Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2640/17 (J. P.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2640/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2640/17, rješavajući apelaciju Jove Pavlovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovo Pavlović protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 019560 16 U od 26. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 019560 16 U od 26. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS), kojim je rješenjem, donesenim u izvršenju presude Okružnog suda od 17. maja 2016. godine, poništeno ranije rješenje tuženog i riješeno da se apelantu određuje novi iznos invalidske penzije (bliže opisano u izreci osporenog rješenja tuženog).
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je postupak iz kojeg je proistekao konkretni upravni spor započeo stupanjem na snagu sada važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljem tekstu: Zakon o PIO), koji je članom 172. stav 4. propisao da će za korisnika penzije, koja je određena u skladu sa članom 87. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/00. 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, '20/07. 33 08, 1 09, 71/09, 106 09 i 118/09), Fond po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije određene od penzijskog osnova u skladu sa članom 77. do 86. tog zakona, od prvog dana narednog mjeseca nakon stupanja tog zakona na snagu. Okružni sud je istakao da je osporenim rješenjem, od 22. jula 2016. godine, tuženi poništio prvostepeno rješenje, te je sam riješio upravnu stvar na način da je apelantu prvo odredio iznose invalidske penzije koji mu pripadaju počev od 1. januara 2012. godine pa nadalje, u smislu člana 77. do 86. u vezi sa članom 135. stav 5. ranije važećeg Zakona o PIO – Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO - Prečišćeni tekst), a da je onda primjenom člana 85. stav 1. i stav 3. tačka v) važećeg Zakona o PIO odredio iznose koji se apelantu isplaćuju počev od 1. januara 2012. godine pa nadalje, što predstavlja zakonito postupanje. Naime, da je apelant pravo na invalidsku penziju ostvario u skladu sa Zakonom o PIO - Prečišćeni tekst, pod određenim beneficijama koje je za borce VRS I kategorije svojevremeno propisivala Republika Srpska. Nadalje, da je novi Zakon o PIO u potpunosti ukinuo te beneficije za nove korisnike (one više ne postoje), uz istovremeno propisivanje da će se postojećim korisnicima koji su ostvarili penziju od garantovanog penzijskog osnova iz člana 87. Zakona o PIO - Prečišćeni tekst, penzija ponovo odrediti od njihovog radom ostvarenog penzijskog osnova i da je to ključna stvar za rješavanje konkretnog upravnog spora. Naime, da je važeći Zakon o PIO dakle propisao da će se apelantu, kao ranijem korisniku, invalidska penzija odredili po ranijem propisu tj. Zakonu o PIO - Prečišćeni tekst, što je u slučaju apelanta i urađeno (75% od penzijskog osnova ostvarenog radom, jer je kod apelanta invalidnost prouzrokovana povredom na radu), a da nije propisao da se na njega u pogledu određivanja penzije primjenjuje član 63. važećeg Zakona o PIO (koji se isključivo odnosi na korisnike invalidske penzije koji prava ostvaruju u skladu sa tim zakonom). Okružni sud je ocijenio da zbog toga nije bilo osnova da se apelantu invalidska penzija određuje kao za staž od 40 godina, na što jeste upućivano ranijim presudama, koje tuženi u tom dijelu nije prihvatio cijeneći da za takvo postupanje nema osnova, a da je to ispravno zaključivanje, u kom pravcu se izjasnila i sudska praksa Vrhovnog suda Republike Srpske. Nadalje, da se na apelanta od odredbi važećeg Zakona o PIO ima primijeniti odredba člana 85. stav 1. koja propisuje da se za korisnike kojima je penzija određena u manjem iznosu od najnižeg iznosa penzije utvrđenog tim članom, isplaćuje najniža penzija koja shodno stavu 3. istog člana zavisi od dužine ostvarenog penzijskog staža. Zatim, da na ostvareni penzijski staž apelanta od 33 godine, 9 mjeseci i 29 dana, dakle više od 30 a manje od 40 godina penzijskog staža, primjenjuje se tačka v) tog stava 3. što je ispravno zaključio i obrazložio tuženi.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je osporena odluka donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, da je činjenično stanje nepravilno utvrđeno i da je zahvaćena povredom odredaba upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporene presude. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na postupanje u razumnom roku, jer tuženi nije u zakonom predviđenom roku od 30 dana od dana donošenja presuda kojima je apelantova tužba usvojena i osporeni akt poništen (u konkretnom predmetu više puta je poništavan osporeni akt tuženog, prije donošenja konačne osporene odluke Okružnog suda), donosio nova rješenja. Apelant je istakao „da je uredno primjenio adresu“ ali da se dešavalo da se rješenje vraća u arhivu Fonda PIO RS, što je sve dodatno usporavalo navedeni proces ostvarivanja prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i tuženi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba važećeg Zakona o PIO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je istakao da "tuženi nije u zakonom predviđenom roku od 30 dana od dana donošenja presuda, kojima je osporeni akt poništen, donosio nova rješenja i da se dešavalo da se rješenje vraća u arhivu Fonda PIO", nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode (npr. koliko dugo je trebalo tuženom da donese nova rješenja, nakon koliko su apelantu dostavljana rješenja itd…), tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman