Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2520/17 (Z. R. i S. K.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2520/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2520/17, rješavajući apelaciju Zuhdije Rekića i Seada Karajkovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Zuhdija Rekić i Sead Karajković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 006863 15 Rev od 14.

marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zuhdija Rekić i Sead Karajković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 15. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 006863 15 Rev od 14. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je tužitelj (Agrokomerc d.d. Velika Kladuša) sa prvotuženim (Š. B.) 1982. godine zaključio kupoprodajni ugovor, kojim je od njega kupio predmetnu nekretninu (bliže opisanu u izreci prvostepene odluke), pa je, između ostalog, naloženo ZK uredu da predmetne nekretnine uknjiži kako je to bilo prije uknjižbe ugovora od 10. oktobra 2009. godine, koji su zaključili prvotuženi kao prodavac i apelanti (II tuženi i III tuženi u predmetnom postupku) kao kupci.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tokom 1982. godine prednik tužitelja od prvotuženog kupio predmetnu nekretninu, da je to potvrdio prvotuženi, kao i svjedoci I. R., A. M., H. Č., H. T., R. T., S. B. i M. Ž.. Nadalje, da je utvrđeno da je u prizemlju objekta bila poljoprivredna prodavnica, na spratu kancelarije i prostorije gdje su neki od zaposlenika i živjeli, te da se prednik tužitelja ponašao kao vlasnik objekta i koristio ga shodno svojim potrebama, a što potvrđuju i provedeni materijalni dokazi (između ostalih, popisna lista osnovnih sredstava iz 1988. godine - pokretnih i nepokretnih stvari, rješenja iz 1982. godine - izdata dozvola za rad u spornom objektu). Zatim, da je utvrđeno da prednik tužitelja nije predao na uknjižbu u javnim registrima pismeni ugovor zaključen sa prvotuženim, da je isti izgubljen od oba ugovarača, te da nije sporno da je predmetna nekretnina ostala upisana u zemljišnoj knjizi na imenu prvotuženog sa suvlasničkim dijelom od 1/210, sa kojim dijelom je bio upisan i prije sklapanja navedenog ugovora. Takođe je navedeno, da je prvotuženi, kao prodavač, sa apelantima kao kupcima, zaključio pismeni kupoprodajni ugovor, kao notarsku ispravu 10. oktobra 2009. godine, te da je predmet tog ugovora prenos prava vlasništva na istim nekretninama, na osnovu koga su se apelanti uknjiženi u zemljišnu knjigu kao suvlasnici tih nekretnina. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi osnovano zaključili da je postignuta suglasnost volja o predmetu i cijeni pismenim ugovorom iz 1982. godine, da je predmet ugovora predat u posjed predniku tužitelja i kupoprodajna cijena plaćena u cijelosti prvotuženom, pa kod utvrđene činjenice da je pismeni ugovora izgubljen od oba ugovarača, da je pravno utemeljen stav da postojanje istog tužitelj dokazuje u parničnom postupku (član 54. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, da je odredbom člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da izuzetno od odredaba prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojega se prenosi pravo svojine da će proizvodit pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. U vezi s tim je ukazano, da ugovor o prometu nepokretnosti može konvalidirati uprkos nedostatku ovjere potpisa ugovarača, ako su ugovorne obaveze svake od stranaka dobrovoljno ispunjene u cijelosti ili u pretežnom dijelu, te kako je sporni pismeni kupoprodajni ugovor ispunjen u cijelosti da je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen zahtjev tužitelja. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 38. stav 1. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima propisano da se pravo vlasništva na temelju pravnog posla stječe upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan, a savjesnost stjecatelja se pretpostavlja, a stavom 2. da u slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj kome je nekretnina prva predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva. Naime, da je pravilan pravni stav u drugostepenoj presudi, da je tužitelj dokazao da apelanti nisu bili savjesni stjecatelji, jer da su znali da je prvotuženi iz predmetne kuće odselio još 1982. godine, a da je prednik tužitelja ušao u posjed te kuće držeći u prizemlju poljoprivrednu prodavnicu, na spratu kancelarije i smještajni prostor za uposlene. Stoga, da iako se prema podacima iz javnih registara vidjelo da je prvotuženi upisan kao vlasnik, da sve i da apelanti nisu znali zašto decenijama nije u posjedu, da nije logično da u okolnostima predmetne situacije nisu imali dovoljno razloga posumnjati da stvar pripada prvotuženom, pa da su postupali sa grubom nepažnjom, a time nesavjesno. Vrhovni sud je zaključio da kod toga da su se u zemljišnu knjigu prvo uknjižili nesavjesni stjecaoci, da je pravilan daljnji pravni stav da, u smislu člana 38. stav 1. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, nisu ni mogli steći vlasništvo na predmetnim nekretninama upisom na temelju ugovora o kupoprodaji od 10. oktobra 2009. godine, zaključenog sa prvotuženim.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti, između ostalog, navode da se ne mogu smatrati nesavjesnim sticaocima nekretnina, koje su stekli ugovorom koji je u cijelosti realizovan, za koji su plaćene državi dažbine i pritom koji je proknjižen kroz javne knjige, u odnosu na tužitelja koji je 1982. godine zaključio ništav pravni posao (jer je po apelantima zaključen protivno zakonskim propisima iz tog vremena), za koji nema ugovor, za koji nije platio porez na promet, koji ugovor nikad nije sudski ovjeren i temeljem kojeg ugovora nikad nije tražen upis suvlasništva u zemljišnoj knjizi i posjeda u katastarskom operatu, a na kraju, u vrijeme ulaska apelanta u posjed nekretnina, da tužitelj nije ni držao u posjedu predmetne nekretnine. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), koje navode su zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da je tužitelj u toku postupka dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao predmetni tužbeni zahtjev i da su u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge zbog koji su tako zaključili, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2520/17 (Z. R. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio