Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2/18 (D. K.)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2/18, rješavajući zahtjev Dragane Knežević za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragane Knežević za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragana Knežević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 152149 16 Rev od 23. novembra 2017. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio sticanje svojstva izvršnosti pravosnažne presude Vrhovnog suda od 23. novembra 2017. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 152149 12 P od 22. februara 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Dragana Matića, Ljiljane Bojer, Davorke Žugić i Snežane Valenta (u daljnjem tekstu: prvotužitelj, drugotužiteljica, terćetužiteljica i četvrtotužiteljica ili tužitelji) kojim su tražili da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina (porodične stambene kuće, dvorišta i dvije garaže u Banjaluci), bliže označene u izreci presude) zaključen 20. septembra 1994. godine između Bože Popovića (čije su zakonske nasljednice trećetužiteljica i četvrtotužiteljica), prvotužitelja i drugotužiteljice kao prodavaca i mld. apelantice kao kupca, ovjeren kod Osnovnog suda 1. oktobra 1994. godine i 14. novembra 1994. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Tužitelji su slijedom navedenog odbijeni i sa drugim zahtjevima iz tužbe (za brisanje prava vlasništva i posjeda, predaju u posjed i naknadu troškova postupka). Tužitelji su obavezani da apelantici solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.967,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da tužitelji nisu dokazali da je apelantica ili neko određeno treće lice na njih i na njihovu porodicu vršio pritisak da zaključe predmetni ugovor, te da je zaključen na dobrovoljan način. Prvostepeni sud je našao da je predmetni ugovor zaključen u smislu člana 9. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti. Nisu prihvaćeni navodi tužbe da prvotužitelj nikada nije ovlastio Dušana Lukača, advokata iz Banjaluke da u njegovo ime zaključi ugovor i proda njegov suvlasnički dio. Stoga je prvostepeni sud zaključio da je predmetni ugovor zaključen na zakonit način a da eventualno neisplaćena kupoprodajna cijena nije razlog za ništavnost već za raskid ili ispunjenje ugovora o kupoprodaji koji zahtjev tužitelji nisu postavili. Prema tome, po mišljenju Osnovnog suda nisu ispunjeni zakonski uslovi propisani odredbom člana

103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora pa je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen.

4. Protiv prvostepene presude tužitelji su podnijeli žalbu koju je Okružni sud presudom broj 71 0 P 152149 16 Gž od 22. septembra 2016. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 3.071,25 KM i takse na žalbu.

5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Okružni sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda uz dopunu da forma sporne punomoći zadovoljava zakonom propisanu formu za zaključenje ugovora o prodaji (član 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti), te da predmetna punomoć s obzirom da je ovjerena kod nadležnog notarijata nije mogla da sadrži Apostil pečat.

6. Protiv drugostepene presude tužitelji su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 71 0 P 152149 16 Rev od 23. novembra 2017. godine djelimično usvojio tako što je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor djelimično ništav u dijelu kojim je raspolagano suvlasničkim dijelom prvotužitelja od 1/4 dijela te je određeno da se u okviru ovog suvlasničkog dijela u korist prvotužitelja izvrši uspostava ranijeg stanja vlasništva i posjeda u zemljišnoj knjizi i katastarskoj evidenciji uz obavezu apelantice da prvotužitelju preda u suposjed predmetne nekretnine. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U ostalom dijelu revizija je odbijena.

7. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je predmetni ugovor za prvotužitelja zaključen na osnovu punomoći koju je on kao prodavac dao punomoćniku Dušanu Lukača, advokatu iz Banjaluke kod Notarijata u Cirihu 13. oktobra 1994. godine. Istaknuto je da se ne mogu prihvatiti revizioni navodi da prvotužitelj nije ovlastio označenog punomoćnika da u njegovo ime (kao jednog od suvlasnika na predmetnoj nekretnini) zaključi sporni ugovor uz navođenje da je u tom periodu boravio u Njemačkoj a ne u Švicarskoj (što dokazuje prezentiranom migracionom dokumentacijom).

8. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti iz koje proizlazi da punomoć na osnovu koje se zaključuje ugovor o prodaji nekretnina mora biti u istoj formi (pismenoj formi i potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda) koji uslovi u konkretnom slučaju nisu ispunjeni. Navedeno iz razloga što je sporna punomoć prvotužitelja ovjerena od strane notara a ne od strane suda.

9. Prema tome, kako sporna punomoć nije ovjerena kod nadležnog suda, a ZOO je u članu 90. propisao obaveznu formu punomoćja (što podrazumijeva pismenu formu i ovjeru potpisa davaoca punomoći kod nadležnog suda), ovaj nedostatak punomoćja čini ništavim predmetni ugovor o prodaji nekretnina u dijelu koji odgovara suvlasničkom dijelu prvotužitelja na predmetnim nekretninama od 1/4 dijela kojim je raspolagao na temelju sporne punomoći saglasno odredbi čl. 103. i 105. stav 1. ZOO u vezi sa članom 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti.

10. Pored navedenog ukazano je da sporna punomoć nije snabdjevena pečatom Apostil (kojim se potvrđuje vjerodostojnost pečata i službene osobe koja se nalazi na ispravi). Ukazano je da navedena punomoć ima karakter strane javne isprave, u smislu člana 1. Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava (Haška konvencija iz 1961. godine), koja je sačinjena u Švajcarskoj odnosno u državi sa kojom Bosna i Hercegovina nema zaključen Bilateralni sporazum o pravnoj pomoći u građanskim stvarima. Istaknuto je da je Bosna i Hercegovina kao sukcesor bivše SFRJ postala potpisnicom označene konvencije a država potpisnica je i Švicarska, te da je stoga predmetna strana isprava (kad bi se uzelo da je u zakonskoj formi) podlijegala obavezi djelimične legalizacije što znači da je morala biti snabdjevena pečatom Apostil da bi proizvela pravno dejstvo. Kako nije snabdjevena označenim pečatom to nije moglo doći do valjanog raspolaganja nekretninama na temelju navedene punomoći.

11. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je tumačenje odredbe člana 90. ZOO i Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije strane javne isprave (javnobilježničke isprave) proizvoljno i da kao takvo dovodi do arbitrarnosti u odlučivanju. Ističe da bi provođenje osporene presude Vrhovnog suda bilo u suprotnosti sa interesom apelantice i pravičnim vođenjem postupka što bi vodilo otuđenju dijela imovine apelantice u korist trećih lica u cilju zaštite imovine izvršenika. Stoga predlaže da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri.

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje sticanje svojstva izvršnosti pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelantica ukazuje na razloge meritorne prirode zbog kojih smatra da treba donijeti traženu privremenu mjeru. Dakle, apelantica u apelaciji iznose meritorne razloge o kojima će Ustavni sud tek odlučiti prilikom razmatranja osnovanosti same apelacije, ali ne i prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere.

15. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po pravosnažnoj sudskoj odluci odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2/18 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio