Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4164/15 (D. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Hipoteka
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4164/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4164/15, rješavajući apelaciju Dževide Bilal, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dževide Bilal podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037411 14 Rev od 17. juna 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 037411 13 GŽ od 6. februara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 037411 07 P od 11. juna 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dževida Bilal (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vladimir Raosavljević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 9. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 037411 14 Rev od 17. juna 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 037411 13 Gž od 6. februara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 037411 07 P od 11. juna 2013. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Osnovnog suda br. 071-0-Ip-06-00939 od 15. novembra 2006. godine i 071-0-IP-07-000-588 od 18. maja 2007. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 4164/15 od 14. oktobra 2015. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Muharema Bilala (u daljnjem tekstu: prvotuženi), UniCredit Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotužena) i UniCredit Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: trećetužena) zatraženo je 14. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. decembra 2017. godine, Osnovni sud 25. decembra 2017. godine, drugotužena 27. decembra 2017. godine i Okružni sud 29. decembra 2017. godine. Prvotuženi i trećetužena nisu dostavili tražene odgovore.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Ip-06-00939 od 15. novembra 2006. godine utvrđeno je da se na osnovu sporazuma zaključenog između povjerioca Nove banjalučke banke a.d. Banja Luka i dužnika „BF Centar“ d.o.o. Banja Luka određuje uknjižba založnog prava u korist povjerioca na nekretninama založnog dužnika Muharema Bilala (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i to nekretnine precizirane u rješenju, a radi osiguranja novčanog potraživanja-kredita koje povjerilac ima prema „BF Centru“ d.o.o. Banja Luka u iznosima i uz kamatu preciziranim u rješenju.
7. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-IP-07-000-588 od 18. maja 2007. godine je utvrđeno da se na osnovu sporazuma povjerioca HVB Central profit banke d.d. Sarajevo i dužnika „BF Centar“ d.o.o. Banja Luka određuje uknjižba založnog prava-hipoteke na nekretninama prvotuženog radi osiguranja potraživanja povjerioca prema dužniku u iznosu i sa kamatama preciziranim u rješenju.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 037411 07 P od 11. juna 2013. godine, donesenom po apelanticinoj tužbi protiv prvotuženog (njenog bivšeg supruga), te tuženih UniCredit Bank a.d. Banja Luka i UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotužena i trećetužena), koji su pravni sljednici povjerilaca, radi utvrđenja ništavosti sporazuma o zasnivanju založnog prava, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da „se utvrdi da su ništavi zajednički prijedlozi-sporazumi zaključeni između prvotuženog i Nove banjalučke banke a.d. Banja Luka i između prvotuženog i HBV Central profit bankE d.d. Sarajevo čiji su datumi i brojevi precizirani u presudi, na osnovu kojih je Osnovni sud donio rješenja br. 071-0-Ip-06-00939 od 15. novembra 2006. godine i 071-0-IP-07-000-588 od 18. maja 2007. godine po osnovu kojih je uknjiženo založno pravo na nekretninama preciziranim u presudi a koje su bile predmet zaloga prema navedenim sporazumima, i u to u dijelu ½ nekretnina koje predstavljaju vlasništvo apelantice koje je stekla u toku trajanja bračne zajednice sa prvotuženim slijedom čega se utvrđuje da nije dozvoljeno izvršenje u odnosu na ½ dijela nekretnina koje su vlasništvo [apelantice] prema navedenim brojevima rješenja Osnovnog suda, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši promjena u zk. ulošku preciziranom u presudi koja se odnosi na uknjižbu založnog prava u korist drugotuženog i trećetuženog kao založnih povjerilaca, tako da se sa ½ založenih nekretnina koje su vlasništvo [apelantice] briše zasnovana sudska hipoteka, sve u roku od 30 dana, kao i da nakon pravosnažnosti ove presude Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove PJ Banja Luka izvrši brisanje založnog prava na navedenim nekretninama u odnosu na ½ dijela nekretnina na kojima je [apelantica] vlasnik uz naknadu troškova postupka. Presudom je obavezana apelantica da drugotuženom i trećetuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
9. U obrazloženju je navedeno da je apelantica 1. oktobra 2007. godine podnijela tužbu tom sudu protiv tuženih u kojoj je navela da je tokom bračne zajednice sa prvotuženim, koja je trajala 33 godine, stekla zajedničku imovinu za koju je Presudom tog suda broj 71 0 P 050526 07 P od 11. oktobra 2010. godine utvrđeno da je suvlasnik sa dijelom ½, da je brak razveden presudom od 15. septembra 2002. godine, da je prvotuženi najmanje dvije do tri godine prije razvoda braka napustio kuću i živio sa drugom ženom sa kojom je zasnovao drugo preduzeće tako da je bračna zajednica apelantice i prvotuženog okončana 2005. godine, da je nakon toga prvotuženi podigao u bankama dva kredita i zasnovao hipoteku na nekretninama koje čine njihovu zajedničku tekovinu, te da je bez saglasnosti i znanja apelantice, iako je znao da ta imovina nije isključivo njegova, opteretio imovinu. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio da je prvotuženi zaključio ugovore o zasnivanju hipoteke uz prešutnu saglasnost apelantice na šta, prema mišljenju tog suda, prvenstveno upućuje činjenica da je preduzeće za čiju je korist kredit podignut „BF Centar“ d.o.o. Banja Luka osnovano za vrijeme braka između apelantice i prvotuženog, da je prvotuženi osnivač tog preduzeća, čije je sjedište u stambeno-poslovnom objektu u kojem je sa apelanticom živio u toku trajanja braka, da je njihov zajednički sin Adnan Bilal bio zamjenik direktora, da je apelantica jedno vrijeme radila u navedenom preduzeću, da su se sve poslovne knjige nalazile u sefu u predmetnoj kući u kojoj su zajedno živjeli, te da su u periodu od 1999. godine do 2008. godine apelantica i prvotuženi zajedno sa ostalim članovima porodice bili okupljeni oko zajedničkog cilja stjecanja dobiti obavljanjem preduzeća „BF Centar“ d.o.o. Banja Luka za čije potrebe su krediti i podignuti.
10. Navedeno je i da je utvrđeno da se apelanticina tvrdnja da je do poremećaja bračnih odnosa došlo mnogo prije razvoda braka ne slaže sa činjenicama utvrđenim u toku brakorazvodne parnice u kojoj je utvrđeno da je do poremećaja bračne zajednice došlo 2007. godine zbog čega taj sud smatra da je apelantica navedeno istakla i promijenila svoj iskaz kako bi uspjela u predmetnoj parnici. Također je navedeno da je apelantica tvrdila da je sporni stambeno-poslovni objekt koji je predmet hipoteke gradila sa prvotuženim iako iz činjenica predmeta proizlazi da ih je prvotuženi stekao na osnovu darovnog ugovora iz 1998. godine preciziranog u presudi. Navedeno je i da je apelantica u toku postupka tvrdila da je prvotuženi podigao sporne kredite radi izdržavanja i snošenja troškova u novoj bračnoj zajednici iako iz sadržaja ugovora o kreditima, suprotno njenim navodima, proizlazi da su zaključeni u vezi sa preduzećem „BF Centar“. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da joj nije bila poznata činjenica podizanja spornih kredita i upisa založnog prava na predmetnim nekretninama, te da je zbog toga njen tužbeni zahtjev neosnovan.
11. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 037411 13 Gž od 6. februara 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe, kao i zahtjev trećetužene za naknadu za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosima preciziranim u presudi. U obrazloženju presude su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da su svi apelanticini žalbeni navodi neosnovani jer je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud iz utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak da sporni sporazumi na osnovu kojih je zasnovana hipoteka nisu ništavi. Pri tome je Okružni sud naveo da se ne može prihvatiti apelanticina tvrdnja da su navedeni krediti podignuti za račun i potrebe novog preduzeća koje je prvotuženi osnovao sa drugom suprugom, jer je nesporno, kako je naveo taj sud, da su oni podignuti 2005. godine za potrebe preduzeća „BF Centar“ a navedeno novo preduzeće „Beko elektronik“ d.o.o. Banja Luka je osnovano tek 2007. godine, dakle, dvije godine nakon podizanja kredita. Navedeno je i da je odredbama člana 281. stav 2. Porodičnog zakona propisano da, kada jedan bračni drug otuđi, odnosno optereti hipotekom nekretnine koje predstavljaju zajedničku imovinu bračnih drugova (kao u ovom slučaju), važi pretpostavka da to čini kao zastupnik i drugog bračnog druga po njegovom izričitom ili prešutnom ovlaštenju. Kako, pored navedenog, nije dokazano da su banke u čiju je korist zasnovana hipoteka znale da nekretnine u pogledu kojih je prvotuženi izdao založnu izjavu predstavljaju bračnu tekovinu apelantice i prvotuženog i da je prvotuženi raspolagao tim nekretninama bez znanja apelantice, to je taj sud zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
12. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 037411 14 Rev od 17. juna 2015. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, u vrijeme zaključenja sporazuma između prvotuženog i prednika drugotužene i trećetužene na osnovu kojih je uknjiženo založno pravo na predmetnim nekretninama predmetne nekretnine predstavljale bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog. Navedeno je da su, s tim u vezi, pravilno zaključili nižestepeni sudovi da apelantica ničim nije dokazala da nije znala za sporne kredite s obzirom na to da je apelantica jedno vrijeme radila u preduzeću i sve vrijeme njegovog postojanja živjela u kući u kojoj se preduzeće nalazi, kao i da je sin apelantice i prvotuženog, kao zamjenik direktora, imao uvid u poslovanje preduzeća, zbog čega i taj sud smatra da je teško povjerovati u apelanticinu tvrdnju da nije znala za sporne kredite. Vrhovni sud je istakao i da u prilog navedenom zaključku ide i činjenica da je apelantica dala potpuno različite podatke o prestanku bračne zajednice u brakorazvodnoj parnici i u konkretnom postupku zbog čega, prema mišljenju tog suda, stoji sumnja da je svoj iskaz apelantica promijenila radi uspjeha u predmetnom postupku i skidanja opterećenja sa ½ nekretnina. Navedeno je da i činjenica da prvotuženi nije pristupio ročištu na kojem je trebalo da bude saslušan kao stranka, kao i da je priznao tužbeni zahtjev apelantice u postupku utvrđivanja udjela apelantice u zajedničkoj imovini, taj sud upućuje na zaključak da apelantica i prvotuženi imaju zajednički interes za uspjeh apelantice u konkretnom postupku, u smislu brisanja založnog prava sa ½ predmetnih nekretnina. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da nikada nije bila upoznata sa činjenicom podizanja spornih kredita i zalaganjem imovine koja čini njenu i bračnu stečevinu prvotuženog, te da bi se to dokazalo, bilo je potrebno priložiti pismenu suglasnost, a ne neutemeljeno tvrditi da postoji njena prešutna saglasnost. Apelantica tvrdi da je davanje prešutne ili bilo kakve saglasnosti izlišno, jer su oba kredita podignuta kada su njihovi bračni odnosi bili toliko poremećeni da su doveli do razvoda braka, zbog čega smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili dokaz o vremenu nastanka poremećaja u bračnoj zajednici, kao i da nije tačna činjenica da je bila zaposlena u preduzeću „BF Centar“, jer je imala svoju firmu. Navodi i da su krediti podignuti za potrebe novog preduzeća koje je prvotuženi osnovao sa novom suprugom.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da u cijelosti ostaje kod stava iskazanog u njegovoj presudi.
15. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti.
16. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
17. Drugotužena je navela sadržaje osporenih presuda, te navela i da smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
V. Relevantni propisi
18. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02,41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:
Član 270. stav 5.
(5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 271. stav 1.
(1) Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.
Član 272.
Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela. Član 276.
(1) Kod diobe zajedničke imovine svakom će se bračnom supružniku uračunati u njegov dio srazmjerna vrijednost onog što se duguje po osnovu zajedničkog sticanja u braku. (2) Kao dugovanja u smislu prethodnog stava uračunaće se i potraživanja trećih lica koja su nastala radi povećanja ili održavanja postojeće zajedničke imovine, a ta potraživanja terete samo jednog bračnog supružnika prema drugom po osnovu člana 273. stav 2. ovog zakona.
(3) Nenamireni dugovi iz stava 2. ovog člana neće se uzeti u obzir prilikom određivanja udjela u zajedničkoj imovini.
Član 279.
Za obaveze koje je jedan bračni supružnik preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna supružnika, odgovaraju bračni supružnici solidarno kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom.
Član 281.
(1) Bračni supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu. (2) Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korištenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.
(3) Svaki bračni supružnik može odustati od sporazuma o povjeravanju upravljanja i korišćenja zajedničkom imovinom.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 037411 14 Rev od 17. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 10. jula 2015. godine a apelacija je podnesena 9. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje valjanosti ugovora o stavljanju pod hipoteku nekretnina koje čine zajedničku imovinu bračnih drugova koji je zaključio samo jedan od njih, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Apelantica ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od redovnih sudova koji su odbili njen tužbeni zahtjev i utvrdili da nije bilo nezakonitog postupanja njenog (bivšeg) supruga prilikom zaključivanja navedenog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen, jer je utvrđeno da apelantica niti jednim dokazom, niti argumentom nije dokazala da nije znala, niti dala saglasnost da prvotuženi zaključi ugovore o kreditu i stavljanju pod hipoteku nekretnina (na kojim je u to vrijeme u zemljišnim knjigama kao vlasnik bio upisan samo prvotuženi) za koje se smatra da su njihova bračna stečevina, kao i zbog toga što su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza zaključili da su krediti podignuti (i zasnovane hipoteke) radi stjecanja profita i potreba preduzeća čiji je osnivač prvotuženi (u kojem je i apelantica jedno vrijeme radila), koje se nalazi u stambeno-poslovnom objektu u kojem je apelantica sa prvotuženim živjela za vrijeme trajanja njihovog braka i čiji je direktor bio sin apelantice i prvotuženog.
31. Dovodeći navedeno u kontekst sa citiranim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice, niti da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, iz odredbe člana 272. stav 1. Porodičnog zakona jasno proizlazi da zajedničkom imovinom supružnici raspolažu sporazumno, dok je članom 281. st. 1. i 2. istog zakona propisano da bračni supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu i da se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korištenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom. Iz navedenih odredaba, dakle, između ostalog, kako su to i obrazložili redovni sudovi, proistječe pretpostavka da jedan bračni drug uvijek zna za raspolaganja zajedničkom imovinom od drugog bračnog druga s obzirom na to da imovinom zajednički upravljaju (ili su je povjerili sporazumno jednom od njih na upravljanje), a da ako jedan od njih tvrdi suprotno, shodno odredbama čl. 7. i 123. ZPP, to mora i dokazati. Kako, u konkretnom slučaju, apelantica u toku postupka pred redovnim sudovima (a nakon toga ni u postupku pred Ustavnim sudom) ničim nije dovela u pitanje navedenu zakonsku pretpostavku, odnosno nije dokazala da nije znala za zasnivanje založnog prava na zajedničkim nekretninama, niti je dokazala da je kredit podignut bez njenog znanja za potrebe novog preduzeća koje je prvotuženi osnovao nakon raskidanja bračne zajednice (već, štaviše, kako je već rečeno, u postupku je utvrđeno da su krediti podignuti za potrebe i stjecanje profita preduzeća osnovanog u toku trajanja njihove bračne zajednice u kojem je jedno vrijeme i apelantica radila i čiji je direktor sin apelantice i prvotuženog), to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Kršenje navedenog prava apelantica vezuje za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno za navode o kršenju prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to Ustavni sud smatra da nije prekršeno ni apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev uz obrazloženje da apelantica ničim nije dokazala da nije znala da je prvotuženi stavio pod hipoteku zajedničku nekretninu radi osiguranja kredita koji je služio za potrebe i stjecanje profita preduzeća koje je osnovao prvotuženi u toku bračne zajednice sa apelanticom, koje se nalazilo u stambeno-poslovnom objektu u kojem su apelantica i prvotuženi živjeli i čiji je direktor bio njihov sin.
35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman