Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3552/15 („Union banka“ d,d, Sarajevo)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Mjenica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3552/15

Apelacija

Odluka o meritumu

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3552/15, rješavajući apelaciju Union banke d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. januara 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Union banke d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 119684 14 Rev od 23. aprila 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Union banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 16. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (U daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 119684 14 Rev od 23. aprila 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 119684 11 Gž od 7. novembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 631/14 od 12. marta 2014. godine kojom je kao preuranjenu odbacio apelanticinu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 119684 11 Gž od 7. novembra 2013. godine jer je u vrijeme podnošenja te apelacije postupak povodom apelanticine revizije bio u toku pred Vrhovnim sudom.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Vinka Jakića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Tuženi je dostavio odgovor 19. decembra 2017. godine, Vrhovni sud 25. decembra 2017. godine, a Kantonalni sud 5. januara 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 119684 98 P od 22. aprila 2011. godine naloženo je tuženom da apelantici isplati iznos mjeničnog duga od 323.119,67 KM sa 5% mjesečne devizne kamate od 6. aprila 1998. godine do isplate, te joj naknadi troškove postupka u iznosu od 10.000,00 KM. Presudom je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj tuženi na ime mjeničnog duga isplati iznos od 36.272,00 KM sa 5% mjesečne devizne kamate počevši od 6. aprila 1998. godine pa do isplate. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica aktivno legitimirana za postupanje u ovoj pravnoj stvari; da je na osnovu Ugovora o izdavanju bankarske garancije broj 4024-7-03741 od 2. augusta 1997. godine utvrđeno da je zaključen ugovor između Union banke d.d. Sarajevo kao banke i DJL Vindex preduzeće za unutrašnji i vanjski promet Sarajevo kao nalogodavca (u daljnjem tekstu: nalogodavac) čijim je članom 1. predviđeno da će banka po nalogu i za račun nalogodavca izdati bankarsku garanciju za uredno plaćanje robe na iznos do 131.00,00 DEM u korist AWT HANDELS GESELLSCHAFT mbh WIENAUSTRIJA po poslu –uvoz robe; da je članom 5. predviđeno da će se u slučaju da banka izvrši plaćanje po garanciji plaćeni iznos pretvoriti u devizni kredit i smatrat će se dospjelom deviznom obavezom nalogodavca na koju će se obračunavati i naplaćivati devizna kamata u DEM po stopi 5% na mjesečnom nivou od dana dospijeća obaveze do izmirenja ukupnog duga. Navedeno je i da je utvrđeno da je članom 6. istog ugovora predviđeno da se nalogodavac obavezuje da prilikom potpisivanja ugovora dostavi banci instrumente osiguranja odnosno bjanko potpisan akceptni nalog za prenos deviznih sredstava, bjanko potpisane akceptne naloge za prenos dinarskih sredstava s pismenom izjavom korisnika kredita da banka može popuniti bjanko nalog do isplate ukupnog duga i potpisanu vlastitu mjenicu s pismenom izjavom tuženog nastanjenog na adresi preciziranoj u presudi da apelantica može popuniti mjenicu nakon dospijeća duga u iznosu ukupnog duga po ovom ugovoru, bjanko i potpisanu vlastitu mjenicu vlasnika preduzeća s pismenom izjavom tuženog da apelantica može popuniti mjenicu nakon dospijeća duga u iznosu ukupnog duga po ovom ugovoru iz čega i proizlazi obaveza tuženog.

7. Dalje je navedeno da je uvidom u Ugovor o deviznom kreditu br. 42610-44-40-08774-4 od 21. novembra 1996. godine utvrđeno da je navedeni ugovor sačinjen između apelantice kao davateljice kredita i nalogodavca kao korisnika kredita, da je članom 1. tog ugovora predviđeno da apelantica odobrava korisniku kredita devizni kredit u iznosu od 50.000,00 DEM za finansiranje uvoza osnovnog sredstva – kamiona; da je članom 2. predviđeno da se kredit odobrava sa rokom vraćanja od pet mjeseci od dana korištenja kredita po dinamici otplate preciziranoj u presudi; da je članom 3. regulirano da se za korištenje deviznog kredita korisnik kredita obavezuje da apelantici plati deviznu kamatu u DEM po stopi od 5% mjesečno, s tim da se kamata obračunava i naplaćuje mjesečno unazad o roku dospijeća kredita. U obrazloženju je osim toga navedeno da je članom 5. predmetnog ugovora propisano da se radi osiguranja vraćanja ukupnog duga po deviznom kreditu korisnik kredita obavezuje dati apelantici sljedeće instrumente osiguranja: bjanko potpisan akceptni nalog za prenos deviznih sredstava sa pismenom izjavom korisnika kredita da apelantica može popuniti bjanko nalog do isplate ukupnog duga; bjanko potpisan akceptni nalog, bjanko i potpisana mjenica sa pismenom izjavom korisnika kredita da apelantica može popuniti mjenicu nakon dospijeća duga i iznosom ukupnog duga u DEM prilikom potpisivanja ugovora; bjanko i potpisanu vlastitu mjenicu sa pismenom izjavom tuženog da apelantica može popuniti mjenicu nakon dospijeća duga u iznosu ukupnog duga po ovom ugovoru, te da radi osiguranja ukupnog duga po ovom deviznom kreditu korisnik kredita zalaže teretno vozilo sa prikolicom precizirano u presudi.

8. U obrazloženju je nadalje navedeno da je uvidom i u ostale ugovore precizirane u presudi utvrđeno da je korisnik kredita koje mu je odobrila apelantica saglasan sa, u suštini, istim ili sličnim uvjetima za otplatu kredita kao u naprijed navedenim slučajevima te sa istim sredstvima osiguranja i tih kredita. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na iznos koji je vlastitom mjenicom osigurao tuženi na iznos od 323.119,67 KM osnovan jer je uvidom u dopis Općinskog suda broj RF 1089/06 od 8. maja 2006. godine i dopis broj RF 3229/07 od 5. decembra 2007. godine utvrđeno da je Rješenjem Kantonalnog suda broj UF /P- 169/05 od 22. decembra 2005. godine utvrđen prestanak rada nalogodavca. Također je navedeno da je uvidom u rješenje tog suda broj Ps-1096/03 od 21. juna 2005. godine utvrđeno da je prekinut postupak u pravnoj stvari tužiteljice-apelantice protiv tuženog nalogodavca zbog prestanka postojanja tuženog kao stranke koja ima status pravnog lica, a sve primjenom odredaba člana 378. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kako su, prema obrazloženju Općinskog suda, navedena potraživanja osigurana vlastitom mjenicom tuženog kao sredstvom osiguranja kredita, mjenicu je potpisao lično tuženi, a odobrenje za popunu mjenice je dato u samim ugovorima, Općinski sud je donio odluku kao u dispozitivu.

9. Osim toga, obrazloženo je da je sud odbio dio apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 36.272,00 KM jer po kreditu preciziranom u presudi tuženi nije dao ličnu garanciju odnosno vlastitu mjenicu, dok je, kako je obrazloženo, za preostali iznos tuženi lično dao kao sredstvo osiguranja vlastitu mjenicu uz odobrenje da apelantica može popuniti mjenicu nakon dospijeća duga po preostalim deviznim kreditima koji su predmet ovoga spora. S tim u vezi, Općinski sud je istakao i da je taj sud presudu donio na osnovu odredbi citiranih ugovora i odredbi člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

10. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 119684 11 Gž od 7. novembra 2013. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se tuženom nalaže da apelantici isplati iznos od 323.119,67 KM sa 5% mjesečne devizne kamate od 6. aprila 1998. godine pa do isplate, kao i da apelantici naknadi troškove postupka odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da, polazeći od predmeta spora koji predstavlja mjenična obaveza tuženog prema apelantici, taj sud nalazi da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici koji je bio na snazi u vrijeme kreiranja predmetne mjenice („Službeni list SFRJ“ br. 16/65 i 54/70), a koji je preuzet kao Zakon BiH („Službeni list BiH“ br. 2/92 i 13/94), te se primjenjivao sve do donošenja Zakona o mjenici 2000. godine koji je trenutno na snazi. Polazeći od principa mjenične strogosti, koja dolazi do izražaja i u materijalnopravnom i u procesnopravnom pogledu, obrazloženo je da taj sud nalazi da mjenica na koju se poziva apelantica ne ispunjava zakonom propisane uvjete i ne može predstavljati sredstvo osiguranja dugova nastalih iz poslovnih odnosa nalogodavca i apelantice. Kantonalni sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da je predmetna mjenica bila kreirana kao vlastita bjanko mjenica, odnosno mjenica u kojoj su u momentu izdavanja nedostajali iznos mjeničnog duga i dospijeće mjenice. Prema obrazloženju tog suda, forma vlastite mjenice propisana je odredbom člana 109. Zakona o mjenici koji je prethodno naveden i koji, kako je obrazloženo, ne propisuje posebna pravila za poslovanje sa bjanko mjenicama, ali da, prema mišljenju tog suda, treba imati u vidu i odredbu člana 16. stav 2. navedenog zakona koja predviđa mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna. Bjanko mjenica, prema obrazloženju tog suda, postaje pravno valjanom hartijom od vrijednosti kad ovlašteno lice-imalac mjenice ispuni mjenični sadržaj u skladu sa ovlaštenjem koje mu je izdao potpisnik, iz čega, prema tumačenju tog suda, proizlazi da kod izdavanja mjenice izdavalac mjenice mora posebno i pismeno ovlastiti imaoca bjanko mjenice da popuni sadržaj mjenice u skladu sa postignutim dogovorom odnosno osnovnim poslom. Prema tome, da bi bjanko mjenica koju je apelantica predočila kao osnov za obavezu tuženog bila pravno valjana, prema mišljenju Kantonalnog suda, potrebno je da je sastavljena u skladu sa odredbama Zakona o mjenici, te da uz nju postoji pravno valjano ovlaštenje izdavaoca mjenice za naknadno popunjavanje mjeničnog sadržaja. Zbog toga taj sud smatra da osnovano žalba tuženog ukazuje da u konkretnom slučaju mjenica koju je kao fizičko lice izdao tuženi ne odgovara ovim pravilima.

11. Kantonalni sud je obrazložio da je mjenica koju je potpisao tuženi naknadno popunjena sa mjeničnim iznosom i dospijećem mjenice, a da za to apelantica nije raspolagala pravno valjanim ovlaštenjem. Prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud je pogrešno utvrdio, a polazeći od tri ovlaštenja koja je tuženi izdao kao direktor nalogodavca, da je apelantica bila ovlaštena naknadno popuniti mjenični blanket koji je tuženi izdao kao fizičko lice te da je pri tom prvostepeni sud izgubio iz vida materijalne dokaze u spisu koji ukazuju da tuženi kao fizičko lice nije bio u ugovornom odnosu sa apelanticom, već da su dugovanja nastala iz poslovnih odnosa pravnog lica nalogodavca sa apelanticom. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da se osnov obaveze tuženog nalazi u odredbi člana 6. ugovora o deviznom kreditu. Naime, kako je obrazložio taj sud, ovim ugovorom je prije svega uspostavljen dužničko povjerilački odnos između apelantice i pravnog lica-nalogodavca povodom isplate kredita, davanja garancije za plaćanje prema dobavljačima, a kao osiguranje obaveze ovog pravnog lica navodi se i vlastita bjanko mjenica tuženog. Obrazloženo je da upravo iz člana 6. navedenog ugovora proizlazi da se nalogodavac obavezuje kao instrument osiguranja dostaviti uz potpisanu bjanko mjenicu i pismenu izjavu tuženog iz koje proizlazi ovlaštenje da apelantica može da popuni mjenicu shodno postignutom dogovoru, te da je provedenim dokazima apelantica samo dokazala da je ovlaštenje za popunu mjenice izdalo pravno lice nalogodavca, a ne tuženi, i to za mjenicu koja nije bila predmet razmatranja u ovom postupku. Kantonalni sud je istakao da pri tome treba imati u vidu da je u postupku utvrđeno da je i nalogodavac također izdao bjanko mjenicu do čijeg popunjavanja je naknadno došlo, a što proizlazi iz dokumentacije koja je bila osnov za izradu nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke, te da, prema mišljenju ovog suda, sva ovlaštenja koja je ponudila apelantica predstavljaju ovlaštenja privatnog preduzeća-nalogodavca, odnosno njegovog odgovornog lica tuženog, koji je potpisujući ta ovlaštenja nastupao u ime i za račun pravnog lica, a ne u svoje lično ime. S obzirom na strogost pravila koja reguliraju poslovanje sa bjanko mjenicama, po mišljenju Kantonalnog suda, mjenica koja je razmatrana u ovoj parnici, a koja je očigledno izdata za osiguranje pravnih poslova nalogodavca, u nedostatku pravilno sačinjenog ovlaštenja za njeno popunjavanje ne može stvarati nikakve novčane obaveze tuženom. Osim toga, navedeno je i da je prigovor tuženog da mjenica nije protestirana, te da je iz navedenog razloga apelantica izgubila pravo na isplatu neosnovan, jer prema odredbi člana 52. Zakona o mjenici protekom roka za podizanje protesta mjenice imalac mjenice gubi prava protiv svih mjeničnih dužnika izuzev izdavaoca mjenice.

12. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 119684 14 Rev od 23. aprila 2015. godine odbio reviziju, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova odgovora na reviziju. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova te istaknuto da ovlaštenja tuženog priložena uz ugovore predstavljaju ovlaštenja uz potpise tuženog kao zakonskog zastupnika preduzeća, pravnog lica, uz pečate nalogodavca, koja drugostepeni sud, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno ocjenjuje kao ovlaštenje pravnog lica, a ne tuženog kao fizičkog lica. Obrazloženo je da se i po ocjeni ovog suda mjenica koju je potpisao tuženi, za koju apelantica kao imalac nije imala od tuženog dato posebno ovlaštenje da ispuni mjenicu, ne smatra bjanko mjenicom, već nevažećom mjenicom, pa je pravilna odluka drugostepenog suda kojom odbija tužiočev tužbeni zahtjev. Osnov obaveze tuženog, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ne proizlazi ni iz odredbe člana 6. Ugovora o izdavanju bankarske garancije od 2. augusta 1997. godine, odnosno o deviznom kreditu (članom 5. Ugovora o bankarskoj garanciji ugovoreno je da u slučaju da apelantica izvrši plaćanje po garanciji plaćeni iznos pretvorit će se u devizni kredit i smatrat će se dospjelom deviznom obavezom nalogodavca na koju će se obračunavati i isplaćivati devizna kamata u DEM po stopi od 5% na mjesečnom nivou od dana dospijeća obaveza do izmirenja ukupnog duga), kako smatra prvostepeni sud.

13. S tim u vezi je navedeno da je članom 6. tog ugovora pored navedenih obaveza nalogodavca vezanih za dostavljanje instrumenata osiguranja ugovoreno da obaveza dostavljanja dvije bjanko mjenice – bjanko potpisane mjenice sa pismenom izjavom nalogodavca da apelantica može popuniti mjenicu nakon dospijeća duga iznosom ukupnog duga u DEM i bjanko potpisanu vlastitu mjenicu vlasnika preduzeća sa pismenom izjavom tuženog sa njegovim generalijama, da apelantica može popuniti mjenicu nakon dospijeća duga u iznosu ukupnog duga po ovom ugovoru. Vrhovni sud je naveo da, s tim u vezi, tuženi nije postupio po ugovoru, nije dao pismenu izjavu za popunu vlastite mjenice, niti je nalogodavac, korisnik kredita, dostavio apelantici instrumente osiguranja na način kako je ugovoreno uz pismenu izjavu tuženog, pa su, prema mišljenju Vrhovnog suda, neprihvatljivi prigovori u reviziji da je izdata bjanko mjenica pravno valjana i da se mjenično ovlaštenje može dati i prešutno „predavanjem mjenice povjeriocu kada je ona ugovorena kao sredstvo osiguranja plaćanja“. Obrazloženo je i da je apelanticino pozivanje u reviziji na odredbe člana 6. stav 2. Zakona o privrednim društvima u Federaciji BiH kojima je propisano da vlasnik udjela društva odgovara za obavezu društva kada društvo koristi za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca, u ovom slučaju za oštećenje apelantice, kao drugi pravni osnov njegovog potraživanja, pretpostavlja činjenični sadržaj na kome nije utemeljen sadržaj tužbe, pa je prema tome i neprihvatljivo. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je donesena presuda kao u dispozitivu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi da su razlozi na kojima se temelje presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda u suprotnosti sa činjenicama utvrđenim u postupku pred prvostepenim sudom, te da su iz tog razloga navedene presude nerazumljive i kontradiktorne. Smatra i da je prilikom donošenja navedenih presuda pogrešno protumačeno i primijenjeno relevantno materijalno pravo koje se odnosi na mjenicu, te da se u konačnici pogrešno zaključuje da bjanko mjenica postaje pravno valjanom hartijom od vrijednosti tek kad je ovlašteno lice (imalac mjenice) ispuni sa mjeničnim sadržajem u skladu sa ovlaštenjem koje mu je izdao potpisnik, iz čega proizlazi da izdavalac mora dati posebno i pismeno ovlaštenje imaocu bjanko mjenice da popuni sadržaj mjenice u skladu sa dogovorom postignutim u vezi sa osnovnim poslom odnosno dogovorom.

15. Apelantica smatra da je navedeni stav suprotan zakonskim odredbama, te da se postojanje obaveze procjenjuje samo na osnovu izjava mjeničnih dužnika na samoj mjenici i da je navedeno u skladu sa važnim principom mjeničnog poslovanja, principom apstraktnosti prema kojem je mjenični posao nezavisan od osnovnog posla radi kojeg je mjenica izdata i kojem služi, da valjanost mjenice po tome nikada nije uvjetovana davanjem pokrića jer je valjana samim stavljanjem vlastoručnog potpisa na mjenici, što stavlja mjeničnog dužnika u jako težak položaj. Apelantica navodi i da su se Vrhovni sud i Kantonalni sud u svojim presudama pozvali na odredbe Zakona o mjenici koje se odnose na indosament odnosno prenošenje bjanko mjenice sa prvog mjeničnog povjerioca na treće lice, odnosno novog mjeničnog povjerioca, a što nije bio predmet u konkretnom slučaju. Također se navodi da ni jedna odredba zakona ne propisuje postojanje posebnog pismenog ovlaštenja za popunjavanje sadržaja mjenice na bjanko izdatoj mjenici i time uvjetovanje njene valjanosti, s obzirom na to da se prema praksi saglasnost za ispunjavanje mjenice može dati i prešutno. Apelantica navodi i da je pogrešan zaključak da je mjenica koju je potpisao tuženi kao fizičko lice pravno nevaljana jer tuženi nije bio obveznik, s obzirom na to da se radi o licu koje je vlasnik i direktor preduzeća koje je podiglo kredite, te da je tuženi u konkretnom slučaju fizičko lice koje je 100% povezano sa pravnim licem i koje je već kod ugovaranja kredita imao nečasne namjere, što, prema apelanticinom mišljenju, otvara mogućnost i obavezu primjene odredbi člana 6. stav 2. Zakona o privrednim društvima u BiH.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva u apelaciji i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

17. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelanticinih prava, te da u potpunosti ostaje pri argumentaciji i obrazloženjima datim u svojoj presudi.

18. Tuženi je naveo da su redovni sudovi poštovali zakonske odredbe u predmetnom postupku te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o mjenici („Službeni list FNRJ“ br. 104/46 i „Službeni list SFRJ“ br. 16/65, 54/70 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Trasirana mjenica sadrži:

1) oznaku da je mjenica, napisanu u samom slogu isprave, na jeziku na kome je ona sastavljena;

2) bezuvjetni uput da se plati određena svota novca;

3) ime onoga koji treba da plati (trasat);

4) označenje dospjelosti;

5) mjesto gdje se plaćanje treba izvršiti;

6) ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent);

7) označenje dana i mjesta izdanja mjenice;

8) potpis onoga koji je izdao mjenicu (trasant).

Član 2.

Isprava u kojoj ne bi bilo ma koje od sastojina nabrojenih u prethodnom članu ne vrijedi kao trasirana mjenica, osim u slučajevima koji su određeni u slijedećim stavkama.

Trasirana mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra se kao mjenica po viđenju. Ako nije naročito određeno, vrijedi kao mjesto plaćanja, a ujedno i kao mjesto trasatovog prebivanja, ono mjesto koje je naznačeno pored trasatovog imena.

Trasirana mjenica na kojoj nije naznačeno mjesto izdanja smatra se da je izdana u mjestu koje je označeno pored transantovog potpisa.

Član 3.

Trasirana mjenica može da glasi po naredbi samoga trasanta.

Ona se može vući (trasirati) i na trasanta.

Ona se može izdati (trasirati) za račun treće osobe.

Član 4.

Trasirana mjenica može biti plativa kod koje treće osobe, bilo u mjestu u kome trasat prebiva, bilo u kojem drugom mjestu (domicilirana trasirana mjenica).

Član 5.

U trasiranoj mjenici, plativoj po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju, trasant može odrediti da svota u njoj označena nosi kamate. U svakoj drugoj trasiranoj mjenici ova odredba o kamatima smatra se kao da nije napisana.

Kamatna se stopa mora naznačiti u mjenici; ako se to ne učini, odredba o kamatima smatra se kao da nije napisana.

Kamati teku od dana izdanja mjenice ako nije drukčije označeno.

Član 8.

Tko se na mjenici potpiše kao zastupnik drugoga, ma da za to nije bio ovlašten, osobno je po njoj obavezan, a ako je platio, ima ista prava koja bi imao tobože zastupani. Isto vrijedi i za zastupnika koji je prekoračio svoje ovlaštenje.

Član 107.

Vlastita mjenica sadrži:

1) Oznaku da je mjenica, unesenu u sam slog isprave, na jeziku na kome je ona sastavljena;

2) bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti;

3) oznaku dospjelosti;

4) mjesto gdje se plaćanje treba izvršiti;

5) ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti;

6) oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdana;

7) potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavalac).

Član 108.

Isprava u kojoj ne bi bilo ma koje od sastojina nabrojenih u prethodnom članu, ne vrijedi kao vlastita mjenica, osim u slučajevima koji su određeni u slijedećim stavkama. Vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra se kao mjenica po viđenju. Ako nije naročito određeno, vrijedi kao mjesto plaćanja a ujedno i kao mjesto izdavaočevog prebivanja ono mjesto koje je naznačeno kao mjesto izdanja mjenice. Vlastita mjenica u kojoj nije naznačeno mjesto izdanja smatra se da je izdana u mjestu koje je označeno uz izdavaočevo ime.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 119684 14 Rev od 23. aprila 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje apelanticinog prava na naplatu potraživanja proizašlih iz mjenične obaveze, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava u okviru redovnih sudova iz razloga što su ti sudovi prekinuli predmetne postupke za predaju u posjed i utvrđivanje prava vlasništva koji su se vodili po apelanticinim tužbama. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio (a Vrhovni sud potvrdio takvo odlučenje) presudu prvostepenog suda (kojom je taj sud bio usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da joj isplati potraživani iznos po osnovu mjeničnih obaveza), te odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kantonalni sud je odluku obrazložio na način da je istakao da se predmetne mjenice ne mogu smatrati važećim s obzirom na to da je preduzeće koje je bilo korisnik kredita prestalo da postoji a tuženi kao direktor i vlasnik preduzeća Vindex, shodno zakonskim odredbama, nije mogao izdati vlastitu mjenicu i tako se lično obavezati za izvršenje preuzetih obaveza preduzeća, te i iz razloga što je apelantica ispunila predmetne bjanko mjenice a da prethodno nije dobila pismenu saglasnost tuženog, pri čemu se taj sud pozvao na odredbe čl. 16. i 109. Zakona o mjenici koji je bio na snazi u vrijeme zasnivanja predmetnih obaveza.

31. Dovodeći u kontekst činjenice predmeta prezentirane u prethodnim tačkama ove odluke sa relevantnim zakonskim odredbama i pravnim stavovima iskazanim u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani. Naime, Ustavni sud zapaža da navedenim odredbama Zakona o mjenici nije eksplicitno propisana obaveza izdavatelja bjanko mjenice da mora dati i posebno pismeno ovlaštenje povjeriocu za popunjavanje mjenice, ali da istovremeno nije eksplicitno propisana niti zabrana da se takvo odobrenje traži. Dakle, iz navedenog proizlazi da je u nadležnosti redovnih sudova da na osnovu slobodne sudijske ocjene, odnosno svojim tumačenjem zakonske odredbe koja ne sadrži eksplicitne naloge, donesu odluku o spornom pitanju. Kako su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da je takva pismena saglasnost bila potrebna, ali da nije data, te kako prema praksi Ustavnog suda arbitrarna primjena postoji kada redovni sud ne postupi prema eksplicitnoj zakonskoj odredbi ili je jednostavno zanemari prilikom donošenja svoje odluke, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

33. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica navode o kršenju ovog prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

34. Nemakršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi po osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja protumačili odredbe Zakona o mjenici koje se tiču bjanko mjenice, odnosno da je za popunjavanje takve mjenice potrebna pismena saglasnost mjeničnog dužnika.

35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3552/15 („Union banka“ d,d, Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio