Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4275/17 (D. K. i „Contrast“ d.o.o. Novi Travnik)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Miješanje u imovinu
  • Miješanje u pravo na dom
  • Legitiman cilj
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Propisano zakonom
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Javni interes
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4275/17

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4275/17, rješavajući apelaciju Dobroslava Kajića i „Contrast“ d.o.o. Novi Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3)i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dobroslava Kajića i „Contrast“ d.o.o. Novi Travnik, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 089819 17 Gž od 26.

septembra 2017. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 I 089819 14 I od 16. maja 2017. godine, u odnosu na član II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dobroslava Kajića i „Contrast“ d.o.o. Novi Travnik, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 I 089819 17 Gž od 26.

septembra 2017. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 I 089819 14 I od 16. maja 2017. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je Ustavni sud Bosne i Hercegovine o istoj stvari ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 4275/17 od 30. novembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dobroslav Kajić i „Contrast“ d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Travnika podnijeli su 12. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja o dosudi Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 I 089819 14 I od 16. maja 2017. godine. Apelanti su podneskom od 9. novembra 2017. godine dopunili apelaciju kojom su osporili Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 I 089819 17 Gž od 26. septembra 2017. godine, a podnescima od 6,10, 16, 20. i 30. novembra 2017. godine, zatim podnescima od 1, 4, 5, 11. i 18. decembra 2017. godine te 3. januara 2018. godine predmetna apelacija je dopunjavana u pogledu argumentacije iznesene u apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4275/17 od 30. novembra 2017. godine usvojio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere i naložio odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda prema rješenju broj 51 0 I 089819 14 I od 16. maja 2017. godine.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda je 28. novembra 2017. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Od Addiko Banke d.d. Sarajevo kao pravnog sljednika “Hypo Alpe Adria banke“ d.d. Mostar je 19. januara 2018. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Općinski sud su 8. i 11. decembra 2017. godine dostavili odgovor na apelaciju. Addiko banka je odgovor na apelaciju dostavila 29. januara 2018. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-4059/16 od 6. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelanata podnesenu protiv Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj I-944/05 od 30. novembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. U toj odluci Ustavni sud je naglasio da su apelanti kao osporenu odluku označili odluku Općinskog suda koja je donesena u izvršnom postupku u kojem je određena prodaja imovine apelanata kao izvršenika, a radi naplate novčanog potraživanja koje tražitelj izvršenja (banka) ima prema apelantima na osnovu pravosnažnog i izvršnog sporazuma o osiguranju novčanog potraživanja. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci podsjetio na vlastitu praksu koja je primijenjena u konkretnom slučaju, po kojoj se izvršni postupak na osnovu sporazuma stranaka, koji predstavlja izvršni naslov, radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja (banke) ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija; vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1393/05 od 13. jula 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega je apelacija odbačena kao nedopuštena.

7. Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4953/16 od 19. aprila 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelaciju apelanata podnesenu protiv zaključaka Općinskog suda u Travniku br. 51 0 I 089819 14 I od 16. februara 2017. godine i 51 0 I 089819 14 I od 13. oktobra 2016. godine. U navedenoj odluci, Ustavni sud je imao u vidu činjenično stanje iz kog proizilazi da je „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo kao pravni sljednik „Hypo alpe adria bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), 18. jula 2005. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanata kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja v.sp. 154.598,83 KM sa zateznim kamatama na osnovu sporazuma stranaka o osiguranju novčanog potraživanja kojim je zasnovano založno pravo na nekretninama u vlasništvu apelanata; da je u tom postupku doneseno rješenje Općinskog suda broj I-944/05 od 30. novembra 2005. godine kojim je određeno predloženo izvršenje na založenim nekretninama u vlasništvu apelanata kao izvršenika; da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 14. juna 2007. godine; da je zaključkom Općinskog suda broj I-944/05 od 10. aprila 2008. godine određeno prvo ročište za javnu prodaju nekretnina apelanata u svojstvu izvršenika; da je zaključkom Općinskog suda broj I- 944/05 od 23. juna 2008. godine određeno drugo ročište za javnu prodaju nekretnina apelanata kao izvršenika; da je zaključkom Općinskog suda broj I-944/05 od 19. septembra 2008. godine određeno treće ročište za javnu prodaju nekretnina apelanata kao izvršenika; da je zaključkom Općinskog suda broj I-944/05 od 16. oktobra 2008. godine odgođeno daljnje izvršenje u predmetnom izvršnom postupku određeno rješenjem tog suda broj I-944/05 od 30. novembra 2005. godine i konstatirano da će se isto nastaviti na prijedlog tražioca izvršenja; da je tražitelj izvršenja 13. jula 2016. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za nastavak započetog izvršnog postupka protiv apelanata; da je zaključkom Općinskog suda broj 51 0 I 089819 14 I od 13. oktobra 2016. godine određeno da će se ročište za treću javnu prodaju nekretnina apelanata kao izvršenika održati 30. novembra 2016. godine; da je zaključkom Općinskog suda broj 51 0 I 089819 14 I od 16. februara 2017. godine određeno da će se ročište za treću ponovljenu javnu prodaju nekretnina apelanata kao izvršenika održati 30. marta 2017. godine u zgradi Općinskog suda, da je vrijednost nekretnina utvrđena u skladu s članom 80. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) vještačenjem predmetnih nekretnina od vještaka građevinske struke na kojima je zasnovano založno pravo prema rješenjima Općinskog suda broj Ip-189/00 od 29. novembra 2000. godine i Ip-13/03 od 10. januara 2003. godine.

8. Ustavni sud je u navedenoj odluci, imajući u vidu apelacione navode kojima je ukazano da su osporenim zaključkom o trećoj javnoj prodaji, kao i prethodnim zaključcima, povrijeđena prava iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su nadležni sudovi osporenim zaključcima o javnoj prodaji nekretnina prema kojima su apelanti obavezani na plaćanje duga tražiocu izvršenja, doneseni u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a. U navedenoj odluci je također zaključeno da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da s obzirom na odluku Ustavnog suda u tom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata od 9. marta 2017. godine za donošenje privremene mjere.

Osporena rješenja

9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

10. Općinski sud je postupajući dalje (nakon donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-4953/16 od 19. aprila 2017. godine) u predmetnom izvršnom postupku povodom treće ponovljene javne prodaje, donio rješenje o dosudi broj 51 0 I 089819 14 I od 16. maja 2017. godine kojim su, prema zaključku o prodaji broj 51 0 I 089819 14 I od 30. marta 2017. godine, kupcu Draganu Turiću prodate nekretnine apelanata u svojstvu izvršenika (oznake i površina navedene u izreci rješenja). U obrazloženju rješenja je navedeno da su na ročištu za javnu prodaju nekretnina apelanata koja je održana 16. februara 2017. godine učestvovali banka tj. tražilac izvršenja i Dragan Turić, da je nakon završene javne prodaje sud donio rješenje kojim je formirao rang listu najpovoljnijih ponuđača i da je prvi po rangu bio Dragan Turić sa ponudom od 70.000,00 KM, da je 30. marta 2017. godine donesen zaključak o prodaji i da je najpovoljnijem ponuđaču naloženo da u roku od 30 dana po prijemu zaključka uplati novčani iznos, da je 5. maja 2017. godine od strane najpovoljnijeg ponuđača dostavljena uplatnica kao dokaz o uplati ponuđenog iznosa te da je zatim na temelju odredbe člana 93. stav 1. ZIP-a doneseno rješenje o dosudi.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 I 089819 17 Gž od 26. septembra 2017. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđeno rješenje o dosudi Općinskog suda broj 51 0 I 089819 14 I od 16. maja 2017. godine. U obrazloženju ovog rješenja je između ostalog ponovljeno da je prijedlog za izvršenje podnesen 18. jula 2005. godine, da su predloženi predmet i sredstvo izvršenja i to prodajom nekretnina upisanih u posjedovni list čiji je posjednik sa dijelom 1/1 prvoapelant Dobroslav Kajić i prodajom pokretnih stvari drugoapelanta „Contrast“ d.o.o. Novi Travnik, da je prijedlog usvojen 30. novembra 2005. godine i da je nakon pravomoćnosti rješenja o izvršenju prvostepeni sud zaključkom od 12. februara 2007. godine odredio vještačenje po vještaku građevinske struke radi utvrđivanja vrijednosti nekretnina i pokretnih stvari apelanata, da je nalazom vještaka od 18. jula 2007. godine izvršena procjena predmetnih nekretnina na iznos od 196.224,45 KM nakon čega je zakazano ročište za prvu prodaju, zatim drugu i treću prodaju koja su se odvijala u periodu od maja 2008. godine do marta 2017. godine, te da je na trećem ročištu treće prodaje od 30. marta 2017. godine nekretnina prodata najpovoljnijem ponuđaču – kupcu Draganu Turiću za kupoprodajnu cijenu od 70.000,00 KM nakon čega je doneseno rješenje o dosudi. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da je tražitelj izvršenja u prijedlogu za izvršenje, rješenju o izvršenju i rješenju o dosudi označen identično, zbog čega je prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenjen neosnovanim. Činjenica da je tokom trajanja izvršnog postupka došlo do promjene naziva tražitelja izvršenja (umjesto Hypo Alpe Adria banka u Addico banka) nije od utjecaja na pravni legitimitet tražitelja izvršenja. Kantonalni sud je zatim naveo sadržaj odredbi iz člana 36, 37, 70. stav 1. i 113. ZIP-a kojima je između ostalog propisano šta mora sadržavati prijedlog za izvršenje i način postupanja izvršenja na nekretninama koje nisu upisane kao vlasništvo izvršenika, već su evidentirane kao posjed izvršenika kao što je u konkretnom slučaju zatraženo, pa s obzirom da apelanti kao izvršenici toj činjenici nisu prigovarali niti je takav žalbeni navod istaknut u žalbi kojim je odbijen prigovor na rješenje o izvršenju, rješenje o izvršenju na predloženim nekretninama koje su u posjedu prvoapelanta Dobroslava Kajća postalo je pravomoćno.

12. Što se tiče neosnovanosti navoda žalbe kojima je ukazano na nedostatke prilikom održavanja ročišta za javno nadmetanje, Kantonalni sud je naveo sadržaj odredbi čl. 87. stav 1, 89. i

93. ZIP-a kojima je propisano da se ročište za javno nadmetanje može održati ako je pristupio samo jedan ponuđač kao i pravila javnog nadmetanja na prvom, drugom i trećem ročištu te s tim u vezi naglasio da iz spisa proizilazi da je prvostepeni sud zakazivao više ročišta za prvu, drugu i treću prodaju i da su predmetne nekretnine prodate kupcu Draganu Turiću tek u nastavku trećeg ročišta za prodaju od 30. marta 2017. godine. Stoga su neosnovanim ocijenjeni žalbeni navodi da je prvostepeni sud proveo postupak prodaje protivno propisanim pravilima izvršnog postupka.

13. U vezi osporenog rješenja o dosudi, Kantonalni sud se prije svega pozvao ne odredbu člana

93. ZIP-a kojom je propisano da će sud nakon što najpovoljniji kupac položi kupoprodajnu cijenu, posebnim rješenjem dosuditi nekretninu kupcu (rješenje o dosudi). Tim rješenjem izvršni sud određuje da se kupljena nekretnina odmah preda kupcu u posjed a zemljišno-knjižnom uredu da izvrši upis promjene prava vlasništva i briše prava trećih lica ako su određena tim rješenjem. Pobijanim rješenjem o dosudi, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud je po provedenom postupku javnog nadmetanja predmetnu nekretninu dosudio kupcu i apelantima kao izvršenicima naložio da kupljene nekretnine predaju kupcu u posjed a katastarskom operatu općine Novi Travnik da izvrši promjene posjedovnog stanja na način da se umjesto upisanog posjednika (prvoapelant) evidentira kupac sa dijelom posjeda 1/1 i da se brišu upisani tereti na predmetnoj nekretnini. Činjenica da je katastarskom operatu, a ne zemljišno knjižnom registru, naloženo da se izvrši promjena posjedovnog stanja nije od utjecaja na zakonitost rješenja o dosudi jer kupac predmetne nekretnine može u drugom postupku upisati kao vlasništvo, prema pravilima propisanim u Zakonu o zemljišnim knjigama.

14. U pogledu neosnovanosti žalbenih navoda da je predmetna nekretnina prodata u bescijenje, Kantonalni sud je naveo da je po pravomoćnosti rješenja o izvršenju po nalogu suda izvršena procjena predmetnih nekretnina po vještaku građevinske struke, da je na taj način utvrđena vrijednost nekretnina u iznosu od 196.224,45 KM te s obzirom da je predmetna nekretnina prodata na trećem ročištu za cijenu od 70.000,00 KM što je više od 1/3 procijenjene vrijednosti predmetne nekretnine od strane vještaka građevinske struke (za koliko je mogla biti prodata i na drugom ročištu), to proizilazi da je neosnovan prigovor apelanata o prodaji nekretnine u bescijenje. Kantonalni sud je osim toga naglasio da je po prijedlogu Dare Kajić kao trećeg lica rješenjem od 2. oktobra 2008. godine donesena privremena mjera kojom je odložen postupak izvršenja u odnosu na sporne nekretnine i to do okončanja parničnog postupka po njenoj tužbi. Po okončanju tog parničnog postupka 13. aprila 2011. godine, rješenje o odlaganju izvršnog postupka je stavljeno van snage i izvršni postupak nastavljen, pa je neosnovanim ocijenjen prigovor apelanata da im je u konkretnom izvršnom postupku nanesena šteta i da su onemogućeni nekretnine prodati za veći iznos. Kantonalni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje žalbeni navodi na koje su ukazali apelanti kao ni oni na koje sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjem o dosudi povrijeđena prava iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedene povrede obrazlažu nepravilnim postupanjem suda u konkretnom postupku ukazujući da je rješenje o dosudi doneseno na nezakonit način te da bi provedbom tog rješenja za apelante nastupila nenadoknadiva šteta. Apelanti su detaljno opisali postupanje Općinskog suda u konkretnom izvršnom postupku smatrajući ga nezakonitim, te su s tim u vezi ukazali na nedostatak aktivne legitimacije budući da tražitelj izvršenja sudu nije dostavio dokaz da je registrovano ime Hypo Alpe Adria bank promijenio u ime Addiko bank i da je Addiko banka pravni sljednik ove prethodne. Osim toga, s obzirom da je na trećoj prodaji ova banka učestvovala kao jedan od ponuđača za kupovinu predmetne nekretnine, a da njen pravni legitimitet nije dokazan, po mišljenju apelanata proizilazi da je cio postupak prodaje nezakonit i ništav. Apelanti smatraju da zbog nepostojanja zakonskih uvjeta za održavanje treće javne prodaje nekretnina nije ni mogla biti prodata te da je stoga osporeno rješenje nezakonito. S tim u vezi kao i osporenim rješenjem ukazuju da je ostalo nejasno na koji način je utvrđen predmet izvršenja budući da je nesporno na predmetnoj nekretnini upisano samo pravo posjeda a ne pravo vlasništva, pa stoga smatraju da se izvršenje nije moglo provesti.

16. U dopunama apelacije od 21. i 24. novembra 2017. godine apelanti su ukazali na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije te u okviru ovog prava kršenje principa nepristrasnosti jer sudija koji je provodio konkretan izvršni postupak nije njihove upite u pogledu primjene člana 113. ZIP-a (izvršenje na nekretninama koje nisu upisane u zemljišnim knjigama), proslijedio Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine radi tumačenja navedene odredbe i na taj način je apelante doveo u diskriminirajući položaj. Stoga je predloženo da Ustavni sud usvoji apelaciju i naloži obustavu postupka u konkretnoj pravnoj stvari.

b) Odgovor na apelaciju

17. Općinski sud je u opširnom odgovoru na apelaciju istakao da je pred tim sudom proveden izvršni postupak tražitelja izvršenja, da je kao predmet i sredstvo izvršenja predložena zabilježba, procjena i prodaja nekretnina apelanata i da je izvršenje tražitelj izvršenja zasnovao na izvršnoj ispravi, Sporazumu zaključenim pred Općinskim sudom pod brojem Ip 189/00 od 29. novembra 2000.godine, a u sklopu tog Sporazuma doneseno je rješenje o određivanju osiguranja potraživanja dugoročnog kredita kojeg je tražitelj izvršenja dao apelantima i to hipotekom nad nekretninama koje su bile predmet i sredstvo izvršenja u izvršnom postupku. Nakon provedenog izvršenog postupka, doneseno je rješenje o dosudi 16. maja 2017. godine koje je postalo pravosnažno 26. septembra 2017.godine. Nakon toga je 10. novembra 2017. godine donesen zaključak za ulaženje u posjed kupca u predmetne nekretnine koje su bile u posjedu prvoapelanta. Iz navedenog po mišljenju Općinskog suda proizilazi da je apelacija podnesena od strane apelanata u konkretnom predmetu neutemeljena i podnesena s ciljem odugovlačenja izvršnog postupka.

18. Kantonalni sud je u cijelosti ostao kod pravnog stajališta iz svoje osporene odluke u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi ovog suda o žalbenim navodima podnositelja apelacije. Smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano kao ni ostala prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

19. Tražilac izvršenja je u odgovoru na apelaciju istakao da je privremenom mjerom odlaganja izvršnih radnji koju je Ustavni sud donio 30. novembra 2017. godine kupac nekretnina onemogućen da uđe u posjed nekretnina a tražilac izvršenja onemogućen u namirenju svog potraživanja. S tim u vezi je napomenuto da je prvoapelant dobrovoljno zasnovao založno pravo u korist banke kao tražioca izvršenja prema katastarskim podacima za založene nekretnine; da su pri tom tražiocu izvršenja date garancije da će kredit biti vraćen u određenom roku; da je zbog neizvršenja ugovora o kreditu pokrenut izvršni postupak na založenim nekretninama; da tokom trajanja postupka tražiocu izvršenja nije ponuđen povrat duga po osnovu datih kredita; da je kupac na ročištu za javnu prodaju 16. februara 2017. godine za navedene nekretnine ponudio iznos od 70.000,00 KM i položio ih na račun suda zbog čega je doneseno rješenje o dosudi te da tražilac izvršenja svoja potraživanja prema apelantima treba namiriti iz tog iznosa. Smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su apelacijom ukazali jer po ugovoru o kreditu nisu vratili novac a osim toga, kupac koji je u postupku nekretninu kupio i položio novac u iznosu od 70.000,00 KM, ne može ući u posjed iste. Stoga je predloženo da se apelacija kao neosnovana odbije.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o izvršnom postupku („Službeni list FBiH“, br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Značenje pojedinih izraza Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju ova značenja:

1) "potraživanje" – predstavlja pravo na neko davanje, činjenje, nečinjenje ili trpljenje;

2) "tražilac izvršenja" – predstavlja lice koje je pokrenulo postupak radi izvršenja nekog potraživanja, te lice u čiju je korist taj postupak pokrenut po službenoj dužnosti;

3) "izvršenik" – predstavlja lice protiv kojeg se potraživanje ostvaruje;

4) "stranka" – predstavlja tražioca izvršenja i izvršenika;

Član 3.

Pokretanje postupka (1) Izvršni postupak pokreće se na prijedlog tražioca izvršenja.

(2) Izvršni postupak pokreće se i po službenoj dužnosti, kao i na prijedlog lica i organa kad je to zakonom izričito određeno.

(3) Lica i organi iz stava 2. ovog člana imaju u izvršnom postupku položaj tražioca izvršenja.

Član 4.

Nadležnost (1) Izvršenje određuje i provodi sud određen zakonom.

(2) Mjesna nadležnost sudova određuje se odredbama ovog zakona u zavisnosti od sredstva i predmeta izvršenja.

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 6.

Sredstva i predmet izvršenja (1) Sredstva izvršenja su izvršne radnje ili sistem takvih radnji kojima se prema zakonu potraživanje prinudno ostvaruje.

(2) Predmet izvršenja su stvari i prava nad kojim se prema zakonu može provesti izvršenje radi ostvarenja potraživanja.

(3) Izvršne radnje mogu se neposredno provesti protiv izvršenika i drugih lica, u skladu sa ovim zakonom.

Član 12.

Pravni lijekovi [...] (6) Protiv zaključka nije dozvoljen pravni lijek.

Član 36.

Prijedlog za izvršenje (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačen izvršni ili vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.

2) Ukoliko je uz prijedlog za izvršenje podnešen i zahtjev za utvrđivanje dužnikove imovine o rezultatu istrage sud će obavijestiti tražioca izvršenja i ostaviti mu rok da podnešeni prijedlog uredi, odnosno izmijeni i dopuni.

(3) Prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojnog dokumenta mora sadržavati: 1) izvršni zahtjev iz stava 1. ovog člana;

2) zahtjev da sud obaveže izvršenika da u roku od osam dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana po dostavljanju rješenja, namiri potraživanja zajedno sa odmjerenim troškovima.

(4) Ako se traži izvršenje nad pokretnim stvarima u prijedlogu za izvršenje ne moraju biti bliže naznačene te stvari.

Član 37.

Utvrđivanje dužnikove imovine (1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organa i organizacija da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke.

(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se istaći i nakon donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo.

[…].

Član 82.

Zaključak o prodaji (1) Nakon provođenja postupka za utvrđivanje vrijednosti nekretnine sud donosi zaključak o prodaji nekretnine kojim se utvrđuje vrijednost nekretnine i određuju način i uslovi prodaje, te vrijeme i mjesto prodaje, ako se prodaja vrši putem javnog nadmetanja. […].

Član 87.

Jedan ponudilac (1) Ročište za javno nadmetanje održat će se i kad prisustvuje samo jedan ponudilac. (2) Sud će zaključkom, na zahtjev lica koje ima pravo prvenstvenog namirenja, odrediti da se ročište za prodaju odgodi ako učestvuje samo jedan ponudilac.

Član 89.

Prodajna cijena (1) Bez pristanka lica koja se u izvršnom postupku po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, nekretnina se na javnom nadmetanju ne može prodati po cijeni koja ne pokriva ni djelimično iznos potraživanja tražioca izvršenja.

(2) Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se nekretnina prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane.

(3) Ako se nekretnina ne proda na prvom sud će zakazati drugo ročište u roku od 30 dana. Sud će zakazati ročište u istom roku i u slučaju da tri ponudioca sa najvišom ponudom na prvom ročištu nisu uplatila prodajnu cijenu u skladu sa odredbama člana 92. stav 3. ovog zakona.

(4) Na drugom ročištu nekretnina ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.

(5) Ako nekretnina ne bude prodata ni na drugom ročištu sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište na kom nekretnina može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost.

(6) Ukoliko nema nosilaca prava preče kupovine iz člana 83. stav 1. ovog zakona, lice koje prema odredbama člana 98. ovog zakona ima pravo prvenstvenog namirenja iz prodajne cijene stiče pravo preče kupovine po cijeni postignutoj na trećem ročištu. (7) Stranke i lica koja se namiruju u postupku mogu da se sporazumiju, izjavom datom na zapisnik, da se nekretnina može prodati nadmetanjem i za cijenu nižu od one iz st. 1., 2. i 4. ovog člana.

(8) Ako su se stranke prije pokretanja izvršnog postupka u sporazumu sklopljenom pred sudom saglasile da se nekretnina radi naplate potraživanja tražioca izvršenja utvrđene tim sporazumom može prodati i za cijenu nižu od one iz st. 1., 2. i 4. ovog člana, nekretnina se već na prvom ročištu za prodaju može prodati po toj cijeni ako u postupku ne učestvuju druga lica koja se u njemu namiruju, a svoje su pravo upisala u zemljišnu knjigu prije nego što je u tu knjigu upisano pravo tražioca izvršenja kojim je obezbijeđena naplata njegovog potraživanja. Najniža cijena po kojoj se nekretnina može prodati u tom slučaju ne može biti ispod jedne trećine utvrđene vrijednosti.

(9) Odredbe st. 1., 2., 4., 7. i 8. ovog člana na odgovarajući se način primjenjuju i u slučaju u kojem se nekretnina prodaje neposrednom pogodbom.

Član 93.

Predaja nekretnine kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi).

(2) Rješenjem iz stava 1. ovog člana sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.

(3) Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor, ali se može izjaviti žalba. (4) Rješenje iz stava 1. ovog člana objavljuje se na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim učesnicima u nadmetanju. Član 95.

Obustava izvršenja (1) Sud će da obustavi izvršenje ako se nekretnina nije mogla prodati ni na trećem ročištu.

(2) U slučaju prodaje neposrednom pogodbom sud će da obustavi izvršenje ako se nekretnina nije mogla prodati u roku određenom sporazumom stranaka i lica koja se namiruju u postupku, osim ako sporazumom stranaka nije drukčije određeno.

(3) Obustava izvršenja ne sprečava pokretanje novog izvršnog postupka radi naplate tog potraživanja na istoj nekretnini.

Član 113.

Primjena odredaba poglavlja X ovog zakona u slučaju kada nekretnina nije upisana u zemljišne knjige (1) Postupak izvršenja nad nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige provodi se prema odredbama poglavlja X ovog zakona, ako odredbama ovog člana nije drukčije određeno.

(2) U slučaju nekretnine iz stava 1. ovog člana tražilac izvršenja će uz prijedlog za izvršenje da podnese dokaze da je izvršenik njen vlasnik ili će od suda da zatraži dostavljanje dokaza u skladu sa članom 37. ovog zakona. Tražilac izvršenja dužan je da obilježi nekretninu prema podacima iz katastra, a ako takvih podataka u katastru nema dužan je da naznači mjesto na kom se nekretnina nalazi, njen naziv, granice i površinu. […].

21. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 46/16, stupio na pravnu snagu 16. juna 2016. godine) relevantna odredba glasi:

Član 1.

U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u članu 89. stav (5) mijenja se i glasi:

„(5) Ako nekretnina ne bude prodata ni na drugom ročištu sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište. Na ovom ročištu nekretnina može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Ako Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine uskrati saglasnost za predloženu cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost dužna je sudu predložiti realnu vrijednost za koju nekretnina može biti prodata na ovom ročištu u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva za davanje saglasnosti na prodajnu cijenu.“

VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

24. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjem o dosudi Kantonalnog suda broj 51 0 I 089819 17 Gž od 26. septembra 2017. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima temelja za ponovno odlučivanje;

26. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnoj apelaciji pokreću ista pitanja koja su bila predmet njihove ranije podnesene apelacije o kojoj je Ustavni sud već donio odluku u predmetu broj AP-4059/16 od 6. decembra 2016. godine te odbacio apelaciju sa obrazloženjem da da nikakva nova građanska prava, odnosno obaveze apelanata nisu utvrđivana u predmetnom izvršnom postupku. Budući da su apelanti su predmetnom apelacijom osporili rješenje o dosudi koje je doneseno u poslednjoj fazi izvršnog postupka, radi naplate novčanog potraživanja banke, proizilazi da se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao jer apelant, dakle, ne uživa garancije prava na pravično suđenje u izvršnom postupku (niti u početnoj niti u njegovoj završnoj fazi).

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija s aspekta prava na pravično suđenej podnesena povodom pitanja o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 8. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

29. U konkretnom slučaju, apelanti su se obratili Ustavnom sudu zbog toga što je osporenim rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 I 089819 17 Gž od 26. septembra 2017. godine odbijena žalba apelanata i potvrđeno rješenje o dosudi Općinskog suda broj 51 0 I 089819 14 I od 16. maja 2017. godine, ukazujući da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da iz apelacije podnesene 12. oktobra 2017. godine proizlazi da je u konkretnom izvršnom postupku doneseno rješenje o dosudi s ciljem okončanja izvršenja, proizlazi da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva i da ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelanti ukazuju da im je rješenjem o dosudi povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

32. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

33. S obzirom na navode apelacije i činjenicu da ona pokreće pitanje povrede prava na dom i prava na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prvenstveno napominje da je prilikom odlučivanja oovoj apelaciji pored vlastite prakse imao u vidu i noviju presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Vrzić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43777/13 presuda od 12. jula 2016. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj su se aplikanti, slično kao i apelanti u konkretnom slučaju, žalili na nezakonitost provedenog izvršnog postupka i sudske prodaje njihove nekretnine radi namirenja duga. Evropski sud je, razmatrajući predmet Vrzić protiv Hrvatske sa aspekta relevantnih kriterija uspostavljenih praksom Evropskog suda pri ocjeni eventualne povrede navedenih prava zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede prava na imovinu niti povrede prava na dom.

34. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu vlastitu kao i praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju prvo ispitati navode koji se tiču prava na imovinu a zatim navode koji se tiču prava na dom.

35. Ustavni sud podsjeća da se pri razmatranju principa prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li su apelanti imali pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je osporeno rješenje o dosudi doneseno na temelju Rješenja Općinskog suda broj I-944/05 od 30. novembra 2005. godine koje je postalo pravosnažno 14. juna 2007. godine, a stoga i izvršno shodno članu 23. stav 1. tačka 1. ZIP-a, zatim sporazuma između tražitelja izvršenja kao povjerioca i apelanata kao dužnika koji je zaključen radi osiguranja izmirenja duga apelanata tražitelju izvršenja nastalog po osnovu ugovora o zajmu, zasnivanjem založnog prava u korist založnog povjerioca (tražioca izvršenja) prema rješenjima Općinskog suda broj Ip 189/00 od 29. novembra 2000. godine i Ip-13/03 od 30. januara 2003. godine. Prema tome, Općinski sud je Rješenjem broj I-944/05 od 30. novembra 2005. godine usvojio prijedlog tražitelja izvršenja od 18. jula 2005. godine, kojim je određeno izvršenje na nekretninama apelanata (na kojima je zasnovano založno pravo) i na pokretnim stvarima, utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem svojih potraživanja iz iznosa dobijenog prodajom. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o imovini apelanata, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

36. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61). Osim toga Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u citiranoj odluci Vrzić protiv Hrvatske (tačka 96.) naglasio da se sudska prodaja imovine izvršenika treba razmatrati u okviru tzv. trećeg pravila koje se odnosi na pravo države „da provodi one zakone koje smatra potrebnim za kontroliranje korištenja imovine u skladu s općim interesom“.

37. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora također održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49; i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67. i 68).

38. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u imovinu apelanata, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu koje se sastoji u kontroliranje korištenja imovine u skladu s općim interesom

– utvrđivanjem vrijednosti nekretnina apelanata te njihovom prodajom i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.

39. S obzirom na to Ustavni sud kao sljedeće mora ispitati je li kontroliranje korištenja imovine apelanata, na način kako je to rezultiralo osporenim rješenjem o dosudi, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.

40. Ustavni sud primjećuje da je u slučaju apelanata Općinski sud Rješenjem broj I-944/05 od 30. novembra 2005. godine usvojio prijedlog tražitelja izvršenja od 18. jula 2005. godine, radi prinudne naplate novčanog potraživanja na osnovu sporazuma stranaka o osiguranju novčanog potraživanja kojim je zasnovano založno pravo na nekretninama apelanata, koje je 14. juna 2007. godine postalo pravomoćno i izvršno prema članu 23. stav 1. tačka 1. ZIP-a i koje, prema citiranoj odredbi zakona, predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Ustavni sud nalazi da je navedenim rješenjem i sporazumom zaključenim između tražitelja izvršenja i apelanata zasnivanjem založnog prava u korist založnog povjerioca (tražioca izvršenja) prema rješenjima Općinskog suda broj Ip 189/00 od 30. novembra 2000. godine i Ip-13/03 od 30. januara 2003. godine, Općinski sud osigurao naplatu potraživanja tražitelja izvršenja kao povjerioca od apelanata kao dužnika.

41. S tim u vezi Ustavni sud napominje da je Općinski sud nakon donošenja pravosnažnog Rješenja o izvršenju broj I-944/05 od 30. novembra 2005. godine, zaključcima o javnoj prodaji nekretnina apelanata koji su donošeni u periodu od maja 2008. godine do februara 2017. godine, i konačno rješenjem o dosudi od 16. maja 2017. godine koje je postalo pravosnažno 26. septembra 2017. godine, u kom periodu je izvršenje bilo i odloženo zbog pokretanja parničnog postupka po tužbi treće osobe (Dare Kajić) i okončanja tog postupka, odredio vrijednost nekretnina apelanata na kojima postoji zasnovano založno pravo (vještačenjem od vještaka građevinske struke), zatim način i uvjete prodaje, vrijeme i mjesto prodaje (javnim nadmetanjem) te u konačnici zaključak o prodaji kojim je najpovoljnijem ponuđaču naloženo da u roku od 30 dana po prijemu zaključka uplati novčani iznos, nakon čega je 16. maja 2017. godine po dostavljanju uplatnice o uplati ponuđenog iznosa od strane najpovoljnijeg ponuđača, na temelju odredbe člana 93. stav 1. ZIP-a doneseno rješenje o dosudi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je ZIP objavljen u službenim glasilima, dakle da je dostupan građanima, te da na jasan i precizan način regulira pitanje ispunjenja duga na temelju izvršne isprave, koje podrazumijeva između ostalog i izvršenje na nekretninama (u vlasništvu ili posjedu) na kojima je zasnovano založno pravo, u kojem smislu takvo rješenje predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje uz zaključak o prodaji nekretnina odnosno rješenje o dosudi, iz čega proizlazi da je miješanje u pravo apelanata na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“. U tom smislu je, nasuprot apelacionim tvrdnjama, svoje pravno stanovište povodom pravnog pitanja u pogledu mogućnosti druge odnosno treće prodaje nekretnine u situaciji ako prva nije uspjela (ako na prvoj prodaji nije bilo ponuda ili je pristupio samo jedan ponuđač) iznio Vrhovni sud u Odluci broj 28 0 I 052479 16 Spp od 5. decembra 2016. godine, kojim je moguće preći na sljedeću prodaju iako na prvu nije pristupio ni jedan ponuđač, jer se takva prodaja smatra neuspjelom (član 87. u vezi s članom 89. ZIP-a).

42. Odgovarajući na pitanje da li je kontroliranje korištenja imovine apelanata bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da je odredbama ZIP-a uveden način izmirenja duga povjeriocima (tražiocima izvršenja) na temelju rješenja koje je postalo pravomoćno i izvršno i sporazuma zaključenog između tražitelja izvršenja i apelanata zasnivanjem založnog prava u korist založnog povjerioca (tražioca izvršenja). S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u imovinu apelanata služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je dakle provođenje postupka propisanog zakonom za prinudno ostvarivanje potraživanja na osnovu izvršnih isprava u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu.

43. Iz navedenog dakle proizilazi da je, u smislu stava Evropskog suda iz presude Vrzić (tačka 99.) miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje njihovog vlasništva utemeljeno na relevantnim odredbama ZIP-a i da je služilo legitimnim ciljevima zaštite tražitelja izvršenja i kupca kuće.

44. Ustavni sud podsjeća da se prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je miješanje u pravo na imovinu bilo proporcionalno legitimnom cilju kojem se teži, neophodno imati u vidu da svako miješanje mora postići „pravednu ravnotežu“ između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinaca, pri čemu država uživa široku slobodu procjene s obzirom na odabir izvršnih sredstava i utvrđivanje jesu li posljedice izvršenja opravdane u općem interesu kako bi se postigao cilj predmetnog zakona. U citiranom predmetu Vrzić protiv Hrvatske (tač. 101 do 115.), Evropski sud je imao u vidu da se konkretan predmet tiče postupka između privatnih stranaka (izvršenika /aplikanata/) s jedne strane i tražitelja izvršenja i kupca njihove kuće, s druge strane; da su se osnovni prigovori aplikanata kao izvršenika ticali dvije tvrdnje: da je njihova kuća prodana po cijeni koja je znatno niža od tržišne i da izvršne radnje nisu bile praćene garancijama datim u postupku (Zakonom o ovšnom postupku) odnosno da su pravna sredstva bila bezuspješna. Cijeneći navedene tvrdnje aplikanata, Evropski sud je imao u vidu sljedeće: da su aplikanti pozajmili znatnu količinu novca (247.000 EUR) i svoju kuću koristili kao osiguranje što predstavlja mjeru koja je po svojoj prirodi uključivala element rizika; da su mogli izbjeći prodaju kuće na ročištu za javnu prodaju i rizike koji su u to uključeni (poput prodaje za 1/3 utvrđene vrijednosti) prodajom izvan izvršnog postupka; da prodaja nekretnine (pa i za 1/3 vrijednosti) prestavlja pravilo u kontekstu izvršnog postupka koje spada u slobodnu procjenu države i ne čini se očigledno proizvoljnim ili nerazumnim; da nema ništa sporno u činjenici da na ročištu za javnu prodaju nekretninu kupi jedan od tražitelja izvršenja jer se i prema tražitelju izvršenja postupa na isti način kao i prema bilo kojem drugom kupcu. Osim toga, pri ocjeni tvrdnji aplikanata koje su se ticale vrijednosti kuće odnosno razlike između tržišne vrijednosti i one koja je dobivena na ročištu za javnu prodaju, Evropski sud je imao u vidu da je održano ročište za procjenu vrijednosti nekretnine; da je svrha ročišta bila omogućavanje strankama da istaknu svoje tvrdnje i eventualno na te okolnosti (vrijednost nekretnine) dostave svoje dokaze; da aplikanti nisu dostavili nikakve prigovore na nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđena vrjednost nekretnine; da su prvi put utvrđenu vrijednost nekretnine osporili u rješenju o dosudi, dakle u fazi postupka kada daljnji argumenti o vrijednosti kuće više nisu bili dopušteni, čime su se sami stavili u neravnopravan položaj i preuzeli posljedice neprilagođavanja svog ponašanja odedbama Zakona o ovršnom postupku.

45. U kontekstu naprijed navedenog, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i standarde na koje je ukazao Evropski sud u citiranoj odluci Vrzić protiv Hrvatske , Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, osporenim odlukama sudova (rješenjem o dosudi nekretnina koje je doneseno po okončanju javne prodaje u posljednoj fazi izvršnog postupka), koje su u ovom slučaju osnov miješanja u imovinu apelanata, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštovanju izmirenja potraživanja povjerilaca (banke), u konkretnom slučaju tražitelja izvršenja koji na realizaciju svog potraživanja čeka više od 12 godina (od 2005. godine), primjenom relevantnih odredbi ZIP-a, ne stavlja pretjeran teret na apelante. Ovo upravo iz razloga što su apelanti kao dužnici, koji su dakle od tražioca izvršenja primili precizirani novčani iznos i svoju obavezu vraćanja u roku osigurali nekretninom, propustili da svoje ponašanje prilagode relevantnim odredbama materijalnog prava i da izvrše izmirenje svoje obaveze za koje je nadležni sud utvrdio da nije izmirena. Stoga Ustavni sud, u smislu stava Evropskog suda iz presude Vrzić (tačka 109) koji se, smatra da apelantima nije nametnut pojedinačan i prekomjeran teret. Ovo iz razloga što su apelanti, kada su sa tražiocem izvršenja zaključili sporazum o osiguranju novčanog potraživanja (postupak pokrenut radi naplate 154.598,83 KM) kojim je zasnovano založno pravo na predmetnim nekretninama koristili svoju kuću kao osiguranje, čime su svjesno preuzeli rizik prodaje predmetnih nekretnina.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

47. Apelanti u apelaciji nisu posebno obrazložili svoje navode o kršenju prava na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa proizlazi da se suštinski i ovi navodi tiču nepravilnog postupanja redovnog suda u konkretnom postupku, smatrajući da je sud bio u obavezi postupak obustaviti. Imajući to u vidu, kao i da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31), Ustavni sud ponovno ukazuje na stav iz novije praksu Evropskog suda u već pomenutom predmetu Vrzić protiv Hrvatske, u kojem se Evropski sud bavio sličnim činjeničnim i pravnim pitanjem kroz standarde uspostavljene u članu 8. Evropske konvencije u izvršnom postupku odnosno sudskoj prodaji kuće (nekretnine).

48. U navedenoj odluci Evropski sud je ocijenio da sudska prodaja kuće aplikanata N.V. i M.V i iselenje iz kuće treba smatrati miješanjem u pravo na poštivanje doma. U navedenom predmetu je, kako je istakao Evropski sud, kuća aplikanata prodana u izvršnom postupku i njihovo iseljenje je naloženo u konekstu tog postupka, te stoga obaveza iseljenja iz kuće predstavlja miješanje u pravo aplikanata na poštivanje doma. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju prvoapelantu rješenjem o dosudi naloženo iseljenje iz nekretnine i predaja nekretnine kupcu u posjed, proizilazi da je u pitanju miješanje u pravo apelanata na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

49. Pri odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo propisano zakonom i je li se njime nastojao ostvariti legitimni cilj, Ustavni sud upućuje na obrazloženje dato u vezi s pravom na imovinu (vidi gore, tač. 40.-42) te osim toga konstatira, budući da je rješenje o dosudi doneseno u smislu odredbe člana 93. ZIP-a, predmetno miješanje težilo legitimnom cilju radi zaštite zakonitog prava kupca (Dragana Turića).

50. Imajući u vidu da se suštinsko pitanje tiče proporcionalnosti miješanja odnosno da li je miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, Ustavni sud ponovno naglašava potrebu ocjene svih relevantnih kriterija svakog konkretnog slučaja, i to, između ostalog kako je Evropski sud naglasio u presudi Vrzić protiv Hrvatske, okolnosti koji se tiču interesa stranaka u postupku i koji se razlikuju prilikom postojanja isključivo privatnog interesa (npr. s obje strane privatni interes) u odnosu na državni interes (npr. s jedne strane pojedinac s druge država); zatim volje da se dom koristi kao osiguranje za zajam; mogućnosti osporavanja zaključenog ugovora o zajmu u odgovarajućim postupcima i konačno svijesti da će nekretnina (dom) u svrhu osiguranja zajma moći biti prodana u slučaju neispunjenja obaveze (nepostupanja u ugovorenim rokovima prilikom preuzimanja zajma) (tač. 64.-71.).

51. U vezi naprijed navedenih kriterija, Ustavni sud, dovodeći ih u kontekst i okolnosti konkretnog slučaja, zapaža da se pri javnoj priodaji nekretnine (završnoj fazi izvršnog postupka) pojavljuju dva privatna interesa i to banke (tražioca izvršenja) i kupca nekretnine s jedne strane i apelanata s druge strane, da su apelanti prilikom zaključenja sporazuma o kreditu dobrovoljno iskoristili svoj dom kao osiguranje za zajam, da su pristali u slučaju neizvršenja obaveze (vraćanja kredita u roku) da se naplata dugovanog iznosa obavi u izvršnom postupku prodajom nekretnine te da su stoga bili svjesni da će nekretnina biti prodana u cilju namirenja duga (kredita) tražitelju izvršenja, što u konačnici predstavlja posljedicu neispunjenja preuzetih ugovorenih obaveza na koje su izričito pristali.

52. Iz navedenog se može zaključiti da su apelanti pristali i prihvatili da se plaćanje njihovih nepodmirenih dugova prema tražitelju izvršenja izvrši prodajom njihove kuće, da je kuća prodana kupcu Draganu Turiću koji ima interes da kupljenu nekretninu preuzme u posjed (kao što je navedeno u izreci rješenja o dosudi) jer je po nalogu suda izmirio kupoprodajnu cijenu, što sveukupno upućuje na zaključak da je miješanje bilo proporcionalno cilju, dakle namirenju tražitelja izvršenja (banke) i stoga neophodno u demokratskom društvu te da stoga nije povrijeđen član II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su nadležni sudovi osporenim rješenjem o dosudi nekretnina obavezali apelante da u cilju izmirenja duga tražitelju izvršenja, kupcu predaju u posjed nekretnine iz izvršnog naslova, doneseni u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a, pri čemu u okolnostima datog slučaja apelantima nije nametnut pojedinačan i prekomjeran teret.

54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer su apelanti dobrovoljno (zaključenjem sporazuma sa tražiteljem izvršenja) prihvatili da njihova nekretnina, koju su iskoristili kao osiguranje za kredit, bude prodana u izvršnom postupku u slučaju neizmirenja duga u ugovorenom roku, zbog čega je miješanje u ovo pravo bilo proporcionalno cilju – konkretno namirenju tražioca izvršenja te stoga i nužno u demokratskom društvu..

55. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 4275/17 od 30. novembra 2017. godine.

56. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka e) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.