Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2313/17 (D. R.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- In dubio pro reo
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2313/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2313/17, rješavajući apelaciju Dušana Runića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Runić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 034369 16 Kž od 28. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Runić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Emir R. Karača, sada preko privremenog vodioca poslova Šaćira B. Komada, advokata iz Sarajeva, podnio je 7. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 034369 16 Kž od 28. marta 2017. godine U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena Presuda Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 034369 15 K od 8. jula 2016. godine. Navedenom prvostepenom presudom apelant je oglašen krivim za krivično djelo krađa iz člana 286. stav 1. u vezi sa članom
28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.
2. U toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno je da je apelant, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, tuđu pokretninu pokušao oduzeti drugom, na način što se motornim vozilom kombi dovezao do privredne jedinice Klekovača, gdje je bila lagerovano tehničko drvo bukve i jele, koje nije bilo fizički ograđeno, a potom motornom pilom započeo rezanje bukovih trupaca na komade u čemu su ga zatekli zaposlenici Šumarije Drvar Vlatko Čota i Bernard Banović. Općinski sud je naveo da je na nesporan način utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo krađe, te da to proizilazi iz iskaza svjedoka Vlatka Čote, Bernarda Banovića i Josipa Zeke, kao i materijalnih dokaza (zapisnik o uviđaju i foto dokumentacija PU Drvar). S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su iskazi svjedoka međusobno saglasni i potvrdni, te ih je ocijenio vjerodostojnim i uvjerljivim i kao takve prihvatio. Naime, da su iskazi svjedoka Vlatka Čote i Josipa Zeke na glavnom pretresu bili uvjerljivi prilikom neposrednog saslušanja, a apelant i njegov branilac ih nisu niti jednim dijelom valjano osporili ili doveli u pitanje. Općinski sud je dalje naveo da je apelant postupao s namjerom izvršenja krivičnog djela krađe iz člana 286. stav 1. KZ FBiH, a ne djela iz stava 2. istog člana, kako to neosnovano ističe odbrana, te da je apelantov umišljaj bio usmjeren na pribavljanje protupravne imovinske koristi koja zasigurno nije male vrijednosti. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da na osnovu svih provedenih dokaza i svih okolnosti slučaja kao nesporno utvrdio da je apelant imao namjeru kontinuirano krasti drvo sa lagera Šumarije Drvar u što većim količinama i ne samo toga dana, tako da se ni u kom slučaju ne radi o krivičnom dijelu iz stava 2. člana 286. KZ FBiH. Takođe, Općinski sud je naveo da je odbio prijedlog odbrane da se izvrši vještačenje po vještaku šumarske struke na okolnosti utvrđenja vrijednosti bukovih trupaca, označenih na slici broj 7 foto dokumentacije. Naime, Općinski sud je naveo da u optužnici nije navedena visina pričinjene materijalne štete oštećenoj Šumariji Drvar, a predstavnik Šumarije Vlatko Čota je u svom iskazu naveo da je šteta pričinjena prerezivanjem dva trupca neznatna i zanemariva, tako da ova činjenica nije sporna u postupku, niti je sporna mala vrijednost dva komada drveta, tako da bi provođenje ovog dokaza bilo neekonomično i nepotrebno bi odugovlačilo ovaj krivični postupak.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantovog branioca o tome da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu, jer je odbijen njegov prijedlog provođenja vještačenja putem vještaka šumarske struke na okolnost utvrđivanja vrijednosti komada drveta (jer se, prema mišljenju apelantovog branioca, u konkretnom slučaju radi o stvarima beznačajne vrijednosti). Naime, Kantonalni sud je ukazao da se prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno izjasnio o razlozima zbog kojih je odbio navedeni prijedlog odbrane, a koje razloge u cijelosti prihvata i taj sud. Kantonalni sud je dalje naveo da u žalbi branilac apelanta prigovara da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 3. stav 2., a što je dovelo do povrede iz člana 312. stav 2. ZKP FBiH, jer je sumnju u postojanju neke činjenice trebao riješiti u korist apelanta, pogotovo što je kod apelanta postojala namjera za pribavljanje ogrjevnog, a ne tehničkog drveta. Kantonalni sud je zaključio da ovakvi žalbeni prigovori ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Kantonalni sud je ukazao da prema odredbi člana 3. stav 2. ZKP F BiH, sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Stoga, slijedi da se činjenice koje su in peius optuženog, moraju utvrditi sa sigurnošću, tj. da sud ne može sumnjati u njihovo postojanje, jer bi se u suprotnom radilo o neutvrđenim činjenicama, a što bi za posljedicu imalo i povredu principa in dubio pro reo. Međutim, Kantonalni sud je naveo da se ne može uspjeti sa prigovorom da je u konkretnom slučaju navedeni princip povrijeđen ukoliko iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da kod prvostepenog suda nije bilo sumnje o postojanju odlučnih činjenica. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, dovodeći u vezu iskaze svjedoka sa materijalnim dokazima, utvrdio da je apelant kritične prilike u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, tuđu pokretninu pokušao oduzeti drugom, iz čega je prvostepeni sud izveo zaključak da su se u radnjama apelanta ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela krađe iz člana 286. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ FBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju utvrdio odlučne činjenice koje su in peius apelanta ne sumnjajući u njihovo postojanje, čime nije ni moglo doći do nepravilne primjene odredbe člana 3. stava 2. ZKP FBiH odnosno do kršenja principa in dubio pro reo.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je prvostepeni sud odbio provođenje dokaza vještačenja po vještaku šumarske struke (na okolnosti utvrđenja vrijednosti komada drveta). U vezi s tim, apelant navodi da je odbrana na ovaj način pokušala dokazati da se u konkretnom slučaju ne radi samo o stvarima male vrijednosti, već o stvarima beznačajne vrijednosti. Osim toga, apelant je naveo da je prvostepeni sud odluku o apelantovoj krivici zasnovao isključivo "na navodno utvrđenoj namjeri da apelant i dalje kontinuirano nastavi sa krađama ogrjevnog drveta", čime je povrijedio princip in dubio pro reo . Apelant je, također, ukazao da je prvostepeni sud iskaze svjedoka, koji su se izjasnili o vrijednostima prisvojenog drveta (nekoliko konvertibilnih maraka), ocijenio paušalnim, bez detaljnijeg obrazloženja na osnovu čega je sud stekao takav utisak.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima (koji se odnose na odbijanje prijedloga za provođenje dokaza vještačenja po vještaku šumarske struke i povredu principa in dubio pro reo), zaključio da su isti neosnovani, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman