Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-155/18 (R. N. i S. S.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Aktivna legitimacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-155/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-155/18, rješavajući apelaciju Rajka Nježića i Sanje Stojsavljević, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Rajko Nježić i Sanja Stojsavljević protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 096610 17 Pž od 16. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Nježić i Sanja Stojsavljević (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantkinja ili apelanti) koje zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnijeli su 8. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 096610 17 Pž od 16. oktobra 2017. godine. Apelanti su zatražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 096610 12 Ps od 24. maja 2017. godine do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. Presudom Okružnog privrednog suda od 24. maja 2017. godine utvrđeno je da je tužitelj (Zemljoradnička zadruga „Potkozarje“ Romanovci u stečaju) vlasnik i posjednik sa 1/3 dijela na nekretninama (preciznije opisano u izreci prvostepene odluke), što su apelanti dužni priznati i trpjeti i dati izjavu da su saglasni da se tužitelj bez njihovog daljeg znanja u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu i svim drugim registrima upiše kao vlasnik i posjednik sa 1/3 dijela na predmetnim nekretninama. Osim toga, prvostepenom presudom apelanti su obavezani da tužitelju solidarno isplate troškove parničnog postupka u iznosu od 3.772,90 KM. Rješenjem Višeg privrednog suda od 16. oktobra 2017. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena odluka o troškovima postupka sadržana u Presudi Okružnog privrednog suda.

2. U obrazloženju presude, Okružni privredni sud je naveo, između ostalog, da je tužitelj uspio u parnici i da ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u skladu sa odredbama člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, Okružni privredni sud je ukazao da iako apelanti svojim radnjama nisu prouzrokovali spor, isti su osporavali osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu aktivne legitimacije tužitelja. Okružni privredni sud je naveo da su apelanti imali mogućnost da priznaju tužbeni zahtjev i na taj način smanje troškove postupka, a što nije učinjeno, pa su kao strana koja je izgubila parnicu, dužni nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene konačne odluke je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 386. stav 1. ZPP propisano da stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Dalje, Viši privredni sud je naveo da prema odredbama člana 71. ZPP tuženi u odgovoru na tužbu može istaći moguće procesne prigovore i izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev. Viši privredni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da tužitelj nije imao pravni interes za vođenje ove parnice, naročito imajući u vidu činjenicu da su apelanti osporavali aktivnu legitimaciju tužitelja. Viši privredni sud je ukazao da činjenica da je tužitelj pokrenuo predmetni postupak da bi se na osnovu presude mogao uknjižiti kao vlasnik na nekretninama u zemljišnim knjigama, govori u prilog tome da je tužitelj imao pravni interes za pokretanje predmetnog postupka. S obzirom da je tužitelj uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom, Viši privredni sud je zaključio da mu u skladu sa odredbama člana 386. stav 1. ZPP pripadaju troškovi postupka.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da im je na teret neopravdano stavljena naknada troškova postupka koje oni nisu prouzrokovali, te da je proizvoljno pozivanje sudova na odredbe člana 386. stav 1. ZPP.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda ,Ustavni sud smatra da su Viši privredni sud i Okružni privredni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u vezi odluke o troškovima postupka, odnosno primjene relevantnih odredaba ZPP, a u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-155/18 (R. N. i S. S.) | Sudska praksa | Aktio