Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-497/16 (Z. L.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratni zločin
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-497/16
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 497/16, rješavajući apelaciju Zaima Laličića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zaima Laličića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 017982 15 Krž 2 od 23. oktobra 2015. godine i S1 1 K 017982 15 Kri od 25. maja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zaim Laličić (u daljnjem tekstu: apelant) koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Miljacka, kojeg zastupa Sabina Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 017982 15 Krž2 od 23. oktobra 2015. godine i S1 1 K 017982 15 Kri od 25. maja 2015. godine. Podneskom od 15. juna 2017. godine apelant je urgirao donošenje odluke Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 18. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Sud BiH i Tužiteljstvo BiH dostavili su 24. i 26. oktobra 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 017982 15 Kri od 25. maja 2015. godine apelant je proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u tačkama 1-3. izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 11. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Sud BiH apelanta je za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet godina.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. U vezi sa utvrđivanjem da li je apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret tačkom 2. izreke presude, a koje su kvalificirane kao silovanje oštećene S. M. (u daljnjem tekstu: oštećena), Sud BiH je naveo da je prvenstveno ocijenio iskaz oštećene koja je i jedina osoba sa neposrednim saznanjima o tim događajima. Naime, oštećena je navela da je bila zatočena u objektu koji se nalazio u podrumu nedovršene stambene zgrade u općini Iližda, te da je u isto vrijeme kada i ona u istom podrumu, ali u drugoj prostoriji, bio zatvoren i njen maloljetni sin. Apelant je bio stražar i to prvobitno u garažama gdje je bila zatočena, a potom i u podrumskim prostorijama zgrade u Hrasnici, a poznaje ga od prije rata jer je bio konobar, pa ga je tijekom glavnog pretresa prepoznala u sudnici. Nakon što je opisala okolnosti zatvaranja, mjesta gdje je bila zatvorena, uvjete u zatvoru, obaveze koje su žene imale, oštećena je prvo ispričala događaj kada ju je apelant udario palicom (tačka 1. izreke presude), a zatim je navela da ju je apelant poslije izvjesnog vremena izvodio u improvizirano kupatilo koje se nalazilo najbliže prostoriji u kojoj je bila zatvorena gdje ju je silovao. U tim trenucima osjećala se poniženo, jadno, grozno i ta osjećanja nije imala s kim podijeliti jer nikome nije vjerovala. Vremenski određujući kada se silovanje dešavalo, oštećena je navela da ju je apelant silovao desetak puta prije dolaska službenika Crvenog križa koji su, prema iskazima više svjedoka, posjetili zatvorenike u podrumskim prostorijama 3. ili 4. aprila 1993. godine. Prema riječima oštećene, u vrijeme kada je silovana muškarci su bili na obavljanju prinudnih radova i tako da niko ništa nije vidio, a moglo se samo pretpostaviti.
7. S ciljem provjere kredibiliteta i istinitosti iskaza oštećene, Sud BiH je istakao da je s posebnom pažnjom analizirao njen iskaz ocjenjujući ga u kontekstu ostalih provedenih dokaza, pa je zaključio da na njenoj strani nema motiva niti razloga da apelanta neosnovano tereti za nešto što nije učinio. Naime, oštećena je bila dosljedna u svom svjedočenju da o apelantovim postupcima, odnosno o nečovječnom postupanju i silovanju nije govorila nikome dok je bila zatvorena, tako ni nakon izlaska iz zatvora. Također je bila dosljedna da silovanja niko nije vidio, ali da se moglo naslutiti i čuti šta joj se dešava. U tom smislu su i svjedoci M. M., S. P. i B. G. naveli da su čuli priče o silovanju oštećene, ali nisu znali ko ju je zlostavljao i silovao jer oštećena o tome nije pričala, a što je saglasno s njenim iskazom da silovanje niko nije vidio, ali da se moglo pretpostaviti i čuti za to. Svjedok R. D. je govoreći o silovanju oštećene naveo da je u noći 26. na 27. decembar 1992. godine bio pretučen, te da je tu noć, prema njegovom kazivanju, silovana oštećena i da je čuo njene jauke i vrištanje. Prije svega, okolnost da se oštećena nalazila u zatvorskom objektu i prisustvo stražara samo po sebi podrazumijeva prisustvo prisile, čak i onda kad otpora nema, jer je kao žrtva vjerovala i imala razloga da vjeruje da nepristajanje na ono što se od nje traži i pružanje bilo kakvog otpora može nju, a posebno njeno zatočeno maloljetno dijete, dovesti u životnu opasnost. Također, iz saglasnih iskaza oštećene i svjedoka R. D. i S. P. proizlazi da se zlostavljanje zatvorenih osoba nije prijavljivalo, niti je neko za te radnje odgovarao. Svjedokinja B. G. je na okolnosti saznanja što se desilo oštećenoj dok je bila u zatvoru izjavila da je ranije čula priče da je oštećena silovana, a po njenom izlasku iz zatvora vidjelo se da je „velike traume preživljavala“ u zatvoru. Smršala je, nije mogla govoriti, iako je pitala, ništa joj nije rekla sve do decembra 2014. godine kada joj je ispričala detalje silovanja. Pored toga, prvostepeno vijeće je navelo da je tokom svjedočenja oštećene upravo primijetilo njenu vidnu uznemirenost, posebno kada su je pitali da govori o detaljima silovanja jer je pitanja o tome očigledno tumačila kao nepovjerenje u ono što govori. Prvostepeno vijeće je pažljivo promatralo njeno držanje dok je svjedočila, pa je pored sadržaja njenog iskaza u kojem je inkriminirala apelanta za silovanje i njeno ponašanje stavilo u profil žene-žrtve silovanja. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da prigovorima odbrane nije doveden u pitanje kredibilitet i vjerodostojnost iskaza oštećene u vezi sa zabranjenim radnjama silovanja koje je poduzeo apelant. Stoga, Sud BiH je zaključio da je na osnovu iskaza oštećene kojem je poklonio punu vjeru, te ostalih provedenih i prihvaćenih dokaza utvrdio da je apelant kao stražar, koristeći svoju poziciju, okolnosti u kojima se oštećena nalazi i njeno stanje ozbiljnog straha, a o čemu je prethodno bilo riječi, na način kako je opisano ovom tačkom, oštećenu silovao približno deset puta.
8. U vezi s utvrđivanjem da li su ispunjeni elementi krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, Sud BiH je istakao da prema praksi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) u predmetima Krnojelac, Kunurac i Furundžija actus reus silovanje se sastoji od 1) seksualne penetracije, bez obzira na to koliko neznatne, 2) bez pristanka žrtve i 3) uz upotrebu sile ili pod prijetnjom sile protiv žrtve ili treće osobe. Mens rea krivičnog djela silovanja je „namjera da se izvrši seksualna penetracija i svijest da se to dešava bez pristanka žrtve“. Činjenične okolnosti mogu biti dobar dokaz pri odlučivanju da li je optuženi imao neophodni mens rea da izvrši silovanje. Posebno u odnosu na situaciju gdje su žene smatrane zatvorenicima, ovi implicitni modaliteti zločina pojašnjavaju da je počinitelj znao da seksualni odnos nije bio i ne može biti uz pristanak žrtve. Polazeći od navedenog, Sud BiH je istakao da je utvrđeno da je apelant silovao oštećenu S. M. u deset navrata. Nasuprot navodima odbrane da elementi djela silovanja nisu dokazani jer oštećena nije detaljno opisala radnje silovanja, prvostepeno vijeće je nedvosmisleno utvrdilo da je oštećena silovana s obzirom na to da iz sadržaja njenog iskaza jasno proizlazi da je apelant s namjerom da izvrši penetraciju svaki put upotrebom fizičke sile oštećenu naginjao nad kadu, svlačio joj odjeću i na taj način je silovao približno deset puta, kako je to opisano u njenom iskazu, te u tački 2. izreke presude. Osim toga, prvostepeno vijeće nalazi da za dokazivanje elemenata silovanja nije nužno da svjedok izričito kaže da je došlo do penetracije spolnog organa optuženog kada je to rečeno na drugi način, i to iz sadržaja iskaza svjedoka jasno proizlazi, a što je u konkretnom slučaju i opisala oštećena. Dakle, apelant je bio svjestan svog djela, odnosno da upotrebom sile oštećenu protiv njene volje prisiljava na seksualni odnos i na takav način ugrožava njen psihički i fizički integritet. Radnja silovanja počinjena u ratnim uvjetima, uzimajući u obzir specifične okolnosti u kojim se oštećena nalazila kao osoba lišena slobode, isključuje dobrovoljnost, a uključuje protupravnost, ugrožava njen integritet i predstavlja ponižavajuće postupanje, čega je apelant kao uračunljiva osoba s položajem stražara zasigurno bio svjestan. Nalazeći da je bio svjestan svojih radnji, te da je želio i htio nastupanje zabranjene posljedice, Sud BiH je zaključio da je apelant silovanjem oštećene počinio krivično djelo zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.
9. Presudom vijeća Apelacijskog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelacijsko vijeće) br. S1 1 K 017982 15 Krž2 od 23. oktobra 2015. godine apelantova žalba je djelomično usvojena i prvostepena presuda je preinačena u pogledu odluke o kazni na način da je apelant za počinjeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, dok je u preostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda.
10. U pogledu apelantovih navoda kojima je ukazivao da u izreci prvostepene presude nisu opisana obilježja djela kako to nalaže odredba člana 285. stav 1. tačka a) ZKPBiH, apelacijsko vijeće je navelo da činjenični opis izreke sadrži dostatne podatke iz kojih proizlazi zaključak da je apelant poduzeo radnje silovanja. Nezavisno od relativno sumarnog opisa činjenica vezanih pogotovo uz radnju silovanja, ne može se prihvatiti apelantova tvrdnja da je izreka nerazumljiva i proturječna sama sebi, te da činjenični opis djela ne korespondira s pravnom kvalifikacijom djela označenom u izreci presude. Postojeći opis sadrži podatke iz kojih nedvosmisleno proizlaze kako opći elementi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva tako i actus reus, te apelantov subjektivni odnos prema predmetnom djelu. Naime, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi na osnovu kojih je dokaza (subjektivne i objektivne prirode) sud utvrdio da je apelant poduzeo radnje nečovječnog postupanja i silovanja, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, koje odlučne činjenice su jasno istaknute u izreci pobijane presude, a potom i obrazložene.
11. Nadalje, u vezi s apelantovim tvrdnjama da je u konkretnoj situaciji za opis krivičnog djela silovanje isključivo bio mjerodavan član 88. KZSRBiH, pa je trebalo primijeniti tu odredbu a ne prasku MKSJ, apelacijsko vijeće je navelo da ne prihvaća ovakvu argumentaciju žalbe. Prije svega, apelant je proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, između ostalog, inkriminiranog radnjom silovanja. Pozivanje na definiciju djela iz općeg kriminaliteta ne može biti isključivi osnov definiranja radnje silovanja, ako se uzme u obzir da je inkriminirana radnja jedna od radnji u osnovi samog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Radnju silovanja kao radnju izvršenja krivičnog djela ratni zločin treba promatrati u kontekstu općih elemenata tog djela, odnosno kontekstu u kojem se radnja odvija, a to je evidentno oružani sukob, kao i to da je to djelo moguće učiniti samo kršeći međunarodne norme. U tom smislu je praksa MKSJ upravo razmatrala slučajeve silovanja u kontekstu oružanog sukoba, te je prije primjenjiva kao izvor prava nego što je to definicija koja se propisuje za krivično djelo općeg kriminaliteta iz člana 88. KZSRBiH. Dakle, ocjena postojanja radnje silovanja kao ratnog zločina u konkretnom slučaju pravilno je utemeljena na praksi MKSJ, te je taj prigovor odbrane odbijen kao neosnovan.
12. Najzad, u vezi s apelantovim tvrdnjama da niko nije neposredno čuo da je oštećena premlaćivana ili silovana, apelacijsko vijeće je ukazalo da je u okolnostima u kojima se oštećena nalazila bilo normalno da to niko ne čuje jer nije jaukala zbog straha za svoj život. Naime, prvostepeni sud je, uzimajući u okolnost bespomoćnost u kojoj se nalazila oštećena, uz činjenicu da joj se i maloljetni sin nalazio u zatvoru, za čiji je život strahovala, pravilnom ocjenom njenog iskaza na ispravan i pouzdan način utvrdio zašto je izostala njena reakcija kada je apelant prema njoj poduzimao zabranjene radnje (udaranje a potom i silovanje). S tim u vezi potrebno je naglasiti da se u konkretnom slučaju radi o teško dokazivom krivičnom djelu, s obzirom na to da pri njegovom izvršenju u pravilu nema svjedoka. Velik problem predstavlja što se većina silovanja događa u zatvorenim prostorijama, mjestima na kojima nema očevidaca i gdje su u većini slučajeva prisutni samo izvršitelj krivičnog djela i žrtva. Također, apelantova braniteljica u žalbi tvrdi da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da oštećena nije izjavila da niko nije bio u zatvoru kada je premlaćivana i silovana, s obzirom na to da je ona to izjavila. Apelacijsko vijeće nalazi da su ovi žalbeni navodi apelantove braniteljice neosnovani i da je pretresno vijeće opravdano zaključilo da oštećena to nije izjavila na način kako se to nastoji predstaviti žalbom. Naime, svjedokinja je na pitanje tužitelja da li je još neko od stražara bio prisutan u vrijeme kada se njoj to dešavalo odgovorila: „Ja nisam primijetila nikoga“, dok je na pitanje tužitelja da li je neko od muških zatvorenika bio prisutan u svojim ćelijama tokom njenog premlaćivanja, odnosno silovanja, jasno izjavila: „Ne, oni su bili na prinudnom radu, na kopanju rovova“. Dakle, iz svega se da jasno zaključiti da oštećena, svjedočeći na okolnosti prisustva drugih osoba prilikom njenog silovanja, odnosno premlaćivanja, nije izjavila da niko osim apelanta nije bio prisutan, jer svojim iskazom evidentno nije isključila prisustvo drugih zatvorenica, ali ni ostalih čuvara (ona ih nije primijetila), što kao logičan zaključak utvrđuje i prvostepeno vijeće. Pored toga, apelacijsko vijeće je navelo da su apelanticine tvrdnje potvrdili i drugi svjedoci R. D., S. P. i B. G, koji su naveli da nisu vidjeli silovanje oštećene, ali da su to pretpostavljali.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je u odnosu na tačku 2. izreke presude došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava jer je u konkretnoj situaciji za radnju silovanja isključivo bio mjerodavan član 88. Krivičnog zakona Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine koji je trebalo dovesti u vezu sa članom 142. KZSFRJ, a ne pozivati se na sudsku praksu MKSJ u predmetima Krnojelac, Kunurac i Furundžija. Nadalje apelant tvrdi da je oštećena jedini neposredni svjedok događaja i da se prvostepeno vijeće moralo detaljno baviti analizom njenog iskaza, ali da u opisu radnje izvršenja djela uopće nisu izložene činjenice i okolnosti koje se odnose na realnu radnju izvršenja djela iako je apelant osuđen za „desetak takvih silovanja“, a oštećena nikada nije konkretizirala bar jednu radnju izvršenja, zbog čega nedostaju činjenice za identifikaciju djela i njegovu pravilnu ocjenu, kao i za diferencijaciju ovog djela u odnosu na druga krivična djela.
II.Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je naveo da se apelantovi navodi odnose na prigovore koji su istaknuti u žalbi protiv prvostepene presude i da je u obrazloženju presude dao odgovore na apelantove argumente, zbog čega smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji.
15. Tužiteljstvo BiH je istaklo da Sud BiH tokom postupka nije proizvoljno ocijenio dokaze niti je, kako je to apelant naveo, proizvoljno primijenio materijalno pravo. Naime, Tužiteljstvo BiH smatra da je Sud BiH pravilno utemeljio svoju odluku ocjenjujući iskaz oštećene kao uvjerljiv, konzistentan, logičan, potkrijepljen nizom pojedinosti koje su pružile dovoljno osnova da im se pokloni puna vjera, a da pri tome odbrana nije uspjela dovesti iskaz u sumnju svojim dokazima. Tužiteljstvo BiH je istaklo da sve okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da je Sud BiH ispravno utvrdio činjenice koje se tiču krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. U Krivičnom zakonu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) relevantne odredbe glase:
Član 11. stav (1) (1) Krivično je odgovoran učinilac koji je uračunljiv i koji je krivično djelo učinio sa umišljajem ili iz nehata.
Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […] prisiljavanje na prostituciju ili silovanje;[…], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
17. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tačke a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:
1. S osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan bojnog ustroja (hors de combat) zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.
U tu su svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ovi čini:
a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja. (…)
c) povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci;
18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nedužnim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju o postojanju činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženika.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 281. stav 2.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu apelacijskog vijeća broj S1 1 K 017982 15 Krž2 od 23. oktobra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 7. decembra 2015. godine, a da je podnio apelaciju 2. februara 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
23. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
27. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer je u konkretnoj situaciji za radnju silovanja isključivo bio mjerodavan član 88. Krivičnog zakona Socijalističke Bosne i Hercegovine koji je trebalo dovesti u vezu sa članom 142. KZSFRJ, a ne pozivati se na sudsku praksu MKSJ u predmetima Krnojelac, Kunurac i Furundžija. Također, apelant tvrdi da je oštećena jedini neposredni svjedok događaja i da se prvostepeno vijeće moralo detaljno baviti analizom njenog iskaza.
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
30. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, 10. mart 2009. godine).
31. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Sudom BiH, o čemu su se prvostepeno i apelacijsko vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s utvrđivanjem da li je apelant učinio predmetno krivično djelo opisano u tački 2. izreke, Sud BiH je detaljno analizirao sadržaj iskaza oštećene i doveo ga u vezu s iskazima drugih saslušanih svjedoka koji su iznijeli svoja saznanja o silovanju oštećene. Ustavni sud zapaža da je sve navedene iskaze Sud BiH detaljno ocijenio s aspekta sadržaja i doveo ih u međusobnu vezu, pri čemu je posebnu pažnju posvetio ispitivanju vjerodostojnosti iskaza oštećene kao jedine neposredne svjedokinje radnji silovanja. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenoj presudi dato jasno i detaljno obrazloženje na okolnost zbog čega su apelantove radnje opisane u izreci presude kvalificirane kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. S tim u vezi, prvostepeno vijeće je ocjenjujući karakter predmetnog krivičnog djela i pozivajući se na praksu MKSJ u predmetima Krnojelac, Kunurac i Furundžija jasno navelo koje je to elemente bilo neophodno ocijeniti radi utvrđivanja da li apelantove radnje predstavljaju krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva koje bi bilo počinjeno silovanjem. Ustavni sud dalje zapaža da su ovi apelantovi navodi bili predmet dodatne analize apelacijskog vijeća koje je zaključilo da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. U vezi s apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, apelacijsko vijeće je dalo jasne i razumljive razloge ističući da radnju silovanja kao radnju izvršenja krivičnog djela ratni zločin treba promatrati u kontekstu općih elemenata tog djela, odnosno konteksta u kojem se radnja odvija, a to je evidentno oružani sukob, kao i to da je to djelo moguće učiniti samo kršeći međunarodne norme, pa je u tom smislu i razmatrana praksa MKSJ koja je prije primjenjiva kao izvor prava nego što je to definicija koja se propisuje za krivično djelo opći kriminalitet iz člana
88. KZSRBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ocjeni dokaza nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
33. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacijski navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da apelantovim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ocjeni dokaza nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz navedenih članova.
35. Ustavni sud također zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman