Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2762/15 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine - Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanovi JNA
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Povrat stana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3a
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2762/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2762/15, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041013 14 Rev od 23. februara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041013 12 Gž 2 od 30. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 041013 04 P od 24. juna 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine – Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 3. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 041013 14 Rev od 23. februara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 041013 12 Gž 2 od 30. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 041013 04 P od 24. juna 2008. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda te tužitelja Z. P (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 15. augusta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
2. Općinski sud je 25. augusta 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 6. septembra 2017. godine, a Vrhovni sud 22. augusta 2017. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 041013 04 P od 24. juna 2008. godine utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnine broj 3513- 279-4 zaključen 17. oktobra 1991. godine između države SFRJ i tužitelja, broj ovr. 1432/91 od 23. decembra 1991. godine, ovjeren u Osnovnom sudu u Sarajevu, sa predmetom kupoprodaje jedan jednosoban stan pobliže opisan u dispozitivu ove presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Stavom II iste presude odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev da se apelantici i trećetuženoj S. H. (u daljnjem tekst: trećetužena) naloži da tužitelju predaju u posjed predmetni stan. U odnosu na prvotuženu (BiH), tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen. I konačno, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev da se apelantica obaveže trpjeti da se tužitelj na nekretnini uknjiži kao vlasnik sa 1/1.
5. Kako navodi Općinski sud, nesporna je činjenica da je Ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnine u ovoj pravnoj stvari pravno valjan kako prema odredbi člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina tako i prema odredbi člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Nadalje, u toku dokaznog postupka utvrđeno je da je tužitelj nastavio sa službom u JNA i nakon 14. decembra 1995. godine, tačnije sve do 20. aprila 2000. godine, pa je sud, u skladu sa čl. 39.e st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova tužiteljev tužbeni zahtjev koji se odnosio na predaju u posjed i uknjižbu prava vlasništva morao odbiti. Navedena odredba propisuje da u ovakvim slučajevima nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora ima pravo na naknadu od FBiH utvrđenu članom 18. istog zakona. Kako tužitelj nije postavio zahtjev za isplatu naknade niti alternativno, to sud o tome nije mogao odlučivati, pa je iz navedenih razloga sud odbio tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na apelanticu i trećetuženu. U odnosu na prvotuženu, Općinski sud je tužbu odbio zbog odsustva građanskopravne legitimacije. U ovom slučaju Federacija BiH je obavezna na naknadu nositeljima prava iz kupoprodajnih ugovora zaključenih sa JNA, prema već navedenim zakonskim odredbama, a ne BiH, koja u konkretnom slučaju nema nikakvih obaveza niti prava. Stan za tužitelja zasigurno predstavlja imovinu, međutim, naknadu za nju, kako je već navedeno, propustio je tražiti u ovom sudskom postupku.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 041013 12 Gž 2 od 30. decembra 2013. godine žalbe tužitelja i apelantice odbijene su kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena. Navodi se da je, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, tužitelj sa državom SFRJ zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i uplatio je kupoprodajnu cijenu u cijelosti u iznosu od 30,5564,00 dinara. Ustanovljeno je i da je tužitelju profesionalna vojna služba u vojsci Jugoslavije prestala tek 20. aprila 2000. godine. Na osnovu ovakvog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da tužitelj ima pravo da se utvrdi da je sporni kupoprodajni ugovor pravno valjan, ali da tužbeni zahtjev nije osnovan u pogledu predaje stana u posjed, a također ni u dijelu u kome se traži da se tuženi obaveže da trpi da se tužitelj uknjiži sa pravom vlasništva na predmetnom stanu, a primjenom odredbe čl. 39.e st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova. Tužitelju ne pripada pravo upisa prava vlasništva na predmetnom stanu, već samo pravo na novčanu naknadu od Federacije BiH, kako pravilno zaključuje i prvostepeni sud, te odbija tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu prvostepene presude.
7. Kantonalni sud zaključuje da je ovakav zaključak prvostepenog suda pravilan. Naime, članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ broj 54/04) izmijenjen je član 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, tako da je st. 2. i 3. regulirano da nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. tog zakona umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 041013 14 Rev od 23. februara 2015. godine revizije tužitelja i apelantice su odbijene.
9. Vrhovni sud navodi da apelantica u prvostepenom postupku, do kada je to jedino bilo moguće, nije pružila relevantne dokaze na okolnosti da je tužitelj u smislu odredbe člana 39.e stav
1. Zakona o prodaji stanova iz istog stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Kako nižestepene presude nisu zasnovane na takvim činjenicama, to se odbijaju kao neosnovane sve revizijske tvrdnje ove tužene isticane u smislu „raskida ugovora o otkupu stana“ u vezi sa tužiteljevim pravom na ostvarenje naknade od Federacije BiH u smislu člana 39.e stav 4. Zakona o prodaji stanova. Spomenuta naknada nije bila predmet tužiteljevog potraživanja u ovoj parnici, pa o tužiteljevom pravu na ovu naknadu Vrhovni sud nije ni raspravljao. Kako je sporni ugovor ispunjavao sve uvjete iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, to se smatra pravno obavezujućim ugovorom, pa je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe, za kakav zahtjev je po članu 54. stav 1. ZPP, i po shvatanju Vrhovnog suda, imao opravdan pravni interes. Sporni ugovor je zaključen u pisanoj formi, ovjerili su ga Vojno pravobranilaštvo i nadležna Uprava prihoda, a i kupoprodajna cijena je u cijelosti isplaćena. Međutim, kako tužitelj nije legalni korisnik predmetnog stana, a i ostao je u vojsci Jugoslavije odnosno Srbije, to njemu ne pripada pravo upisa prava vlasništva na predmetnom stanu, ni pravo na predaju u posjed, kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi, odbijajući u tom dijelu tužiteljeve postavljene zahtjeve kao neosnovane. Iz navedenih razloga neosnovano se apelanticinom revizijom prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava drugostepenog suda, a kako je revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka samo paušalno istaknut jer nema konkretnog navođenja u čemu se te povrede sastoje, to je revizija drugotužene odbijena kao neosnovana. Takav pravni stav izrazio je Vrhovni sud u nizu svojih odluka donesenih u sličnim činjeničnim i pravnim situacijama, pa je suprotno neosnovanim revizijskim prigovorima stranaka odluka drugostepenog suda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Apelantica navodi da je prilikom donošenja navedenih presuda sud u potpunosti „ignorirao“ navode zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH – Vlade Federacije BiH – Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, koji je pred sudom isticao da je tužitelj riješio svoje stambeno pitanje iz novoformiranog vojno-stambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije odnosno stekao ekvivalentno pravo u susjednoj državi gdje je zaključio radni odnos nakon 19. maja 1992. godine odnosno 14. decembra 1995. godine. Navedene činjenice, koje nisu sporne, proizlaze iz note Ministarstva vanjskih poslova R Srbije broj 5/16053-4/2010 od 7. marta 2011. godine gdje se navodi da je tužitelj riješio svoje stambeno pitanje kupovinom stana u Beogradu, po osnovu realiziranog stambenog zajma kod YU Garant banke od 20. marta 2000. godine.
12. Apelantica ističe da je, zapravo, činjenična i pravna situacija u konkretnom slučaju identična činjeničnoj i pravnoj situaciji iz odluke Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu donesena u predmetu Mara Mandić, Krsto Bošković, Strahinja Starčević, Milica Vlahović protiv Bosne i Hercegovine (aplikacija broj 1495/07), kada su apelacije apelanata proglašene nedopuštenima iz razloga što je u postupku utvrđeno da je apelantima dodijeljen stan u zakup na neodređeno vrijeme iz vojno-stambenog fonda susjednih država, koji su kasnije i otkupili, odnosno da su stekli ekvivalentno pravo u Republici Srbiji. Prema odredbama člana 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/99,11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03), tužitelj se ne smatra raseljenim licem i izbjeglicom, te nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Zbog svega navedenog apelantica smatra da su osporene presude u suprotnosti sa članom II/3.e) Ustava BiH i članom 6. Evropske konvencije i odredbama čl. 39. i 39.e Zakona o prodaji stanova i člana 3a. Zakona o prestanku primjene.
b) Odgovor na apelaciju
13. Općinski sud navodi da je postupak proveden po pravilima ZPP pa sud smatra da je pravilno primijenio važeće propise u prvostepenom postupku, a što je rezultiralo potvrđivanjem prvostepene presude u okviru Kantonalnog suda, kao i odbijanjem revizije od Vrhovnog suda, tako da sud ostaje pri svim navodima koji su iznijeti u prvostepenoj presudi. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelanticina prava na koje se poziva.
14. Kantonalni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije da je u žalbenom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu na apelanticinu štetu.
15. Vrhovni sud navodi da u konkretnom predmetu nisu povrijeđena ustavna prava koja navodi apelantica, niti je primjena prava bila proizvoljna.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
17. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 27.
Pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige.
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39e.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 041013 14 Rev od 23. februara 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Ustavni sud, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo postupku radi povrata tzv. vojnog stana u kojem je apelantica radi zaštite svojih prava i interesa učestvovala kao stranka, smatra da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv i da u predmetnom postupku apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje.
26. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se temelje na nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci Ustavnog suda broj AP 5521/15 od 20. decembra 2017. godine već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje. U navedenoj odluci je zaključeno: „Dovodeći u vezu praksu iz navedenih predmeta sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u ovom konkretnom slučaju riječ o predmetu u kojem se (...) odlučivalo o zahtjevu fizičkog lica R. G. za povrat u posjed u ꞌvojnog stanaꞌ. Dakle, u ovom predmetu, fizičko lice kao nosilac prava na ꞌvojnom stanuꞌ nije podnosilac apelacije, već upravo suprotna strana u postupku – apelantica, koja osporava konačnu odluku redovnog suda, shodno kojoj je R. G. u konačnici omogućeno vraćanje u posjed predmetnog stana. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizilazi da je Apelaciono vijeće ocijenilo da se u konkretnom slučaju radi o licu koje je imalo pravno obavezujući ugovor o otkupu nepokretnosti stana iz fonda bivšeg SSNO (...). Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Apelaciono vijeće, suprotno apelanticinom mišljenju, pitanjem pravne valjanosti predmetnog ugovora o otkupu stana bavilo samo u onoj mjeri koja mu je bila potrebna za donošenje odluke u konkretnoj vrsti postupka (koji se isključivo tiče vraćanja u posjed predmetnog stana), a da će konačna odluka o tom pitanju zapravo biti donesena u parničnom postupku koji je, kako to proizilazi iz dokumentacije u spisu predmeta, u toku po tužbi R. G. protiv apelantice (vidi mutatis mutandis Odluka Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu AP-5318/14 od 10. maja 2017. godine, tačka 29.). Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, suprotno apelanticinom mišljenju, dalo jasne i argumentirane razloge za svoj zaključak da su neosnovani apelanticini navodi da je R. G. stekao stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ, a koji navodi se, kako to proizilazi i iz apelacije, zasnivaju na tvrdnjama da je R. G. kao pripadnik oružanih snaga susjedne države podnio zahtjev za dodjelu stana iz vojno-stambenog fonda u Republici Srbiji i da je evidentiran kao lice kojemu je priznato pravo na dodjelu stana iz vojno-stambenog fonda oružanih snaga Republike Srbije (...). Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.“
27. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud riješio u Odluci broj AP 5521/15 od 20. decembra 2017. godine, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz citirane odluke. Osim toga, Ustavni sud naglašava da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava također zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, niti je bilo nepravilnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te kada je redovni sud za svoju odluku dao argumentirane i jasne razloge.
30. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman