Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4555/17 (Z. M.)
Odluka donesena 31. 01. 2018.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Postupak priznavanja strane sudske odluke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4555/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine, u predmetu broj AP-4555/17, rješavajući apelaciju Zorana Milinkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Milinkovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 V 004302 17 Gž 2 od 17. avgusta 2017. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Milinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Holandije, kojeg zastupa Nedeljko Krajišnik, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 V 004302 17 Gž 2 od 17. avgusta 2017. godine.
2. Rješenjem Suda u Roterdamu-Tim za porodicu broj 1 broj C/10/463329/FA RK 14-9276 od 21. septembra 2015. godine razveden je brak između apelanta i M.M. zaključen 11. novembra 2011. godine u Aero Kommune u Danskoj.
3. Apelant je 17. oktobra 2016. godine podnio zahtjev Okružnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) za priznanje navedene strane sudske odluke.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 V 004302 17 V 2 od 22. maja 2017. godine priznato je Rješenje Suda u Roterdamu-Tim za porodicu broj 1 broj C/10/463329/FA RK 14-9276 od 21. septembra 2015. godine kojim je razveden brak između apelanta i M.M. (u daljnjem tekstu: protivpredlagateljica) zaključen 11. novembra 2011. godine u Aero Kommune u Danskoj (stav I izreke rješenja). Određeno je da se na osnovu tog rješenja dozvoljava upis razvoda braka navedenih supružnika u matične knjige kod nadležne Matične kancelarije u Tesliću, kao i kod drugih nadležnih matičnih kancelarija (stav II izreke rješenja).
5. Odlučujući o žalbi protivpredlagateljice protiv navedenog rješenja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 13 0 V 004302 17 Gž 2 od 17. avgusta 2017. godine kojim je žalbu usvojio, navedeno rješenje preinačio tako što je odbio apelantov zahtjev za priznanje strane sudske odluke - Rješenja Suda u Roterdamu-Tim za porodicu broj 1 broj C/10/463329/FA RK 14-9276 od 21. septembra 2015. godine.
6. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se postupak priznanja strane sudske odluke provodi prema pravilima Zakona o vanparničnom postupku i člana 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnje tekstu: Zakon o rješavanju sukoba zakona). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona propisano da u postupku priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka nadležni sud ispituje postojanje uslova propisanih odredbama člana 86. do člana 100. tog zakona. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da, saglasno odredbama člana 61. stav 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona, ukoliko je u sporu radi razvoda braka tuženi bračni drug državljanin Bosne i Hercegovine i ima prebivalište u Bosni i Hercegovini, nadležnost suda Bosne i Hercegovine je isključiva. Dakle, postoji isključiva nadležnost suda u Bosni i Hercegovini u brakorazvodnom sporu ukoliko su kumulativno ispunjene pretpostavke 1) ako je tuženi bračni drug državljanin Bosne i Hercegovine i 2) ako ima prebivalište u Bosni i Hercegovini. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju protivpredlagateljica (koja je tuženi bračni drug u brakorazvodnom sporu u kojem je donesena odluka čije se priznanje traži) u predmetnom postupku sudu dostavila dokumentaciju: uvjerenje o državljanstvu od 15. decembra 2015. godine i uvjerenje o prebivalištu istog datuma, iz koje dokumentacije proizlazi da je protivpredlagateljica državljanin Bosne i Hercegovine i da ima prebivalište u Bosni i Hercegovini. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da su odredbama člana 89. stav 2. Zakona o rješavanju sukoba zakona propisani uslovi za priznanje strane sudske odluke donesene u bračnom sporu za koji je predviđena isključiva nadležnost suda Bosne i Hercegovine, tako što isključiva nadležnost ima značaj relativne smetnje za priznanje strane sudske odluke. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi u predmetnom vanparničnom postupku za priznanje sudske odluke (koji je pokrenut od strane tužitelja iz brakorazvodnog spora), sud bio ovlašten da prizna stranu sudsku odluku o razvoda braka samo ako se tuženi iz brakorazvodnog spora (u konkretnom slučaju protivpredlagateljica) tome ne protivi. Budući da se priznanju strane sudske odluke protivpredlagateljica (koja je tužena u brakorazvodnom sporu) protivila tokom prvostepenog postupka, te se tome protivi i u žalbi, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za usvajanje apelantovog zahtjeva. Apelacioni navodi
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim članom uopće primjenjive na apelantov slučaj.
10. Ustavni sud ukazuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom, ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neka osoba stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze te stranke. Stoga je u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda da odgovori na pitanje da li je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda usvojena žalba protivpredlagateljice, pa je preinačeno prvostepeno rješenje tako što je odbijen apelantov zahtjev za priznanje strane sudske odluke, uz obrazloženje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uslovi za priznanje strane sudske odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku, koji se odnosi na "priznanje strane sudske odluke", nisu utvrđivala građanska prava i obaveza apelanta na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije tj. nije se raspravljalo o meritumu predmeta (npr. o osnovanosti tužbenog zahtjeva za razvod braka), već se samo raspravljalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za priznanje strane sudske odluke (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-16/03 od 17. marta 2004. godine, Odluka o dopustivosti broj AP- 1965/15 od 10. novembra 2016. godine, Odluka o dopustivosti broj AP-3779/16 od 19. aprila 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-2892/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se osporenim rješenjem (kojim se, dakle, odlučivalo samo o tome da li su li su ispunjeni zakonski uslovi za priznanje strane sudske odluke, bez odluke o meritumu predmeta) nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine, te su stoga i ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman