Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2382/17 (S. A.)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2382/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-2382/17, rješavajući apelaciju Srđana Antića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Srđan Antić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 017126 16 Rev od 8. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srđan Antić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 8. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 017126 16 Rev od 8. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 017126 15 Rsž 2 od 23. juna 2016. godine kojom je, između ostalog, odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena (u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni kojim je tražio raspored na radno mjesto prodavača na benzijskoj stanici Bihać, isplata plata za period od 5. maja 2000. do 31. augusta 2013. godine, isplata toplog obroka i regresa za period od 1. juna 1992. do 31. augusta 2013. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 1. juna 1992. godine do isplate).

2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupku utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog ("Energopetrol" d.d. Sarajevo, Podružnica Bihać) do 18. aprila 1992. godine kao prodavač na benzinskoj stanici, te da se u roku od tri mjeseca, računajući od dana stupanja na snagu Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), obratio tuženom kao poslodavcu, radi uspostave radno-pravnog statusa. Zatim, da je rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a od 30. decembra 2009. godine naloženo tuženom da apelantu riješi radno-pravni status u skladu sa članom 143. ZOR-a, jer je bio u stalnom radnom odnosu kod tuženog na dan 31. decembra 1991. godine. Takođe, da se apelant u zakonom predviđenom roku do 5. februara 2000. godine obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, te da nije zasnovao novi radni odnos u periodu od prestanka radnog odnosa kod tuženog pa do obraćanja istom radi uspostave radno-pravnog statusa. Vrhovni sud je istakao da su, polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev za vraćanje apelanta na radno mjesto prodavača na benzinskoj stanici, kao i za isplatu plata i ostalih naknada nakon 5. maja 2000. godine, uz obrazloženje da apelant svoja prava iz radnog odnosa ostvaruje po članu 143. ZOR-a. Imajući u vidu da je rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a apelantu priznat status zaposlenika na čekanju posla (član 143. stav 2. ZOR-a), a koje rješenje nije predmet preispitivanja u ovom postupku, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno predmetni slučaj riješio primjenom odredbe člana 143. ZOR-a. Naime, Vrhovni sud je ukazao da zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku iz člana 143. stav 2. ZOR-a obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, ima status zaposlenika na čekanju posla od dana kada je prestao raditi. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da nije bilo od značaja utvrđivati da li je apelantu i iz kojih razloga prestao radni odnos kod tuženog 18. aprila 1992. godine. Vrhovni sud je istakao da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine pošto u zakonom propisanom roku nije bio pozvan na rad kod tuženog poslodavca (član 143. stav 4. ZOR-a). Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud u skladu sa odredbom člana 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da drugostepeni sud, u skladu sa odredbama člana 224. ZPP-a, može na sjednici vijeća djelimično uvažiti žalbu stranke, na način kako je to i učinio u konkretnom slučaju, te da su stoga suprotni navodi apelanta neosnovani.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije. Apelant, u suštini, smatra da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je pogrešno utvrđeno da je apelant ostvario svoja prava po članu 143. ZOR-a, budući da ih nije mogao ostvariti, jer mu nije prestao radni odnos kod tuženog. Takođe, apelant navodi da Vrhovni sud uopće nije odlučivao o povredi odredaba čl. 221. i 224. ZPP od strane drugostepenog suda (koji je izašao izvan okvira njegovih žalbenih navoda, te nezakonito donio "djelimičnu presudu").

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP-a, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOR-a. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2382/17 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio