Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1656/16 (Zajednica etažnih vlasnika u stambenoj zgradi ulica Starine Novaka broj 10 Banja Luka)

Odluka donesena 27. 02. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1656/16

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1656/16, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika u stambenoj zgradi Ulica Starine Novaka broj 10 Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zajednice etažnih vlasnika u stambenoj zgradi Ulica Starine Novaka broj 10 Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 052390 15 Rev od 4. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zajednica etažnih vlasnika u stambenoj zgradi Ulica Starine Novaka broj 10 Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Darko Vidović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 12. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 052390 15 Rev od 4. februara 2016. godine, te zbog dužine trajanja postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od Građevinskog preduzeća „Sistem Euroinvest“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 4. do 31. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Okružnog privrednog suda je, također, 31. januara 2018. godine zatražen spis predmeta. Pošto se pismeno upućeno tuženom vratilo s naznakom pošte „nepoznat“, Ustavni sud je dostavljanje pismena tuženom obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 15. januara 2018. godine u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. januara do 21. februara 2018. godine, a tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Okružni privredni sud je spis predmeta dostavio 7. februara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je 19. decembra 2008. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi povrede ugovorene obaveze i naknade štete, vsp. 2.100.000,00 KM.

6. Osnovni sud je 8. maja 2010. godine navedeni predmet ustupio Okružnom privrednom sudu, te je kod tog suda zaveden pod brojem 57 0 Ps 052390 08 Ps.

7. Nakon toga, Okružni privredni sud je donio Rješenje broj 57 0 Ps 052390 08 Ps od 17. maja 2011. godine kojim je apelantici vratio tužbu na ispravku i dopunu uz naznaku da dostavi tačnu adresu sjedišta tuženog. Apelantica je postupila po nalogu suda 26. maja 2011. godine.

8. Okružni privredni sud je dnevnom naredbom od 9. novembra 2011. godine naložio da se tužba dostavi na odgovor tuženom, ali se pismeno vratilo sudu sa naznakom pošte „odselio se“.

9. Pošto dostava tužbe nije bila moguća na adresi koju je dostavila apelantica, Okružni privredni sud je donio Rješenje broj 57 0 Ps 052390 08 Ps od 20. decembra 2011. godine kojim je apelantici vratio tužbu na ispravku i dopunu uz naznaku da dostavi trenutnu adresu sjedišta tuženog i ime i prezime zakonskog zastupnika tuženog. Apelantica je postupila po nalogu suda 26. decembra 2011. godine nakon čega je tužba dostavljena tuženom na odgovor (25. februara 2012. godine).

10. Nakon toga, Okružni privredni sud je održao više ročišta (27. marta, 24. aprila, 4. juna, 2. septembra, 14. oktobra i 29. novembra 2013. godine, 24. januara, 11. marta, 8. aprila i 30. juna 2014. godine).

11. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je ročište zakazano za 14. oktobar 2013. godine odgođeno na zahtjev apelanticinog punomoćnika.

12. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je Okružni privredni sud na ročištu održanom 4. juna 2013. godine donio rješenje kojim je odredio vještačenje vještaka građevinske struke, te je 10. juna 2013. godine cjelokupan spis dostavljen tom vještaku radi izrade nalaza i mišljenja. Vještak je postupio po nalogu suda i 10. oktobra 2013. godine dostavio nalaz i mišljenje u kojem je utvrđivano koji su radovi predviđeni Ugovorom „o davanju saglasnosti za nadogradnju stambene zgrade“ (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), a koji nisu, koji su radovi obavljeni kvalitetno, a koji nekvalitetno i vrijednost radova koje je apelantica sama izvršila, odnosno koje su izvršili sami stanari zgrade.

13. Vještak je 15. jula i 10. septembra 2013. godine urgirao kod Okružnog privrednog suda, zahtijevajući da sud obaveže tuženog da mu dostavi licence izvođača svih faza radova, imenovanje ovlaštenih tehničkih rukovodilaca radova po svim fazama i njihove licence, imenovanje nadzornih organa i njihove licence. Međutim, i pored činjenice da je sud tuženom nalagao da dostavi dokumentaciju koju je vještak smatrao relevantnom, on tu dokumentaciju nije dostavio.

14. Iz stanja spisa proizlazi da je Okružni privredni sud predmetni spis 1. novembra 2013. godine ponovo dostavio vještaku radi izrade nalaza i mišljenja, te da je vještak postupio po nalogu suda i 13. novembra 2013. godine dostavio dopunu nalaza i mišljenja u kojem je utvrđivano koji su radovi predviđeni ugovorom, a koji nisu, koji su radovi obavljeni kvalitetno, a koji nekvalitetno, iznos novca potreban da bi se radovi predviđeni ugovorom kvalitetno izveli i vrijednost radova koje je apelantica sama izvršila, odnosno koje su izvršili sami stanari zgrade.

15. Također, iz stanja spisa proizlazi da je Okružni privredni sud rješenjem od 21. februara 2014. godine odredio dopunu vještačenja, a da je vještak postupio po nalogu suda i 4. marta 2014. godine dostavio dopunu nalaza i mišljenja u kojem je utvrđivana vrijednost radova koje tuženi nije izvršio po ugovoru i da li je Institut za ispitivanje materijala i konstrukcija, po nalogu Grada Banja Luka vršio dodatna ispitivanja betonske konstrukcije i ostalih ugrađenih materijala.

16. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 052390 08 Ps od 30. juna 2014. godine obavezan je tuženi da apelantici isplati iznos od 5.868,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate (stav 1. izreke), dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (stav 2. izreke). Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav 3. izreke).

17. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, i to saslušanjem više svjedoka, uvidom u ugovor, uvidom u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i dopune tog nalaza, kao i ostale materijalne dokaze (računi pojedinih pravnih lica i preduzetnika, te računi stanara zgrade), utvrdio da su apelantica i tuženi 30. oktobra 2007. godine zaključili Ugovor kojim se tuženi, kao investitor i izvođač radova, obavezao da će izvršiti građevinske radove preuređenja, adaptacije i dogradnje na stambenom objektu u Ulici Starine Novaka broj 10, u Banjoj Luci, a apelantica je dala saglasnost za dogradnju sprata i mansarde navedenog stambenog objekta po urbanističkoj saglasnosti izdatoj 11. septembra 2006. godine. Nadalje, Okružni privredni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su u članu 5. predmetnog ugovora taksativno pobrojani radovi koje je tuženi obavezan da izvede, da je određen završetak svih radova do 30. juna 2008. godine, te da je ugovoreno da, ukoliko izvođač radova u dogovorenom roku ne ispuni svoje obaveze, apelantica ima pravo da sa drugim izvođačem sklopi ugovor za završetak poslova. Okružni privredni sud je utvrdio da je tačkom 10. iste odredbe ugovorena obaveza tuženog da o svom trošku sanira oštećenja na svim stanovima koja budu nastala kao posljedica izvođenja radova s tim što se ima formirati zajednička komisija koja će izvršiti procjenu štete (do čijeg formiranja nije došlo). Također, Okružni privredni sud je utvrdio da je tuženi izvršio dogradnju sprata i mansarde, ali da do 30. juna 2008. godine nije izvršio sve ugovorene radove, da je tuženi dio radova izvršio nakon podnošenja predmetne tužbe s tim što do presuđenja u ovom predmetu svi radovi nisu završeni, niti je pribavljena upotrebna dozvola. Konačno, utvrđeno je da je vještak građevinske struke Milivoje Milanović u nalazu od 10. oktobra 2013. godine, između ostalog, označio radove koji su izvedeni, te koji nisu izvedeni, uz navođenje da je dio radova urađen mimo projekta i da, s obzirom da ugovorom nije određena cijena radova, nije u mogućnosti da utvrdi vrijednost neizvršenih radova.

18. Na osnovu izvedenih dokaza, a naročito imajući u vidu da predmetnim ugovorom na strani apelantice nije ustanovljena obaveza plaćanja ugovorenih radova, te vrsta ugovorenih radova, Okružni privredni sud je ocijenio da je predmetni ugovor besplatan, jednostran pravni posao zaključen sa pobudom apelantice da na tuženog prenese obavezu tekućeg i investicionog održavanja predmetne zgrade u smislu člana 11. Zakona o održavanju stambenih zgrada. Okružni privredni sud je ukazao na odredbu člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu (ovdje apelantica) ovlašćen da od dužnika (ovdje tuženi) zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan da je ispuni savjesno u svemu kako ona glasi. S tim u vezi, a imajući u vidu da tuženi nije izveo sve ugovorene radove, te pošto se vještak nije izjasnio o vrijednosti neizvršenih radova, Okružni privredni sud je zaključio da apelantici, po osnovu povrede ugovorene obaveze od tuženog, pripada pravo na naknadu štete, i to u visini izdataka apelantice koji su dokazani odgovarajućim računima i koji se tiču završetka radova koje nije izveo tuženi i otklanjanja nedostataka na tim nedostacima, ali da apelantici ne pripada pravo na naknadu štete koju su pojedini stanari trpjeli tako što su svojim sredstvima izveli pojedine radove koji su bili predmet ugovora, ili su sami otklonili štetu koja je na njihovim stanovima nastala izvođenjem ugovorenih radova. S obzirom na navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da apelantici ne pripada zahtijevani iznos od 2.100.000,00 KM, koji je prema izjašnjenju vještaka potreban „da bi se kvalitetno napravila zgrada i obavili radovi“, a posebno imajući u vidu da je tuženom data urbanistička saglasnost, te građevinska dozvola i da je naknadno Grad Banja Luka vršio odgovarajuće ispitivanje stabilnosti konstrukcije. Saglasno tome, prvostepeni sud je zahtjevu tužioca djelimično udovoljio na način iz izreke prvostepene presude, a u skladu sa pravilom o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

19. Apelantica je 9. jula 2014. godine podnijela žalbu protiv prvostepene presude. Predmetni spis je dostavljen Višem privrednom sudu 15. oktobra 2014. godine.

20. Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 052390 14 Pž od 23. januara 2015. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio presudu Okružnog privrednog suda od 30. juna 2014. godine u pobijanom odbijajućem dijelu. Istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

21. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ukazao na odredbu člana 155. ZPP kojom je propisano da, ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, nakon proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka (stav 1), ako vještak dostavi nalaz i mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni odnosno ispravi i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja (stav 2), ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka (stav 3). Nadalje, Viši privredni sud je ukazao da su, prema članu 7. stav 1. ZPP, stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivanju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a odredbama člana 123. ZPP je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (stav 1), te će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku (stav 2).

22. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe sa apelanticinim žalbenim navodima (da je sud postupio protivno odredbi člana 155. st. 2. i 3. ZPP), Viši privredni sud je naveo da je na apelantici bio teret dokazivanja kako osnova, tako i visine postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno visine štete od 2.100.000,00 KM. Viši privredni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno obrazložio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, navodeći da visinu neispunjene ugovorne obaveze tuženog sud nije mogao utvrditi ni na osnovu nalaza vještaka, jer je i sam vještak u svom nalazu naveo da se nije mogao izjasniti o pitanju vrijednosti radova iz ugovora. Naime, vještak je dao mišljenje da bi trebalo praviti novu zgradu za koju bi trebalo izdvojiti 2.100.000,00 KM. S tim u vezi, Viši privredni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se navedene činjenice koje je vještak naveo u nalazu ne mogu prihvatiti s obzirom na to da je tuženi od ovlašćenih organa Grada Banja Luka imao urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za dogradnju i obavljanje građevinskih radova. Osim navedenog, Viši privredni sud je istakao da apelantica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje i dopune tog nalaza, niti je predlagala dalje dopune, a posebno nije predlagala da se odredi drugi vještak.

23. Viši privredni sud je podsjetio da predmetnim ugovorom nisu ugovorene ni količine ni cijene radova, te u odnosu na apelanticu nije ustanovljena bilo kakva obaveza. Određen je rok završetka radova do 30. juna 2008. godine, a ukoliko tuženi u predviđenom roku ne završi sve radove, ugovorena je mogućnost zaključenja ugovora sa drugim izvođačem, koji bi završio te poslove na teret tuženog. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je formirana zajednička komisija koja bi izvršila procjenu štete zajedno sa izvođačem radova i vlasnikom etažne zajednice, a nesporno je da je u ugovoru određeno formiranje takve zajedničke komisije ukoliko dođe do oštećenja, pa je stoga prvostepeni sud apelantici priznao samo vrijednost onih radova za koje je dokazala da ih je izvršila po osnovu povrede ugovora, a to je iznos od 5.868,72 KM. Konačno, Viši privredni sud je zaključio da obrazloženje prvostepene presude sadrži sve elemente propisane članom 191. ZPP, te da prvostepeni sud nije pogriješio kada je apelanticin tužbeni zahtjev odbio, a za svoju odluku je, suprotno žalbenim navodima, dao jasne i razumljive razloge, zbog čega su neosnovani navodi da je odluka zasnovana na nepravilnoj primjeni člana 191. stav 4. ZPP.

24. Apelantica je 10. februara 2015. godine izjavila reviziju protiv presude Višeg privrednog suda od 23. januara 2015. godine, nakon čega je spis dostavljen Vrhovnom sudu 15. oktobra 2015. godine.

25. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 052390 15 Rev od 4. februara 2016. godine odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.

26. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita i revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju. Vrhovni sud je naveo da su parnične stranke zaključile ugovor koji nije imenovan zakonom i koji sadrži karakteristike više ugovora. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je tokom postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da u ugovorenom roku (30. juni 2008. godine), a ni do presuđenja u konkretnoj parnici, tuženi nije izveo sve ugovorene radove, a dio izvedenih radova je uradio nekvalitetno, usljed čega nije pribavljena ni upotrebna dozvola, čime je na strani tuženog došlo do povrede ugovorne obaveze. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 5. tačka 16. predmetnog ugovora kojom je ugovoreno da, ukoliko tuženi u dogovorenom roku ne ispuni svoje obaveze, apelantica ima pravo da sa drugim izvođačem sklopi ugovor za završetak poslova na teret tuženog. Saglasno navedenoj odredbi ugovora, te u skladu sa odredbom člana 262. stav 2. ZOO, Vrhovni sud je zaključio da apelantici pripada pravo na naknadu štete koju je trpjela zbog povrede ugovorne obaveze tuženog.

27. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da šteta, u konkretnom slučaju, ne može predstavljati vrijednost neizvršenih radova u kom pravcu je apelantica izvela dokaz vještačenjem vještaka građevinske struke Milivoja Milanovića, koji se, s obzirom na odredbe ugovora, nije ni izjasnio o vrijednosti ugovorenih radova koje tuženi nije izvršio. Šteta, na čiju naknadu bi apelantica imala pravo, pogotovo ne može predstavljati iznos od 2.100.000,00 KM, koji je, prema mišljenju vještaka, potreban da bi se iznova napravila zgrada i izveli ugovoreni radovi. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da apelantici pripada pravo na naknadu štete u visini izdataka koje je imao za angažovanje drugog izvođača radi izvođenja radova, ili radi otklanjanja nedostataka na izvedenim radovima, kao i za kupovinu materijala i instalacija na čije postavljanje i izvođenje se obavezao tuženi. Prema tome, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno naknadu štete apelantici dosudio u iznosu od 5.868,72 KM, koji odgovara izdacima koji su dokazani. Pošto šteta koju je apelantica trpjela ne može predstavljati vrijednost neizvršenih radova, a niti može odgovarati iznosu sredstava potrebnih za podizanje nove zgrade, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani revizioni navodi da je nalaz vještaka građevinske struke prihvatljiv, niti je bilo mjesta da sud, primjenom odredbe člana 155. st. 2. i 3. ZPP, odredi vještačenje drugog vještaka. Isto tako, nisu relevantni revizioni navodi kojima se ističe da pribavljena građevinska dozvola i urbanistička saglasnost nisu garancija za kvalitet izvedenih radova.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

28. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se, u suštini, na tvrdnje da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelantica ističe da u osporenoj presudi Vrhovni sud ispravno konstatuje da mu prema članu 262. stav 2. ZOO pripada pravo na naknadu štete koju je trpjela zbog povrede ugovorne obaveze tuženog. Apelantica smatra da je Vrhovni sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer je odbio njen zahtjev pri čemu nije naveo drugu normu koja bi isključila primjenu članu 262. stav 2. ZOO. S tim u vezi, apelantica je ukazala na odredbu člana 191. stav 4. ZPP kojom je propisano da je sud dužan da navede koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

29. Također, apelantica smatra da joj je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“, te je predložila da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da joj naknadi štetu u iznosu od 3.000,00 KM zbog neopravdano dugog trajanja postupka. b)Odgovor na apelaciju

30. Vrhovni sud je naveo da prilikom donošenja osporene odluke nije došlo do povrede prava na pravično suđenje na koje se apelantica poziva, jer je pobijana presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da se navodi kojima se prigovara dužini trajanja postupka ne mogu staviti na teret tom sudu, jer je revizija zaprimljena 15. oktobra 2015. godine, dok je pobijana odluka donesena 4. februara 2016. godine, što znači da je donesena u razumnom roku. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije.

31. Viši privredni sud je ukratko opisao hronologiju predmetnog postupka, te istakao da, suprotno navodima apelacije, presudom tog suda nisu na apelanticinu štetu povrijeđene odredbe člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Okružni privredni sud je naveo da je apelacija neosnovana u odnosu na odluku Vrhovnog suda, a da je neblagovremena u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka pred tim sudom, budući da je taj sud počeo da radi u maju 2010. godine, pa je zbog nemogućnosti da se tužba dostavi tuženom na odgovor, vraćena apelantici na ispravku, te je sud tuženom uspio da dostavi tužbu radi davanja odgovora tek 25. februara 2012. godine.

33. Osnovni sud je naveo da su na osnovu izmjene Zakona o sudovima Republike Srpske od 1. maja 2010. godine u Republici Srpskoj počeli da rade privredni sudovi koji su preuzeli sve privredne sporove, tako da je i spis konkretnog predmeta od 8. maja 2010. godine prešao u nadležnost Okružnog privrednog suda.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 155.

Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, po isteku roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.

Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.

Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.

Član 191. stav 4.

U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasniće se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

35. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262. st. 1. i 2.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 052390 15 Rev od 4. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 28. marta 2016. godine a apelacija je podnesena 12. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje povrede ugovorne obaveze i naknade štete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Apelantica, prije svega, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

46. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelantici pripada pravo na naknadu štete koju je trpjela zbog povrede ugovorene obaveze, i to u iznosu koji odgovara izdacima koji su dokazani u skladu sa odredbama člana 262. stav 2. ZOO i čl. 7. i 123. ZPP. U vezi sa apelacionim prigovorima kojima apelantica ukazuje na kršenje procesnog prava, u smislu da je Vrhovni sud odbio njen zahtjev pri čemu nije naveo drugu normu koja bi isključila primjenu člana 262. stav 2. ZOO, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je apelantici naknada štete dosuđena upravo u skladu sa članom 262. stav 2. ZOO s tim što iznos dosuđene naknade odgovara apelanticinim izdacima koji su dokazani shodno odredbi čl. 7. i 123. ZPP. Ustavni sud u navedenom obrazloženju ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost koja bi rezultirala povredom apelanticinog prava na pravičan postupak. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu.

47. Apelantica smatra da joj je i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

48. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, smatra da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

49. Ustavni sud konstatuje da je apelantica u predmetnom postupku podnijela tužbu 19. decembra 2008. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 052390 15 Rev od 4. februara 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko sedam godina. Ustavni sud smatra, imajući u vidu sporna, prije svega, činjenična pitanja koja je trebalo razmotriti, zbog čega su, osim vještačenja, vršene i dopune tog vještačenja u dva navrata, da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenijem predmetu.

50. U vezi s ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je apelantica 19. decembra 2008. godine protiv tuženog podnijela tužbu Osnovnom sudu, koji je 8. maja 2010. godine spis predmeta dostavio Okružnom privrednom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Dakle, postupak pred tim sudom trajao je godinu dana i četiri mjeseca. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je nakon prijema spisa Okružni privredni sud u dva navrata donosio rješenja (17. maja i 20. decembra 2011. godine) kojima je apelantici nalagao da ispravi i dopuni tužbu u smislu da dostavi tačnu adresu sjedišta tuženog. Nakon toga, Okružni privredni sud je održao 10 ročišta (27. marta, 24. aprila, 4. juna, 2. septembra, 14. oktobra i 29. novembra 2013. godine, 24. januara, 11. marta, 8. aprila i 30. juna 2014. godine). Ustavni sud, također, zapaža da je na ročištu održanom 4. juna 2013. godine Okružni privredni sud donio rješenje kojim je odredio vještačenje vještaka građevinske struke, nakon čega je cio spis dostavljen vještaku 10. juna 2013. godine, koji je postupio po nalogu suda 10. oktobra i 13. novembra 2013. godine. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud rješenjem od 21. februara 2014. godine ponovo naložio vještačenje vještaka građevinske struke, koji je postupio po nalogu suda 4. marta 2014. godine. Nakon što je zaprimio nalaz i mišljenje vještaka, Okružni privredni sud je nakon četiri mjeseca donio presudu (presuda od 30. juna 2014. godine), Viši privredni sud je odluku po žalbi donio u roku od tri mjeseca nakon što mu je predmet dostavljen na postupanje (presuda od 23. januara 2015. godine), dok je Vrhovni sud u revizionom postupku odlučio u roku od tri mjeseca (presuda od 4. februara 2016. godine) nakon što mu je predmet dostavljen na postupanje.

51. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je revizija zaprimljena 15. oktobra 2015. godine, dok je pobijana odluka donesena 4. februara 2016. godine, što znači da je donesena u razumnom roku, dok se Viši privredni sud nije posebno izjašnjavao na navode o dužini trajanja predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neblagovremena u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka, budući da je počeo da radi u maju 2010. godine, pa je zbog nemogućnosti da se tužba dostavi tuženom na odgovor, vraćena apelantici na ispravku, te je sud tuženom uspio da dostavi tužbu radi davanja odgovora tek 25. februara 2012. godine. Ustavni sud zapaža da se Osnovni sud nije posebno izjašnjavao na navode o dužini trajanja predmetnog postupka, osim što je naveo da je, nakon što su u Republici Srpskoj počeli da rade privredni sudovi, navedeni predmet 8. maja 2010. godine ustupio Okružnom privrednom sudu.

52. Ustavni sud nalazi da je, nakon podnošenja tužbe, evidentna početna neažurnost Osnovnog suda koja je trajala jednu godinu i četiri mjeseca za koju nije ponuđeno opravdanje. Međutim, nesporno je da su sudovi u daljnjem toku predmetnog postupka bili ažurni, te da su preduzimali radnje radi stvaranja zakonskih pretpostavki da se o apelanticinom tužbenom zahtjevu može meritorno odlučiti. S druge strane, i apelantica je doprinijela dužini trajanja postupka budući da je podnijela neurednu tužbu koja je u dva navrata vraćana na ispravku i dopunu, odnosno da su se tek nakon što je apelantica postupila u skladu sa nalogom suda stekle pretpostavke za vođenje ovog postupka.

53. Stoga, ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema povrede prava na pravično suđenje iako je postupak trajao oko sedam godina. Naime, redovni sudovi, nakon početne neaktivnosti, postupak su vodili ažurno, odnosno nakon što su se stekle pretpostavke za vođenje postupka predmetni postupak su okončali, na tri sudske instance, za oko četiri godine, a apelantica je u izvjesnoj mjeri doprinijela dužini trajanja postupka. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

54. Apelantica je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražila naknadu nematerijalne štete. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

Ostali prigovori

55. U vezi s apelacionim prigovorima da je osporenom presudom povrijeđeno i apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi ostali bez relevantnog obrazloženja a u suštini se svode na proizvoljnu primjenu prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru prigovora u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, pa zbog istih razloga, Ustavni sud i ovo pozivanje na kršenje prava na imovinu smatra neutemeljenim.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge, te kada je evidentno da su redovni sudovi postupali efikasno u okviru svojih procesnih mogućnosti, pri čemu je sama apelantica svojim postupcima u izvjesnoj mjeri utjecala na njegovu dužinu.

57. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenih prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1656/16 (Zajednica etažnih vlasnika u… | Sudska praksa | Aktio