uklonio. Pored toga, da je drugostepeni sud naveo i odredbu člana 619. ZOO, kojom je propisana mogućnost raskida ugovora i podnošenja zahtjeva za naknadu štete, bez traženja prethodnog otklanjanja nedostataka u slučaju kada obavljeni posao ima takav nedostatak koji ga čini neupotrebljivim ili je obavljen u suprotnosti s izričitim uslovima ugovora, koju nije primijenio, smatrajući da je u tom slučaju tužitelj, pored zahtjeva za naknadu štete, morao podnijeti i zahtjev za raskid ugovora, što on nije učinio. Vrhovni sud je istakao da svaki povjerilac ima određena prava prema dužniku koji je odgovoran za povredu ugovora, koja uključuju i pravo na naknadu štete, na koju se primjenjuju pravila ZOO o naknadi vanugovorne štete. Nadalje, da to u konkretnom slučaju znači da je tužitelj bio dužan dokazati da mu je šteta nastala i da postoji uzročno-posljedična veza između povrede ugovora i štete. Vrhovni sud je istakao da budući da je predmet ugovora između tužitelja i apelanta bio projektovanje, izrada i montaža lifta čija je funkcija, pored vertikalnog prevoza gostiju hotela, i mogućnost panoramskog razgledanja okoline za vrijeme vožnje, da je za tužitelja, koji se bavi ugostiteljstvom, svrha zaključenja predmetnog ugovora bila povećanje kvaliteta njegovih usluga, a u vezi s tim i ostvarivanje veće zarade. Vrhovni sud je ukazao da je ta činjenica bila poznata apelantu, čija je djelatnost projektovanje, izrada i ugradnja liftova. Naime, da se radi dakle o ugovoru u privredi, koji se zaključuje u vezi s obavljanjem profesionalne djelatnosti i čiji su učesnici, u smislu odredbe člana 18. stav 2. ZOO, dužni u izvršavanju svoje obaveze postupati sa povećanom pažnjom, u skladu sa pravilima struke i običajima. U vezi s tim je ocijenjeno, da je apelant morao znati da ugrađeni lift ne može funkcionisati bez zaštitnog staklenog okna, koje ga štiti od vanjskih uticaja, iz čega proizlazi i zaključak da je apelant ugradnjom takvog lifta postupio u suprotnosti sa izričitim uslovima ugovora. Vrhovni sud je ukazao da je lift i opasna stvar u smislu odredbe člana 173. ZOO, da je apelant morao znati da zbog ugradnje lifta koji nije predviđen za vanjsku upotrebu i izlaganjem takvog lifta vanjskim uticajima, postoji velika opasnost od nastanka štete, ne samo za tužitelja nego i za njegove goste, odnosno da ugrađeni lift ima nedostatke zbog kojih je neupotrebljiv za prevoz osoba, jer ne zadovoljava kriterij stabilnosti i sigurnosti. Vrhovni sud je istakao da šteta za tužitelja proizlazi iz utvrđene činjenice da je apelantu u cijelosti platio ugovorenu naknadu, a da posao koji je apelant obavio ima nedostatke koji ga čine neupotrebljivim, na koji način je narušen princip jednake vrijednosti uzajamnih davanja iz člana 15. ZOO. Nadalje, da budući da u konkretnom slučaju tužitelj nije raskinuo predmetni ugovor, a apelant na poziv tužitelja nije otklonio navedeni nedostatak i kako se u konkretnom slučaju ne radi o nedostacima iz člana
620. ZOO, da je zahtjev tužitelja da mu apelant naknadi štetu zbog povrede ugovora osnovan. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su pogrešno i proizvoljno primijenjene procesno i materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZOO-a. Apelant, između ostalog, navodi da je Vrhovni sud donio odluku da je apelant dužan ispuniti nešto iz ugovora što nije ni ugovoreno te da je isti išao tako daleko da je obavezao apelanta da tužitelju isplati štetu koja kod tužitelja nije ni nastala, jer on nije dokazao da je otklonio tehničke nedostatke. Apelant je istakao da Vrhovni sud nije tretirao promjenu istovjetnosti tužbenog zahtjeva tužitelja (apelant tvrdi da je na glavnoj raspravi tužitelj vršio preinaku tužbe, kojoj se preinaci apelant protivio, a da je Vrhovni sud usvojio preinačeni tužbeni zahtjev), u smislu člana 56. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno nije odlučio o ranijem postavljenom zahtjevu. Takođe, da Vrhovni sud nije odlučio niti prihvatio apelantov prigovor zastare koji je utemeljen, odnosno da je isti dosudio štetu tužitelju na koju on nema pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da iz odluka redovnih sudova, u konkretnom predmetu, ne proizlazi da je apelant isticao prigovore vezane za zastaru i preinačenje tužbenog zahtjeva, pa se o tim prigovorima Vrhovni sud nije ni mogao izjasniti (u prvostepenoj odluci se navodi da je apelant tokom postupka isticao, pored ostalog, da je tužba preuranjena jer šteta nije ni dospjela obzirom da tužitelj nije imao izdataka za otklanjanje eventualnih nedostataka, te se navodi da je tužitelj konačno opredijelio tužbeni zahtjev, nakon provedenog vještačenja), zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman