Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2731/17 ("KRAS" d.d. Sarajevo u stečaju)

Odluka donesena 31. 01. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2731/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

31. 01. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 31. janura 2018. godine godine, u predmetu broj AP-2731/17, rješavajući apelaciju "KRAS" d.d. Sarajevo u stečaju, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "KRAS" d.d. Sarajevo u stečaju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 318666 16 Rev od 28.

marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "KRAS" d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 318666 16 Rev od 28. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev i alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar) da apelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade štete, prouzrokovane nastankom osiguranog slučaja (sve bliže opisano u izreci prvostepene odluke).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu da se obaveže tuženi na isplatu naknade ili ugovorene svote, osnovom ugovora o osiguranju industrije od rizika požara i prirodnih sila (elementarnih nepogoda u industriji) u skladu sa odredbom člana 919. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, da je u toku postupka utvrđeno kao nesporno, da je zaključena predmetna polica osiguranja za osiguranje industrije od rizika požara, da je ugovoreno osiguranje od rizika požara i prirodnih sila (elementarnih nepogoda) u industriji, te da su ugovorene dopunske opasnosti izlijevanje vode iz vodovodnih i kanalizacijskih cijevi. Zatim, da je navedenom policom ugovorena i prihvaćena primjena Općih pravila za osiguranje imovine i Pravila za osiguranje od rizika požara i prirodnih sila (u daljnjem tekstu: Pravila za osiguranje), a što je potvrdio apelant potpisom navedene police. Takođe je navedeno, da je nesporno da je na apelantovom objektu došlo do urušavanja krova uslijed težine snijega, da je nastala šteta na objektu i opremi, te da je tuženi odbio apelantov zahtjev za isplatu naknade po osnovu police osiguranja. Vrhovni sud je istakao da je između parničnih stranaka sporno da li je policom osiguranja, ugovoren rizik nastanka štete uslijed elementarnih nepogoda, odnosno težine snijega. Nadalje, da ugovorne strane koje su sklopile ugovor o osiguranju, njihova prava i obaveze rješavaju temeljem sadržaja ugovora o osiguranju, uključujući i navedena Pravila za osiguranje, koja predstavljaju sastavni dio ugovora. Zatim, da se prema članu

897. ZOO, ugovorom o osiguranju osiguratelj obavezuje, da ako se dogodi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili trećoj osobi naknadu odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo. Dakle, da se isplata naknade i ugovorene svote isplaćuje samo za događaj koji predstavlja osigurani slučaj. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da predmetni događaj prema Pravilima osiguranja tuženog ne predstavlja osigurani slučaj. Naime, da odredba člana 2. Pravila za osiguranje definira događaje (osigurane osnovne opasnosti - rizici, kao i dopunski rizici) za koje ugovorom o osiguranju predstoji obaveza osiguratelja za isplatu naknade i da su definisane vrste osiguranja, a da je opseg osiguranja definisan narednim odredbama člana 3-18. Zatim, da je u konkretnom slučaju odredbom člana 2. Pravila za osiguranje kao osnovni rizik definisana oluja, ali da je odredbom člana 5. tačka 3. koji definiše opseg osiguranja od opasnosti oluje, isključena šteta od snijega nanesenog olujom ili od težine snijega. Vrhovni sud je istakao da se apelant poziva na odredbu člana 902. stav 5. ZOO, da su nižestepeni sudovi propustili da cijene da je predmetnom policom ugovoreno osiguranje od požara i prirodnih sila, elementarnih nepogoda u industriji, te da nije trebalo primijeniti Opća i Posebna pravila, jer se radi o neslaganju sa odredbama police, a što proizlazi i iz odredbe člana 2. stav 5. Općih pravila. Međutim, da se nisu ostvarili uslovi za primjenu navedene odredbe. Naime, da je polica osiguranja zaključena za osiguranje industrije od rizika požara i da je ugovoreno osiguranje od požara i prirodnih sila (elementarnih nepogoda), i to osiguranje od osnovnih rizika i dopunske opasnosti navedenih u polici, međutim rizik opasnosti od snijega nanesenog olujom ili uslijed težine snijega, nije posebno ugovoren. Naglašeno je da bi primjena navedene odredbe imala osnova da je taj rizik naznačen u polici osiguranja, te da bi tada osiguravač odgovarao i za rizike koji nisu redovni predmet osiguranja predviđen uslovima osiguranja, pa i kada bi takav rizik kao u konkretnom slučaju bio isključen pravilima osiguranja. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe ZOO-a.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao takom predmetnog parničnog postupka, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2731/17 ("KRAS" d.d. Sarajevo u stečaju) | Sudska praksa | Aktio