Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2730/17 (Robna kuća "Boska" a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ugovor o poklonu
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2730/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-2730/17, rješavajući apelaciju Robna kuća "Boska" a.d. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Robna kuća "Boska" a.d. Banja Luka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 144049 15 Rev od 16. marta 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Robna kuća "Boska" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Oleg Knežić, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 144049 15 Rev od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o poklonu stana zaključen između J. Š. i D. Š., kao poklonodavaca, i tuženih (A. Š. i D. Š.), kao poklonoprimaca, bez pravnog dejstva prema apelantu u dijelu koji je potreban za namirenje potraživanja koje apelant ima prema poklonodavcima, pa da se tuženi obavežu da to priznaju i da trpe namirenje tog potraživanja iz vrijednosti imovine stečene pobijanim ugovorom.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da saglasno odredbi člana 280. stav
1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira na to kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca. Međutim, da bi povjerilac mogao pobijati pravnu radnju svog dužnika, da je potrebno da su ispunjene zakonske pretpostavke: da ima dospjelo potraživanje za isplatu, da dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikova potraživanja, postojanje dužnikove pravne radnje preduzete na štetu povjerioca i postojanje oštećenja povjerioca, s tim da pobijanje omogućuje povjeriočevo namirenje. Nadalje, da je u konkretnom slučaju apelant, nakon donošenja revizione odluke u parnici koja je vođena protiv njega po tužbi tužitelja D. Š. (jednog od poklonodavaca), pokrenuo postupak protivizvršenja, radi povrata novčanog iznosa kojeg je od njega, po pravosnažnoj presudi naplatio D. Š.. Zatim, da je rješenjem prvostepenog suda, od 2. novembra 2011. godine, dozvoljeno predloženo protivizvršenje, pljenidbom novčanih sredstava na računu dužnika D. Š. i pljenidbom njegovih pokretnih stvari. Pored toga, da je apelant, kao tražilac izvršenja, protiv D. Š., kao izvršenika, podnio prijedlog za izvršenje, radi naplate troškova revizionog postupka, pljenidbom pokretnih stvari izvršenika, koje je dozvoljeno rješenjem prvostepenog suda od 31. januara 2012. godine. Vrhovni sud je istakao da su prema utvrđenju nižestepenih sudova, navedeni izvršni postupci (u kojima nije predložena naplata na nekretninama izvršenika D. Š. odnosno protivizvršenika) u toku pred prvostepenim sudom, odnosno da u tim postupcima nije doneseno rješenje o obustavi postupka uslijed nemogućnosti naplate potraživanja, u smislu odredbe člana 63. stav 3. Zakona o izvršnom postupku. Pored toga, da apelant nije ni tvrdio, a niti je u dokaznom postupku u konkretnoj parnici izvodio dokaz u tom pravcu, da je na način propisan odredbom člana 37. Zakona o izvršnom postupku utvrđeno da D. Š. nema imovine koja može biti predmet izvršenja i protivizvršenja. Vrhovni sud je ocijenio, da kako je, suprotno revizionim navodima, na apelantu bio teret dokazivanja insolventnosti dužnika (član 280. stav 2. ZOO), dok na tuženima nije bio teret dokazivanja da je dužnik solventan, s obzirom da je tu relevantnu činjenicu moguće na navedeni način dokazati, da proizlazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nije dokazano da dužnik nema dovoljno sredstava radi namirenja potraživanja povjerioca (apelanta), odnosno da nije dokazano postojanje tog zakonskog uslova za pobijanje pravne radnje dužnika. Nadalje, da drugačiji zaključak ne može ishoditi činjenica, na koju se apelant poziva u reviziji, da navedeni izvršni postupci pred prvostepenim sudom dugo traju. Naime, da propust suda da bude ažuran u navedenim postupcima je od uticaja na dužinu trajanja postupka protivizvršenja i izvršenja, ali sam za sebe (bez utvrđenja relevantnih činjenica u pogledu insolventnosti dužnika) ne može dovesti do zaključka o nemogućnosti naplate predmetnih novčanih iznosa.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno i arbitrarno primijenio odredbe člana 280 ZOO-a, kao i odredbe čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koje se odnose na teret dokazivanja. Apelant ističe da nije moga dokazati negativnu činjenicu, odnosno da je dužnik insolventan, već da ju je samo mogao učiniti vjerovatnom, što je apelant i učinio, a da su tuženi, koji su tokom postupka tvrdili da je dužnik solventan, po pravilu tereta dokazivanja bili i dužni tu svoju tvrdnju dokazati. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da "ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja". U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao ispunjenje zakonskih pretpostavki za pobijanje pravne radnje dužnika, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman